2:56 pm - Petak Juni 22, 2018

Čovjek postaje ljudožder

ribolovac_slika_11_2009Paradoksi
Godinama, pa i decenijama, još od najranije mladosti, baveći se sportskim ribolovom, ja sam, kao što su to i mnogi drugi činili, razmišljao o tome šta je on i u čemu je zapravo njegov pravi smisao? Da li možda da samo u tome što je i nekadašnjem davnom pretku – kao što to i medvjedu, vidri ili drugim životinjama – način da se dođe do nužne ishrane, ili da u tome postoji za homo sapiensa još i neki drugi manje prozaični razlog?
O tome pitanju, a najprije svhunaravnim, racionalnim razlogom i u vrijeme kada savremena, visoko, pa i pretjerano razvijena tehnologija čini svoje da do kraja slisti živu prirodu, pogotovo razmišljam, te sam na kraju dospio i do onoga što čine sportski ribolovci u razvijenom, kulturnom svijetu, a to je da ribolov upražnjavaju isključivo tako da se njime rekreiraju i osvježe svoj premoreni organizam, pa s tim i humanost, te da ulovljenu ribu nakon vještog

”drilovanja” vraćaju u vodu.
Vidio sam nedavno kod jednog svog prijatelja, inače pasioniranog ribolovaca, koji uza svu bogatu kolekciju najfinijeg pribora, posjeduje još i vanrednu zbirku video snimaka koje često, priređujući sjedeljke u svome stanu, rado gleda s drugim ribolovcima, i to uživajući ponajprije u vještinama dobrih majstora, te u njihovoj visoko razvijenoj etici što je manifestuju puštanjem ulovljenih orijaških primjeraka da otplivaju tamo odakle bi bivale izvađene.
Mislim da ni sam nisam nikad doživio ljepši ugođaj nego s njim i njegovim prijateljima gledajući takav sportski video spektakl, te divne snimke što daleko premašuju i sav naš divlji balkanski, povazdan gladan mesa nagon i pruža odista rijedak užitak čovjeku razvijene etike
Spominjući takav za mnoge druge neracionalan aspekt sportskog ribarenja čovjek time ukazuje na činjenicu kako ne mora u ovome svijetu prepunom paradoksa baš sve da služi neposrednoj materijalnoj koristi, te da je i sportski ribolov upražnjavan na takav poseban način možda najbolja potvrda – a osobito u vrijeme svestranog i divljačnog uništavanja prirode i svih njenih ograničenih resursa – ljudske svijesti, kao što su to uopšte i drugi postupci onoga što se zove amaterizam ili i onoga za štaGete veli: ”Odreći se sebe da bismo mogli bivstvovati”. Bivstvovati usred sveopšteg života koji kao da je sav upravljen na puku filistarsku korist i najčešće do te mjere bezobziran da time prijeti sveukupnom opstanku svijeta.
Ne ogleda li se to u svakom trenutku aktuelnog, nazovi savremenog svijeta, za koga se može reći da je naoružan svim i svačim, i najviše tehničkim arsenalom kojim s lakoćom bezobzirno uništava sve – reklo bi se i sadistički – što se zove život.
Eto, da na kraju zaključim ovakau ribolovno-sportski aspekt riječima da nije samo gola ljudska strast i uživanje da se riba ulovi, već da se ona – ako ne baš svaka pusti natrag u vodu – a ono bar da se ne uništava nemilosrdno bez ostatka.
I da se još upitam: zar je i naš čovjek koji je do danas preturio preko glave nebrojene nevolje i iskušenja baš do takve mjere postao mesožder, ljudožder – i samožder da ga ništa ne može okrenuti na neku bolju stranu, što će reći na zajedništvo sa svim što živi i treba da živi?
Boraveći nedavno na sjeveru u visoko razvijenoj i bogatojŠvedskoj mogao sam se diviti svemu što tamošnji ljudi čine ne bi li ne samo sačuvali već i višestruko unaprijedili prirodu; zemlju gdje je svaka biljka i životinja, a da se ne spominje i ljudsko biće, zaštićeno na najdostojniji način, te da je stoga i život u takvom ambijentu paradigma za cijeli danas teško ugroženi svijet. Tamo gdje se život uopšte visoko uvažava i sve čini da se on odvija na harmoničan, uravnotežen način, te lišen poražavajućeg egoizma što čini sve zlo i proizvodi efekte koji se najteže suprotstavljaju sveukupnom opstanku. Tamo sam i najbolje shvatio koliko je važno koristiti ono što priroda bogato daruje bićima ali samo tako što će se to činiti racionalno i vraćanjem više od toga, gdje je sav život smišljen i podešen prema takvom imperativu. Sveopšta čistoća i svuda vidljiv besprijekoran red čine da ljudi i druga bića čine skladnu zajednicu što podsjeća na klasičnuArkadiju.
Takav tretman života i prirode koja ga omogućuje je ono što bi svi ljudi jednom trebalo konačno da shvate, jer bez toga ih ne bi više bilo; svijet bi brzo stigao u bezizlatnu krajnost, o čemu je nadahnuto pisao i H.Dž. Wels u svom utopijskom romanu Ljudi nalik na bogove.

Božidar Popović – most.ba

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

Filed in: Ostalo

No comments yet.

Leave a Reply