Da sačuvamo od zaborava – Nazif Fetahović Suzy (8)

Tekstovi koje je pisao ili koji su pisani o njemu – Nazif Fetahović – Suzy
Nedavno sam bio kod Suzija u Travniku, uz kafu smo raspredali o ribolovu, stanju u Udruženjima, Savezima, situaciji na našim vodama. Nakon što smo “pretresli” sve što se pretresti moglo, prošetali smo uz Lašvu. To mi je bilo prvi put da sam “na” Lašvi i bio sam jako iznenađen količinom ribe u rijeci. Iako travnički ribolovci čine sve što je u njihovoj moći da očiste Lašvu, rijeka je bila prilično prljava jer je više onih koji je zagadjuju nego onih koji je čuvaju i čiste.Ili sam ja očekivao da bi za onu količinu pastrmke koju sam vidio u rijeci voda morala biti kud i kamo čišća.
Kasnije su nam se na kafi priključili Sanjin Kotlica – član ekipe Bistro BiH NTV Hayat i Damir Begović, autor iste emisije.
Damir reče: “Dedo, daj materijala za stranicu, barem kod tebe toga ima”.
I Dedo – Suzy dade, tekstova iz časopisa koje je pisao on, a i koje su i drugi pisali o njemu. Kad mi je sve to dao, reče:
“Nemoj da sad to bude nešto o meni, izvuci šta možeš, mene je dosta, ima mladjih”.
Odgovorih da ću pokušati i da će to biti uopšteno o B-H ribolovu.
Prošlo je od tada skoro mjesec dana. Pokušavao sam osmisliti kako da sve to ukombinujem u jedan tekst i ne ide. Jednostavno, pričati o B-H ribolovu, a ne pričati i o Suziju, ne ide.
Ovo su ti tekstovi.

Bosanska razglednica – Zen'ca blues

Piše:Ranko Travar
Nakon tri i po godine ponovo sam u svom rodnom gradu. Kao i nekad, i sada mi je bilo drago što ulazim u Zenicu sa sjeverne strane.
Zurim desno kroz zamagljeni prozor automobila, dok mi jarani pričaju kako im je sada u životu: “E moj Travar, nije to više ona ista čaršija. Sve je tu, i zgrade i ulice, ovi silni dimnjaci i ta dole rijeka, i one naše kafane su na istom mjestu. Al’ đaba ti sve to, kad više nema one stare raje. Evo, ja više ni u kafane ne zalazim. Gdje god uđeš popit’ kahvu, vrije od onih što
viski zalijevaju “Hainekenom”, meze Rasimove ćevape, a prste otiru o šank. Mislim, svaka ćast pravim seljacima, al’ ove novokomponovane bi trebalo strpat’ u blindirani voz i vratit’ nazad u ona njihova rodna brda” – izjada se meni tako moj Ekin, čovjek sa kojim sam petnaestak godina predano glačao mesing zeničkih šankova.
Pred samim ulaskom u grad zamolim ih da se na trenutak zaustave. Duboko udahnem i posmatram zalazak sunca. Pred očima se upalila šuma od fabričkih dimnjaka, iz kojih više dim ne kulja, a duboko u purpurnoj perspektivi nazirali su se vrhovi nebodera. Sa nasipa preko rijeke nijemo su me posmatrale beskrajne kompozicije praznih vagona, a dole na Bosni, iznad preljeva, neki novi klinci su u gustom poredku loviti na “zastavicu” novembarske mrene. A meni u grlu neka vraška knedla zastala, pa nit’ je progutat’, nit’ je ispljunut’.
Grad dimnjaka i zastavice
Nikad i niko još nije utvrdio stvarni broj ribolovaca u Zenici, jer, kako je ovdje oduvijek bila loša čuvarska služba, nigdje nije postojao drastičniji omjer između onih sa dozvolom i onih bez nje, naravno, u korist ovih drugih. Određene analize govore da se ribolovom bavi oko 10.000 Zeničana, što je pomalo previše za grad od nekih 140.000 stanovnika i sa jednom rijekom. U ovako nemilosrdnoj konkurenciji ribu su mogli uloviti samo oni, koji su svoj zanat doveli do savršenstva, a to je, naravno, zahtijevalo i odgovarajući pribor. Stoga nije slučajno što su prvi trodijelni, a kasnije i teleskopski štapovi od preko 3,8 metara, od svih gradova u Bosni, najprije došli upravo u ovaj grad. Još davnih šezdesetih ljudi su ovdje škobalja, klena i ploticu lovili najlonima ne debljim od 0,16 mm, a mrene na staru dobru Kornjaču od 0,20 mm. Početkom sedamdesetih ovdje su gotovo svi ribolovci prešli sa tradicionalnih mamaca (hljeb, crvić) na razne vrste ribolovnih hljebova, od čega je svakako najpopularniji legendarni “Francuz” (Pen Šajo, ili kako ga tamo zovu “angel-brot”).
Mada je ovaj grad oduvijek imao vrsne mladičare i mušičare, to svakako nije kuriozitet ovog podneblja, već nekih drugih (Banja Luka, Jajce, Bihać…). Ali je zato istinski zenički kuriozitet jedna autohtona i do sada neprevazidena tehnika lova mrene, škobalja i drugih ciprinida u brzim vodama – tehnika lova na “zastavicu”. Zahvaljujući upravo ovoj famoznoj “zastavici”, zeničani su već više od trideset godina najnepoželjniji gosti na divljim bosanskim vodama, a sama tehnika, mada je po svemu izrazito sportska, stavljena je van zakona početkom osamdesetih od strane mnogih udruženja ribolovaca u Bosni, i to, usudiću se reći, iz čiste ljudske pakosti i zavisti.
Ćata
U gradu sa ovolikim brojem ribolovnih fanatika, gdje svako lovi na plovak, gdje je “vožnja zastavice” sastavni dio gradskog identiteta i gdje je maltene svaki treći ribolovac lovi mladice, nikada nije bilo lako dobiti laskavu titulu “legende”. Jedan od rijetkih sretnika, koji tu titulu suvereno nosi već više od četvrt vijeka i čovjek sa najviše kilometraže u nogama je Zlatarević Ferid, svima mnogo poznatiji kao Ćata. To je čovjek čijih pedesetak godina života možemo udobno smjestiti u tri velika “R” – Rokenrol, Rege i Ribolov. Pouzdano se nezna u kojem od ova tri “R” je najviše boravio, a kada sam ovih dana u Zenici ponovo sa njim sjedio i pio, došao sam do zaključka da je Ćata zapravo totalni ribolovac, čijem unutrašnjem životu ritam daje njegova najdraža muzika. Izuzetan čovjek, izvanserijski ribolovac, a ko zna – možda i naš budući saradnik.
Suzi
Ono što je za Zenicu – Ćata, za Uzice – Blaf, a za Novi Sad – ?, to je za Travnik i šire Nazif Fetahović – Suzi.
Odrastavši kraj rijeke Lašve, u kojoj borave samo salmonidi, Suzi se još od malih nogu opredijelio isključivo za lov mladice, pastrmke i lipljena, mada su njegove varalice i vještačke mušice često znale napadati i kapitalne mrene, plotice, klenovi i škobalji. Od ranije je poznat široj jugoslovenskoj javnosti po čestim prijavama kapitalnih primjeraka salmonida.
8. novembra Suzi me odvezao iz Zenice za Travnik, zajedno sa mojim dugogodišnjim članom ekipe Jasminom Kukavicom. Dogovor je bio da se sutra ide na Vrbas ispod Jajca, između dvije centrale. Kako sam od pribora imao samo jedan Brauningov bolonjeze od 5 m, Suzi je iz onog svog obilja probrao za mene komplet za mladicu i lipljena. Bila je to ujedno i prilika da vidim njegovu čuvenu ribarsku sobu u koju ženska čeljad ne smije da priviri. To je zaista vredilo vidjeti. Iz plakara, sa i mnoštvom polica, gledale su me vještačke oči hiljade voblera, počev od onih starih Abuovih Kilera i Šekspirovih Bigova, do najnovijih Rapalinih, Lur Džensenovih i bog-te-pito kojih još voblera, od kojih većina vjerovatno nikada neće osjetiti hladnu pjenu Vrbasa, Une, Sane ili Drine. Meni su nekako ipak najviše “oku zapeli” oni od Mata iz Užica, jer mi se čini da i ove naše divlje ribe imaju ponajviše sluha za taj “užički rukopis”. Odvojeno od voblera, Suzi je u pravim plastičnim džakovima smjesio neshvatljivu količinu provjerenih bosanskih specijaliteta za “starku” – spuženih peševa i cofova. E toga je brat-bratu bilo za dobra tri ribolovna staža. “Valja mi dopunit’ ovih cofova” – veli nam Suzi, a nas dvojica se samo značajno pogledasmo. Kad je na kraju počeo da vadi ogromne stiroporske i spužvene “rerne” sa vještačkim mušicama, moj drugar Jaco mi reče da će sutra vratiti svoju ribarsku dozvolu matičnom udruženju.
Tri entiteta i Lale
Sutradan ujutru, ispod Suzijeve poslastičarnice, pridružila su nam se još dvojica kandidata za odlazak na Vrbas -Štipan i Miro iz Novog Travnika. Osim što su Suzijevi drugari, njihovo prisustvo bilo je poželjno i zbog bezbjednosnih razloga. Naime, šahovnica na njihovoj travničkoj registraciji je rado viđena u Jajcu, kojeg kontrolišu bosanski Hrvati, za razliku od ljiljana na Suzijevoj travničkoj registraciji. Dakle, ukoliko baš niste shvatili ovu komplikovanu igru simbola, pojednostaviću: Štipan i Miro su u neka vrsta propusnice za Suzija u krajevima sa hrvatskom većinom, a Suzi je propusnica njima, tamo gdje većinu čine bošnjaci (muslimani). A šta ja značim u cijeloj toj papazjaniji, pokušajte sami dokučiti.
Nismo imali sreće te nedelje. Jučerašnje obilne padavine totalno su zamutile Vrbas, tako, da smo morali da se spuštamo još niže od predviđenog mjesta pecanja. I tako, “mic po mic”, i mi se odjednom nađosmo tačno naspram ušća Ugra, dakle, na granici između MH-federacije i Republike Srpske. Prođeš tunel od dvadesetak metara i već si na teritoriji drugom entiteta. Tu normalni ljudi ne zalaze ni u snu – samo ribolovci.
Odlučimo da baš tu doručkujemo. Pažnju nam odjednom privuče automobil, koji je lagano prošao tunel iz pravca Srpske i zaustavio se tik kraj nas. Bio je to automobil banjalučke registracije, sa karakterističnom ćirilicom i ocilima.
E, tu sada nastaje mala i vrlo znakovita zgoda.
Iz auta izlazi čovjek, vadeći svoj ranac i štap. Sudeći po opuštenom izrazu lica i onom ležernom “Zdravo ljudi, radi li riba ovih dana”, bilo mi je odmah jasno da je čovjek ubijeđen, da smo i mi iz Republike Srpske.
Shvatio je to i stari mangup Suzi, pa je odmah otpočeo sa malom igrom: Miro, Štipane! Evo vam ćete iz Banja Luke, pa nek vas on pokolje, kad ne mogu ja kao vaš federalni partner. A rado bi.”
Kako to reče, Suzi spusti otvorene haube na oba automobila, kako bi novopridošli mogao vidjeti registracije.
Kad Banjalučanin opazi one ljiljane i šahovnicu, odmah vidno preblijedi i prozbori najmekšim tonom: “Ljudi, ja sam samo došao da pecam ribu. Inače nisam odavde. Iz Sombora sam, a eto, rekoše mi da je ovde bezbedno”. Na to će Suzi, k'o fol razočarano: “Ma šta je ovo ljudi. Dođe vakat da ne mereš čestita četnika nać’ da pokolje ovu dvojicu ustaša. Sve neke lale oko mene. Evo, ovaj ti je ovdje iz Novog Sada (pokaza na mene), pa se ni njemu nešto baš ne kolje.”
Kad smo vidjeli da čovjek i dalje nema sluha za ovu vrstu humora, već da stoji na mjestu kao ukopan, učtivo mu objasnimo u čemu je fazon, A kad je uz to malo i ploska prohodala, Suziju nije predstavljalo problem da postroji sva tri automobila i da napravi jedan zajednički snimak “složne braće” za uspomenu i u nadi da neka buduća pokolenja neće na ove terene dolaziti sa strahom.
Taj dan, usljed naglog mućenja vode na svim pozicijama, nismo imali gotovo nikakvih šansi sa mladicom, mada je u par navrata izlovila po površini neposredno iznad ušća Ugra u akumulaciju Bočac. Uzvodno, na poziciji Bareva, pošlo mi je za rukom da “iščeprkam” dvadesetak prilično sitnih škobalja, što za ove kultne terene nije vrijedno ni spomena. Uostalom, tako to obično biva. U svojih stotinjak posjeta ovim terenima, još se nije dogodilo da se ovoliko negativnih faktora istovremeno desi – mutna voda, prenizak vodostaj, olujni vjetar, naglo opadanje pritiska, previsoka temperatura za ovo doba godine, puno lišća na vodi…
Ali neka, važno je da je “led probijen”. Veliko bratstvo ribolovaca odnijelo je još jednu pobjedu nad ljudskom glupošću, a ja sa radošću mogu reći sebi i drugima da ponovo osvajam vode, za koje sam već pomislio da sam ih definitivno izgubio.
Ranko Travar


Pročitajte i:   USR Jelah - Tešanj: Održana 'Mala škola ribolova 2019'

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.