Uništavanje dragulja jugoistočne Evrope

Kolumnist Starta je, kao mladi aktivist, u Sjedinjenim Državama bio svjedok manipulacija sličnih onim kakve ovih dana priređuju Federalno ministarstvo rudarstva i energetike u suradnji sa prijateljima iz Elektroprivrede. Najavljujući prijetnje da će Bosna i Hercegovina uskoro ostati bez električne energije, pripremaju teren za gradnju hidroelektrana za koje svjetski stručnjaci tvrde kako proizvode više stakleničkih gasova nego elektrane koje rade na fosilno gorivo
Ovog ljeta sam imao priliku da splavarim niz rijeku Neretvu sa jednim od najvećih svjetskih splavara na brzacima – Richardom Bangsom (www.adventures.yahoo.com). Richard Bangs je osnovao prvu i trenutno najveću avanturističku putničku kompaniju u Sjevernoj Americi pod nazivom Mountain Trek Sobek. Napisao je preko deset knjiga i sada ima svoj avanturistički program na Yahoou – sa oko šest miliona gledalaca. Splavario je na gotovo svim brzacima širom svijeta i prepješačio svaki planinski vijenac na svijetu. Rijeka poput Neretve, prema mišljenju Bangsa, bila je prvo iskustvo te vrste za njega. Nikada do tada nije vidio tako kristalno čistu vodu i čak nije mogao pojmiti da je većim dijelom našeg putovanja ova zapanjujuće lijepa rijeka bila pitka.
Ukratko, nije mogao vjerovati svojim očima kada je naš vodič, Samir Krivić, ubrao svježe listove nane sa obala Neretve i napravio ledeni čaj koristeći svježu vodu sa jednog od stotine čistih izvora koji se ulijevaju u Neretvu. Samo da sklopimo cijelu sliku, zbog prisustva bakterija ili drugih bolesti koje uzrokuje zagađena voda, Sjedinjene Američke Države nemaju nijednu rijeku koja je pitka – dakle, skoro cijeli kontinent je bez rijeke sa pitkom vodom. Skoro 100 kilometara od
230 kilometara dugog vijugavog toka Neretve je pitko. Samo ta činjenica bi, u svakoj civiliziranoj zemlji, morala garantirati status visoke zaštite. Ali, ne i ovdje, barem ne od ove vlade, pohlepnih velikih poslovnih aranžmana i naših susjeda gladnih energije -prije svega mislim na Slovence i Austrijance.
Energetske igre
Energetske igre su počele. Strašno mi je teško ostati objektivan kada dođe do priče o gornjem toku rijeke Neretve. Kao mladi aktivista, bio sam svjedok iste manipulacije u Sjedinjenim Državama. Prošle sedmice je Federalno ministarstvo rudarstva i energetike započelo sa kampanjom, zajedno sa svojim jadnim, izmučenim prijateljima iz Elektroprivrede. Ministar Hećo insistira na zastrašujućoj taktici, najavljujući prijetnje da će Bosna i Hercegovina uskoro ostati bez električne energije. Nema veze što izvozimo ogromne količine električne energije i što je BiH nekada proizvodila čak 32 posto od ukupne energetske proizvodnje nekadašnje Jugoslavije. Energetski sektor sada izjavljuje da se moraju uskladiti sa evropskim tržištem i povećati već smiješno visoke tarife za električnu energiju. Upozoravam vas, ovo je bilo očekivano. Ovo je dio igre da se, maltretirajući i pritišćući već osiromašeno građanstvo, zadobije javno mnijenje za izgradnju novih brana i hidroelektrana u Bosni i Hercegovini. Ova se taktika koristi širom svijeta. Očekujte da to bude dugačak, dobro isplaniran i iscrpljujući proces. Na redu su onda isključenja struje, možda čak i redukcija, pa i u najhladnije dane u toku zime. Ništa nas ne bi trebalo iznenaditi, jer – energetski lobiji širom svijeta su dobro finansirani, povezani i posjeduju vlastiti veoma bitan monopol. Svima nam treba struja, i nesumnjivo smo prepušteni na milost i nemilost elektrokom-panijama koje nam je daju. Dok sjedim ovdje ispred kompjutera i kucam, kilovati otkucavaju. Nema dileme kada se pitamo da li SVI mi trebamo ili ne, cijenimo ili ne električnu energiju. Nije ni tajna odakle ona dolazi. I da, istina je, potrebna nam je i elektrokompanija koja će nam omogućiti stalni priliv energije koji možemo priuštiti. Ali, ne radi se uopće o tome. Niko od zelenih ne negira potrebu za energijom. Niko ne poriče činjenicu da, kako bi se BiH razvijala i prosperirala, mora doći do povećanja proizvodnje električne energije, kako za domaće tako i za potrebe izvoza. Problemi leže u samom procesu. Postoje pitanja gdje graditi ove hidroelektrane. Ljudi se prirodno opiru netransparentnim procesima u kojim se realiziraju ovi planovi, kao i nemilosrdnim napadima na svakoga ko ima suprotno mišljenje. Mora biti jasno da prirodna bogatstva svake zemlje po pravilu pripadaju njenom narodu i da bi se eksploatirali ovi resursi, mora doći do javnog dijaloga i saglasnosti, kao i do nezavisnog djelovanja procjena i istraživanja održivih alternativa. Uprkos tvrdnjama Federalne vlade i pojedinačnih energetskih lobija, više je nego jasno da je ustupanje koncesije za izgradnju hidroelektrane na Neretvi bilo i jeste, u najboljem slučaju, lukavo i prepredeno.
Još jedna nedosljednost ministra Heće i predstavnika firme Intrade jeste da će prelijepa jezera koja nastanu izgradnjom ekološki prihvatljivih i bezopasnih elektrana činiti savršene turističke atrakcije. Ja nemam prava da dajem komentare u svojstvu stručnjaka za energetiku, jer to i nisam. Međutim, jesam stručnjak za turizam.
Gospodine ministre, jeste li ikada vidjeli Jablaničko jezero kada opadne nivo vode u njemu? Ono tada više liči na septičku jamu nego na prirodnu oazu za turiste. I koliko puta je u posljednjih nekoliko godina zdravstveni dispanzer izdavao upozorenja da je plivanje u Jablaničkom jezeru zabranjeno zbog visokog rizika od bolesti koje uzrokuje zagađena voda? Jeste li vidjeli hiljade turista kako hrle na Modrac ili Bilećko jezero? Gospodine ministre i kompanijo, najatraktivnije i ekološki najodrživije eko-turističke lokacije su rijeke Una, Tara, Neretva i Trebižat. Slobodna, tekuća ljepota je ono što privlači turiste, a ne septički i zagađeni rezervoari.
Elektrane nisu ekološki prihvatljive i bezopasne
Neka bude jasno da ne postoji nešto što se zove ekološki prihvatljive i bezopasne elektrane. Nisu to čak ni elektrane malih kapaciteta. Elektrane uzrokuju veliku šetetu, i ta činjenica je neosporna. Sveobuhvatna desetogodišnja studija koju su vodili Ujedinjene nacije i njenih 120 najeminentnijih svjetskih stručnjaka jasno ukazuje na postojanje negativnih ekoloških i ekonomskih posljedica postojanja velikih elektrana. Tu nema dileme, mada lokalni eksperti pokušavaju da prodaju ove projekte na takav način da pomislite da sama Majka Priroda gradi tu elektranu. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je nedavno objavila izvještaj koji opovrgava mit da hidroelektrane stvaraju čistu energiju.
Suprotno širokom vjerovanju, hidroelektrana može ozbiljno ugroziti klimu. Po riječima Erica Duchemina, savjetnika u Međudržavnoj komisiji Velike Britanije za klimatske promjene (IPCC – Intergovernmental Panel on Climate Change), zeleni imidž hidroelektrane, kao dobroćudne alternative fosilnom gorivu, je pogrešan.
Hidroelektrane proizvode značajne količine karbon-dioksida i metana i, u nekim slučajevima, proizvode i više stakleničkih gasova nego elektrane koje rade na fosilno gorivo. Ispuštanje karbona varira od elektrane do elektrane, kaže Philip Fearnside, iz brazilskog Državnog instituta za istraživanje rijeke Amazon, u Manausu, ali, pouzdano znamo da već postoji dovoljno ispuštanja karbona da se zabrinemo.
U studiji koja će biti objavljena u Strategijama za ublažavanje i prilagođavanje globalnim promjenama Fearnside procjenjuje da je efekat stakleničkih gasova, izmjeren 1990. godine u brazilskoj elektrani Curua-Una u gradu Para, bio više nego tri i po puta veći nego što bi bio da je ista količina električne energije proizvedena iz ulja.
Razlog ovome je što se velike količine karbona u krošnjama drveća i drugih biljaka oslobađaju kada se rezervoari prvi put poplave, a elektrane pokvare. Poslije ovog prvog znaka propadanja, ono što se nakuplja na dnu rezervoara, razlaže se bez oksigena, i rezultat svega je oslobođeni metan izdignut na viši nivo. On se oslobađa u atmosferi kada voda prolazi kroz turbine elektrane. Zona gornjeg toka Neretve ima slične karakteristike zbog guste šume i bogate vegetacije.
Ustvari, vještački rezervoari pretvaraju karbon-dioksid u atmosferi u metan. Ovo je značajno zato što je efekat metana na globalno zagrijavanje 21 put jači nego efekat karbon-dioksida. Tvrdnja da su hidroelektrane u mrežu uvezani proizvođači stakleničkih gasova nije nova (Novi naučnik, štampano izdanje, 3. juni 2000. godine), ali izgleda da se ovo pitanje postavlja kao jedna od tačaka političkih planova rada u zemljama Evropske unije. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, predloženi Državni program inventara stakleničkih gasova, koji izračunava količinu karbona u svakoj zemlji, uključivat će i ispuštanje iz vještački poplavljenih regiona. Ono što političari u Bosni i Hercegovini odbijaju da shvate, jeste činjenica da mi živimo u značajno drugačijem vremenu od 1980-ih godina kada su se pravili ovi planovi. BiH će, kao zemlja članica EU, morati početi razmišljati i na ovaj način živimo u drugačijem vremenu gdje imamo pravnu i moralnu obavezu, ne samo prema nama samima, već i prema globalnoj zajednici.
Druge mogućnosti
Oni koji podržavaju energetski lobi u Bosni i Hercegovini često kao primjer navode slovenački model. Za Sloveniju se kaže da je privatizirala 90 posto svog vodenog potencijala. Ova brojka je pretjerana, ali čak i da se uzme kao istinita – oni uvijek izostavljaju jedan od ključnih aspekata, a to je onih preostalih 10 posto. Rijeka Soča je prije manje od 10 godina bila na mesarskom stolu, baš kao što je Neretva danas. Nakon žestokog protivljenja javnosti, i poslije toga demokratski izabranih članova parlamenta, planovi za izgradnju brane na rijeci Soči su odbačeni. Svoju najljepšu rijeku su spasili demokratskom debatom. Kako ta rijeka izgleda danas? To je jedna od najpopularnijih slovenačkih turističkih destinacija, koja nudi ribolov, splavarenje, planinarenje, motelski smještaj za najezde turista iz zapadnih zemalja. Sve se to pretvorilo u održiv razvojni projekat koji izdržava desetine zajednica u regionu. Rijeka Soča je i izvor velikog nacionalnog ponosa. Slovenci su dokazali da ne samo da postoje održive alternative u odnosu na izgradnju hidroelektrana, nego i to da postoje važnije stvari od punjenja džepova malobrojne elite kada se može učinit veće dobro za cijeli narod. Nažalost, nijedna vlada u poslijedejtonskoj Bosni i Hercegovini nije pokazala moralne vrijednosti potrebne da se radi za opće dobro. I to je upravo ono na čemu sada insistira javno mnijenje – staviti javni interes ispred ličnog. Dakle, koje su naše druge mogućnosti? Jasno je da su Općina Konjic i Federalna vlada po svaku cijenu izbjegle da išta ulože u region gornjeg toka Neretve – ostavljajući tako lokalno stanovništvo u siromaštvu i očaju. Ovo je ključni faktor u osvajanju potrebne lokalne podrške. Ekonomski ugušiti lokalne zajednice, a onda im obećati progres i otvaranje novih radnih mjesta izgradnjom nove brane i elektrane. Ovo je farsa. Dugoročno gledajući, i lokalne zajednice i životna okolina će deset puta više patiti u tako osjetljivom i bogatom okruženju. Tužni dio priče je što su nam bolje alternative na dohvat ruke. Tako blizu, a ipak, tako daleko. Začetak ideje o izgradnji nacionalnog parka na Bjelašnici/Igmanu, naišao je na taktiku koja je izazivala kolebanje i zastoj, kao i na izraženu neodlučnost Federalne vlade. Tu nema slučajnosti. Planirane granice nacionalnog parka prirodno uključuju zonu gornjeg toka rijeke Neretve i istočne padine planine Visočice. Granice parka bi, ustvari, išle desno prema Neretvi gdje Istrabenz, slovenački većinski dioničar u firmi Intrade, planira izgradnju dvije elektrane u Glavatičevu i Ljubuši. Dakle, postoji jak interes da se pripremi sva papirologija prije nego što bilo kakav zakon, koji bi ovu zonu zaštitio statusom nacionalog parka, stupi na snagu.
Mnogi političari zaštićene zone doživljavaju kao mrtve zone koje su stavljene pod ključ. Ovo je daleko od istine. Nacionalni parkovi širom svijeta su izuzetno ekonomski održivi poduhvati koji su donijeli dugoročnu okolišnu i ekonomsku stabilnost mnogim regionima širom svijeta. Istina je da su lokalne zajednice u Glavatičevu i selima Bjelimići dugo bile ignorirane. Ignorirala ih je ne samo lokalna uprava nego i splavari koji zarađuju za život splavareći nizvodno. Ali kada bi taj dio teritorije bio označen kao nacionalni park, sve bi se to moglo promijeniti. Moderni pristupi nacionalnim parkovima su fokusirani na očuvanje ne samo ekosistema nego i načina sricanja sredstava za život, kao i načina življenja planinskih zajednica. Planina Visočica, sa svojom biološkom raznovrsnošću i prelijepim planinskim alpskim selima, je zlatni rudnik u eko-turizmu.
U sljedećem broju Starta upoznat ću vas sa našom vizijom novog koncepta za razvoj turizma u Bosni i Hercegovini. Koncepta koji će izdržavati stotine malih i srednjih zajednica širom centralnih Dinarskih Alpa. Ja ga nazivam Evropski Yellowstone – i to je ideja čije vrijeme je došlo: Nacionalni park Centralnih Dinarskih Alpa.
Ovdje ću vam potvrditi da bi stvaranje čak i većeg nacionalnog parka, uz uključivanje zaštićenih zona koje se protežu linijom Prenj-Čvrsnica-Gabulja sa parkom prirode Blidinje i planinom Velež, napravilo od Bosne iHercdegovine regionalnu pogonsku centralu u eko-turizmu.
Peace.
Piše: Tim Clancy ; Prevela: Biljana Gutić-Bjelica ; Foto: Arhiv Starta – START

Pročitajte i:   Kakanjski ribolovci u ekološkoj akciji

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.