9:03 am - Ponedjeljak Decembar 17, 2018

Kada su ribe plivale rijekama

Ribolovac_crno_bijelo_11_09Odavno nema riba iz starih priča, ni obale nisu kakve su bile, ali nas će svejedno nešto vući nizvodno, na ta odlagališta krive urbane svijesti, na koja posljednjih godina, osim nas, navraćaju tek ljubavni parovi u bijegu pred očevicima i narkomani sa zlokobnim špricama…
Ribari su u Mostaru održali svoju tradicionalnu proslavu, svoju večer u prepunoj sali Kosače, a u slavu predstojeće ribarske sezone. Nekako u isto vrijeme obilježen je i Svjetski dan voda i zaštite okoliša.
I moja je malenkost pregledala štapove, mušice, podmazao sam role, pokrpao rupe na torbama i prslucima, pa tako s vojskom zaljubljenika u rijeku, nestrpljivo čekam naredni vikend, kada ćemo se, kao strijelci rasporediti obalama i s beskrajnom upornosti zabacivati po riječnoj površini i čekati onaj nagli  trzaj  iz dubine, kada adrenalin naraste kao na auto-utrkama i kada svi uzvodno i nizvodno nakratko zastanu, u iščekivanju velike ribe koju je sretnik uspio zakačiti.
Prvoga dana obično nećemo uopće loviti. Naložit ćemo velike vatre i uz isto tako velike količine mesa s roštilja praviti i velike planove za ovu sezonu. Gledat ćemo rijeku u povlačenju i

mirisati obalnu vegetaciju.
Kad se prejedemo, i prije nego li  se povučemo u grad, na još neugašenu vatru počet ćemo bacati sakupljene plastične vrećice s grana što vise nad vodom, stare kapute što su se vijore na pelinovim grančicama kao barjaci ljudske gluposti, automobilske gume i  na ružnim mrljama ostavljene boce automobilskoga ulja.
Napravit ćemo i malo brdo od sakupljenih kanistera, pivskih limenki i neizbrojivih boca. I nikada nitko neće doći to pokupiti i odvesti kamo spada.
Nećemo naći ni naš mali pješčani žal s kojega uobičavamo loviti. Bager će opet biti brži, i samo će nam dvije duboke brazde od kamionskih kotača pokazati kamo je otišao preostali šljunak.
Doći ćemo i sutra, nastaviti isti posao, ni od koga pozvani, neorganizirano, onako kako inače postupaju ljudi u dokolici, kad pomjeraju stvari s mjesta na mjesto, tek da bi nešto vizualno izmijenili.
Stariji će ribari pričati kako je nekada bilo, kako su debeli jasenovi, vrbe i topole pravile hlad nad rijekom u kojemu su se gnijezdile ličinke, skrivale vodene koke, riječne ptice, a veliki zubaci izvrtali ogromne trbuhe u progonu  riblje mlađi.
Zastajat ćemo kod svake takve priče, jer će nam zabacivanje ionako biti uzaludno.
Odavno nema riba iz starih priča, ni obale nisu kakve su bile, ali nas će svejedno nešto vući nizvodno, na ta odlagališta krive urbane svijesti, na koja posljednjih godina, osim nas, navraćaju tek ljubavni parovi u bijegu pred očevicima i narkomani sa zlokobnim špricama, te poneka starina iz već zaboravljenih prognaničkih vremena, u potrazi za bilo kakvom udicom i bilo čijim uhom koje hoće slušati.
Kad se rijeka potpuno povuče, izvirit će i bačve do pola napunjene pijeskom, izvirit će limovi davno odbačenih auta i čekati veliki jesenski povodanj da ih premjesti iz našega vidokruga u nečiji drugi nizvodno.
Dan poslije, prodavat ćemo jedni drugima priče o komadima koje umalo nismo ulovili, svjesni naših dobronamjernih maštanja pretvorenih u slatke i tužne laži. Uvečer ćemo na lokalnoj televiziji gledati urbane šetače zaustavljene pod starim drvoredima urbanih sredina uzvodno, kako govore da nikada ne bi mogli napustiti svoj grad i svoju Neretvu!
No, svejedno, opet ćemo niz rijeku; pričaju da su njom nekada plivale ribe…
Piše: Dragan MARIJANOVIĆ

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

Filed in: Ekologija, Reportaže

No comments yet.

Leave a Reply