Rijeke i ljudi

NEPRIRODNA PRIRODA UNE

Neki kažu da je plava, drugi smragdno zelena ili sedefasto modra.Kao da se pred svakim pogledom, poput nevjeste, u posebno ruho presvlači.

Ko je prvih ovogodišnjih dana u TV dnevnicima i vijestima iz USK gledao vremešnog Alu Šahinovića u Kulen Vakufu kako, kaže treći put u mjesecu, iz gumenog čamca kroz tijesan prozor ulazi u vlastitu kuću, ili nemoć na licima porodice Karaibrahimović u Bosanskoj Krupi pred vodenom stihijom koja im razvaljuje i u nepovrat odnosi teškom mukom stečeni i jednini namještaj, nije mogao ne potvrditi drevno naravoučenije o vodi kao jednoj od tri najveće ljudske pošasti.

Možda bi tako i trebalo da u ovom slučaju nije riječ o Krajišnicima i njihovoj Uni, vječitim ljubavnicima, tvrdoglavim svadjalicama i poznatim bundžijama, onako, iz čista mira. Kao što radje krivi sebe a ljubi konja kad izgubi na konjskim trkama, tako ni ovoga puta krajiški čovjek nije ni krivo pogledao rijeku za koju će često kazati da
izvire i uvire u njegovom srcu.Ovdje se ova rijeka voli i sa njom ne bori već nadmeće, kao što se voli i kroti snaga, neobuzdanost, žena i sve što je hirovito, nepredvidivo i tajnovito.

Nepouzdano je tvrditi ali nije isključeno da taj i takav odnos čovjeka i rijeke, koju će samo sa dobrim i lijepim konjem uporediti, potiče od nekud uzvodno od vremena, od pradavnih Japoda, konjanika i lovaca, koji su ovdje kraj Une zastali i ostali, sojenička naselja na vodi gradili, više nego na zemlji na vodenim talasima odredjivali svoje granice. Vodu pretvorili u svoju svetinju i u bezvremno živu poruku da rijeka ima pravo na sve ljudsko kao što i ona sama ljudima bespoštedno nudi kraljevstvo života, svekolike ljepote i prolaznosti.

Pjesma i rijeka

Potvrdiće to kasnije i stari Rimljani od kojih i potiče najljepši spomenik ovoj rijeci, njeno ime u zanosu ispjevano od svega tri slova: Una! Drugu riječ za ovu pjesmu i rijeku, niti je ko tražio niti se drugačije može govoriti o onom što je jedno, jedino, jedinstveno. I ostaće tako jedinstveni i rijeka, njeno ime, vojske, carevine i kraljevine, ljudi i narodi koji su ovdje uvijek zastajali, kao pred prirodnom granicom, što i jeste ili pred bljeskom unutrašnjeg saznanja da osim osvajanja i otimanja postoji i davanje, obilato a nesebično i nepovratno, kao što to rijeka čini.Tako je valjda nastala i evo ostala Bosanska Krajina, najprepoznatljivija upravo po, kao na konac djerdana nanizanim gradovima i gradićima Pounja. I o sebi brojnim pričama skamenjenim u kamenim kulama zamkovima i tvrdjavama.

Koju god od tih priča da otpečatite naći ćete u njoj neprirodnu prirodu Une, kao stvoriteljice čistoće i dobrote, darovateljice ljepote, kao životodajne vode koja zaslužuje divljenje i poštovanje. Naći ćete i više: neodgonetnute tajne pred kojima je zastajao dah pjesnicima, književnicima, slikarima.

Tako je Skeder Kulenović od Boga molio više očiju da ovu rijeku gleda, Branko Ćopić joj ispjevao cijele himne a Vladimir Nazor nije uspio ni sebi ni drugima objasniti zašto je izvjesna Frau Izabela s početak prošlog vijeka vascijeli svoj miraz potrošila i uložila kako bi obnovila zamak Ostrožac koji, zanesen visinom, stoluje na hridinama unskog kanjona i čini sve oko sebe suvišnim osim jedintvenog pogleda na Unu i u neodoljivu magiju vremena i snovidjenja.Eto zašto.

Slikali su je

Nema slikara koji je pohodio ove krajeve a da na slikarsko platno nije pokušao prenijeti ono što mu se čini da gledajući rijeku vidi. Slikali su je Ahmet Ibukić, Safet Zec, Jovan Bijelić, Muhamed Delić, Budo Vlaisavljević, Stipe Hamulka, Dževad Hozo, Lazar Drljača… a Enver Krupić je motivima sa i oko ove rijeke uokvirio svoj bogati stavralački opus.Slikao je neumorno i na kraju priznao da se Una zapravo ne može naslikati. Pored ostalog i za to što neprestano mijenja boju. I zaista, kad se o tome zametne priča, neki kažu da je plava, drugi smaragdno zelena, neki je vide sedefasto modom.Kao da se pred svakim pogledom, poput nevjeste, u posebno ruho presvlači.

Kao i davne tako su i ovovremene priče o Uni više slične bajkama. Takva je priča o Unskim smaragdima, društvu proglašenom vjesnicima ekološke civilizacije i njihovim osnivačima Nurzekiji i Bošku Marjanoviću čija će briga za čistu i bistru vodu biti nagradjena visokim svjetskim priznanjem Global 500 Ujedinjenih naroda.Ili priča o Izetu Bosniću iz Kostela koji je cijelo svoje imanje sa šumom, livadama, izvorima i potocima sa oko 6.ooo kvadratnih metara ustupio za izgradnju ekološkog centra Djeca svijeta.

Rijeka života

Za Unu kažu da je uz sve i jedna plemenita voda. Ona na bezbroj načina uzvraća ljubav kojom su je ljudi oduvjek čuvali kao rijeku svog života. Njeno je ime često najdraži pridjev za mnoge radosti, prijateljstva, sustrete za svjetski praznik sporta, internacionalnu Una regatu, rafting na Uni, svečanosti Uskih ladjara, unske sirene za unsko ljeto koje počinje i traje najviše po tim datumima.To su oni dani kada putevima druženja ljudi iz cijelog svijeta Una teče i za neko buduće vrijeme, za neki bolji svijet.

Sve ovo i mnogo još nekazanog, neispričanog, nenaslikanog, neopjevanog i nedoživljenog može se obuhavtiti u samo jednom trenu, u jednom pogledu na ono vode što stane u ljudski dlan. Takva je rijeka života.

Dolazeći u ove krajeve neposredno nakon zadnjeg rata uvaženi reis-ul-ulema Mustafa ef Cerić kao da je naslutio jedinu moguću a blagotvornu utjehu unesrećenim ljudima i kazao kako je usput sišao do Une i njenom vodom uzeo abdest.

Mnogi putnici namjernici tako silaze da se pozdrave sa ovom rijekom i svi priznaju da za saobraćaj nema gore i teže dionice puta od unske magistrale. Priznaju i nadležni i godinama govore o njenom izmještanju. Ne zna se kakav bi to bio rastanak ali se s lakoćom nalaze razlozi da rijeka i put ipak produže zajednički život.

Ostaje i neprolazno vjerovanje da se uz rijeku Unu, utkanu u bilo srca ovdašnjih ljudi i životnu saputnicu nebrojenih generacije, bez obzira na sve, može još mnogo bolje, zdravije i sretnije živjeti.

A nikako na Unu se ljutiti.

I.Skenderović