Istorija mušičarenja

Ljudi se od davnina bave ribolovom kao jednim od vida prezivljavanja. Na koji nacin su sve dolazili do ulova odprilike se zna. Medjutim, od kada se covjek bavi ribolovom koristenjem umjetnih mamaca tesko je reci. Zato se moramo oslanjati na pisane dokumente ili eventualno crteze. Prvi zapis, za koji se trenutno zna, potice oko 200-te godine, a napisao je Cludius Aelianus “Elian” (170-230 gne) u “De natura animalum”.

Zapis glasi:

“Cuo sam za makedonski nacin hvatanja ribe, a to je ovo: Izmedju Borcea i Thessalonica tece rijeka koja se zove Astreus, a u njoj zivi riba svjetlucave koze. Kako se zove bolje pitajte Makedonce. Ta riba se hrani muhama koje lete iznad vode. To nisu muhe koje mozemo naci svuda okolo. Izgled joj je nekako izmedju ose i pcele. Domaci stanovnici ovu musicu zovu HIPPOUROS. Ova muha leti iznad vode u potrazi za hranom, ali taj let ne prolazi nezapazeno ribama koje plivaju u vodi. Kada riba ugleda muhu na povrsini vode brzo ispliva gore, vodeci racuna da sjenka ne uplasi musicu, lagano otvara usta, grabi insekta i povlaci ga u dubinu. Bas kao vuk koji je uhvatio ovcu ili orao koji je pokupio gusku iz dvorista. Sada kad ovo znaju ribolovci ne uzimaju ovu musicu kao mamac za ribu. Ako dohvate muhu rukama ona gubi prirodnu boju, a pri dodiru i krila otpadaju i kao takva postaje nezanimljiva za ribu kao hrana. Proklinjuci te lose karakteristike insekta ipak su se dosjetili kako da prevare ribu. Na udicu namotaju crvenu vunu i uz vunu pricvrste i dva pera koja rastu ispod pjetlove krijeste, a boje su kao vosak. Stap im je dugacak sest stopa koliko je duga i struna. Sa ovim zabace svoju tvorevinu, a riba, izazvana bojom dolazi pravo da uzme mamac misleci da se radi o slatkom zalogaju nadje se okacena na udicu.”

 

Jedna od najvecih zagonetki u svijetu musicarenja je ta kako je HIPPOUROS izgledao. Mnogi i dan danas istrazuju ovo pitanje i za sada je najblize objasnjenje da je HIPPOUROS Therioplectes tricolor konjska muha koja zivi u Makedoniji ili Episyrphus balteatus jedna vrsta osice takodje nadjene u Makedoniji. Ali sve su to pretpostavke u koje, sa sigurnoscu, se nemozemo osloniti. Takodjer, mnogi u zadnje vrijeme pokusavaju odgonetnuti koja je zapravo rijeka Astreus.

O zapisu Aelianusa se dosta polemise, samim tim sto njegovi navodi pocinju sa “Cuo sam za makedonski nacin hvatanja ribe”, sto nam pokazuje da i sam Aelianus nije vido kako Makedonci love ribu, a vjerovatno i nije bio u Makedoniji. Sva ta kazivanja treba uzeti sa rezervom jer niko sa sigurnoscu nemoze reci na koji nacin je dolazio do tih podataka. Cinjenica je ta da se ta vrsta ribolova najvise odrzala na podrucju Krajine, a ne u Makedoniji na sta je skrenuo paznju slavni Skues.

Pročitajte i:   Formular prijave za domaćina-suorganizatora službenih takmičenja SRS BiH u 2020. godini

U knjizi “Spekulacije o nastanku musicarenja” (Speculations on the origins of fly-fishing) George Edward McKenzie Skues-a (1858 – 1949), londonskog advokata kojeg nazivaju “ocem lova na nimfu”, jednog od najvecih autora knjiga o musicarenju, nalazimo vezu izmedju musicarenja u Makedoniji i Bosni, te samim tim i pitanje, sa kojih prostora zaista takav nacin ribolova potice!? Skues je pisao o svom boravaku u Bosni na obalama Plive septembra 1897 godine gdje se susretao sa musicarima tih krajeva i nacinom na koji oni love lipljena i pastrmku. U toj knjizi Skues navodi:

 “Sa prijateljem bio sam na odmoru u Bosni u septembru 1897 godine. Proveo sam sesnaest dana u divljim dijelovima te lijepe zemlje romanticnog izgleda i ustanovio da njeni stanovnici na nekoliko rijeka pecaju sa priborom kakav je napisao Aelianus. Oni su koristili stapove pravljene iz jednog dijela, od neke veoma jake vrste drveta, u duzini izmedju 8 i 9 stopa (240 – 270 cm), sa strunom koja je napravljena od dlake iz repa njihovih konja, koja se suzavala od vrha stapa prema musici (koja je vezivana na tri dlake) i sa dva bocna predveza. Musice su vezane sa mehkim perima koja rastu ispod krila guske, sove ili orla – veoma pokretljivim, a bile su na udicama koje su kovane lokalno (ponekad i od metalnih kopci sa sanduka) i bile su velicinom slicne kao udice Limerik broj 9. Vidjeo sam te ribolovce kako lipljene od ¾ funte (350 g) izvlace iz vode i ptihvataju ih lijevom rukom pecajuci tim musicama nizvodno. Zbog mog neznanja njihovog jezika nisam bio u mogucnosti da ispitam porijeklo njihovog nacina ribolova. Ipak sam procijenio uz istovjetnost metoda koji se koristi u razlicitim dolinama da je metod vjerovatno tradicionalan te mi je izgledalo sasvim moguce da je proizasao iz metoda koji je opisao Aelianus da su ga koristili Makedonci, a mogao bi da bude i mnogo stariji.“

 

Cinjenica je da ribolovci u Krajini koji i danas love ribu na “pero”, koriste najvise umjetne musice sa perima od jarebice, sove, vrane, patke, cuka, uradjene po principu vlazne musice, koje je Skues opisao, a  da sa drugim musicama na krjiskim vodama imamo daleko manje uspjeha u lovu. Imitacije od tih pera se i danas na krajiskim rijekama prave na isti nacin kako ih je opisao Skues. Musice koje se prave od jarebicijih pera u nekim djelovima Engleske vjerovatno vode porijeklo sa Balkana ili preciznije receno iz Krajine. Zanimljivo je i to da na prostorima krajiskih rijeka, i pored napretka u proizvodnji raznih vjestackih mamaca, ribolovci i dan danas love ribu na pero bez obzira da li su novi mamci produktivniji ili ne. To je svojstveno narodima koji imaju tradiciju staru nekoliko vijekova i sa sigurnoscu mozemo reci da od tih mamaca nece odustati ni u buduce, pa cak i nakon ekspanzije musicarenja u zadnje vrijeme. Ipak, cinjenica je da je musicarenje u vrijeme Dame Julijane standardizovano ukazuje da je vjestina musicarenja donijeta u Englesku dosta ranije kao i u druge dijelove Evrope.

Pročitajte i:   Otvorena sezona lova na pastrmku: Na Zujevini više od 100 ribara iz Kantona Sarajevo

 

Dame Juliana Burners je 1496. godine izdala knjigu u kojoj mozemo pronaci dosta interesantnih stavri o musicarskom priboru tog doba, nacinu izrade musicarskih stapova, a znamo da su se u nasim krajevima prvi stapovi pravili od ljeskovog drveta sa snjurom od konjske dlake. Na zalost, pisanih dokumenata ili tekstova prije Skues-a o ribolovu na bosanskohercegovackim rijekama nema ili nisu sacuvana, tako da se sa sigurnoscu nemoze reci od kad potice musicarenje na nasim prostorima. Ostaju samo usmena predanja. Mozda ce vrijeme dokazati ko je bio u pravu, Skues ili Aelianus.

Krajem 17. vijeka Izzak Walton izdaje prvu poznatu knjigu o musicarenju pod nazivom “The Compleat Angler”, gdje mozemo naci na desetine vjestackih musica koje su se do tog vremena koristile u lovu pastrmke. I danas se ta knjiga smatra kao svojevrsni bukvar za ribolov.

 

Ekspanzija musicarenja pocinje tek u 20. vijeku gdje se taj vid ribolova upraznjava kao sport i hobi. U to vrijeme dosta firmi koje se bave proizvodnjom pribora za ribolov, pocinje proizvoditi i pribor za musicarenje koji postaje pristupacniji za ljubitelje sa manjom plateznom moci. Kroz svo to vrijeme u Bosni se primjenjuje taj vid ribolova bez obzira na trendove u svijetu. Takozvani “kraljevski sport” je prisutan kod obicnih ljudi u Krajini od davnina. Na zalost, u danasnje vrijeme veoma malo je ribolovaca koji se bave tradicionalnim nacinom musicarenja sa takozvanom mahaljkom ili mahavcem tj musicarskim stapom. Vecina ih lovi sa vaser kuglom ispred koje je montirano tri ili vise musica na bocnim predvezima. U svakom slucaju i to je bolje nego loviti ribu sa takozvanm tirolskim drvcem koje je zabranjeno u svijetu, a kod nas, pogotovo na Neretvi i Drini, uveliko primjenjuje. Ta tehnika je za vrijeme Austrugarske vlasti prenesena na prostore Bosne i Hercegovine.

Angler SD

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.