Da sačuvamo od zaborava – Nazif Fetahović Suzy (9)

Tekstovi koje je pisao ili koji su pisani o njemu – Nazif Fetahović – Suzy
Nedavno sam bio kod Suzija u Travniku, uz kafu smo raspredali o ribolovu, stanju u Udruženjima, Savezima, situaciji na našim vodama. Nakon što smo “pretresli” sve što se pretresti moglo, prošetali smo uz Lašvu. To mi je bilo prvi put da sam “na” Lašvi i bio sam jako iznenađen količinom ribe u rijeci. Iako travnički ribolovci čine sve što je u njihovoj moći da očiste Lašvu, rijeka je bila prilično prljava jer je više onih koji je zagadjuju nego onih koji je čuvaju i čiste.Ili sam ja očekivao da bi za onu količinu pastrmke koju sam vidio u rijeci voda morala biti kud i kamo čišća.
Kasnije su nam se na kafi priključili Sanjin Kotlica – član ekipe Bistro BiH NTV Hayat i Damir Begović, autor iste emisije.
Damir reče: “Dedo, daj materijala za stranicu, barem kod tebe toga ima”.
I Dedo – Suzy dade, tekstova iz časopisa koje je pisao on, a i koje su i drugi pisali o njemu. Kad mi je sve to dao, reče:
“Nemoj da sad to bude nešto o meni, izvuci šta možeš, mene je dosta, ima mladjih”.
Odgovorih da ću pokušati i da će to biti uopšteno o B-H ribolovu.
Prošlo je od tada skoro mjesec dana. Pokušavao sam osmisliti kako da sve to ukombinujem u jedan tekst i ne ide. Jednostavno, pričati o B-H ribolovu, a ne pričati i o Suziju, ne ide.
Ovo su ti tekstovi.

NA SANI I PLIVI – Od Lendeka do “Složne braće”

Piše:Ranko Travar – “Ribolovačke novine” 18/97
Čovječe, vodim te direktno u raj. Osim Slavka Čambera, mene i još dvojice ljudi, tu niko živ ne navraća. Sutra ćemo samo ti i ja biti tamo. Od kako ne rade “bombaši” ima lipljena i pastrmke k'o pljeve.

Početkom maja, pozva me iz Banja Luke moj vodeni brat Goran Vuković i ponudi mi nešto neobično. Reče mi da se dogovorio sa Nazifom Fetahovićem zvanim Suzi, čuvenim mladičarem iz Travnika, da se u subotu 10. maja nađu na Plivi, te da je Suzi izrazio veliku želju da i mene vidi.
Pa šta je tu neobično – upitaće neupućeni. Evo šta. Suzi, sa još dvojicom jarana, dolazi iz
bošnjačkog kantona u okviru MH-federacije, Goran Vuković iz Republike Srpske, ja iz Jugoslavije, a treba da se nađemo na dijelu teritorije koji kontrolišu bosanski Hrvati. A poznato je, valjda, u kakvoj silnoj ljubavi žive gore pobrojane strane.
Doduše, tih 300-400 metara teritorije (ulaz Plive u Plivsko jezero nadomak Jajca), koju narod prozva “Šentilj”, niko faktički i ne kontroliše, već se tu svakodnevno sastaju dojučerašnji ljuti neprijatelji” da uz kilo ja'njetine i “Jubilarni” jedni drugima nešto prodaju.
Srbi k'o Srbi, sjetiše se prvi i na toj “oštrici brijača” sklepaše od grubo rezane grade, jednu do druge silne kafane, iz kojih dan i noć trešte u horu Ceca, Kićo Slabinac i Halid Muslimović. A pred kafanama auta sa svim simbolima, od petokrake i ocila do šahovnice i ljiljana. I dok Srbi puše plavi “Ronhil”, listajući sarajevski “Dnevni avaz”, Bošnjaci režu slaninu i puše “Vek”, dotle Hrvati puše šta stignu, a najviše ovaj naš turbo-folk, kojeg kupuju u rinfuzi, na džakove. A dole, odmah ispod ceste, teče modra Pliva. I teče tako gorda i plemenita milenijumima, i još će teći, s onu stranu svekolike ljudske gluposti. Javljaju: “presušio veliki Plivin vodopad u Jajcu.” I ne presušio – kad nema kome teći.
Jutro na Sani
Prihvatio sam Goranov prijedlog bez razmišljanja i u petak se našao u Banja Luci. Uveče moj domaćin izloži plan za sutra. Pošto sa Suzijevom ekipom treba da se sastanemo na Plivi tek poslijepodne, Goran predloži da jutro provedemo na terenima blizu izvora Sane, gdje do tada zaista nisam bio: “Čovječe, vodim te direktno u raj. Osim Slavka Čambera, mene i još dvojice ljudi, tu niko živ ne navraća. Sutra ćemo samo ti i ja biti tamo. Od kako ne rade “bombaši” ima lipljena i pastrmke k'o pljeve” – napali me tako Goran u svom stilu, da nisam tog jutra mogao oka sklopiti od silne treme. A nije ni on spavao, jer je valjalo “smotati” mušice za dvije različite vode iz sutrašnjeg programa.
Krenuli smo u četiri ujutro. Put je vodio uz Vrbas, a Goran se usput žalio kako je ova zima bila “tanka” za mladicu. Zaustavismo se na kratko kod malog jezera, ispod hidroakumulacije “Bočac”. Dole, ispod nas, površina vode je proključala od stotine krupnih klenova, a u dva maha je velika pastrmka “izraubovala” pod suprotnom obalom. Samo uzdahnusmo i nastavismo put, mada se dlanovi na trenutak oznojiše.
Prođosmo usnuli i tužni Mrkonjić grad i uskoro smo se odvojili lijevo, na pravac za Glamoč. Tu na skretištu, u Strbini, na 1300 mnv, iznenadiše nas debele naslage leda, koji je napadao prethodne noći: “Samo da ne bude Sana mutna” – kukali smo uglas. Nakon ugodne asfaltne dionice, počelo je naporno spuštanje niz 15 km makadamskih serpentina. Društvo nam je, čas sa lijeve, čas sa desne strane puta, pravila rječica Medljanka, čija je mutna i nadošla voda budila sumnju u ispravnost odluke da idemo na Sanu, u Lendeke.
Odlučih da na trenutak ne mislim o ribolovu i da očima i nozdrvama uhvatim što više od nestvarne ljepote kroz koju smo lagano promicali. Kroz otvoreno prozorče kuljali su gusti mirisi bilja, rose, četme i svježe balege, a jutarnje sunce je palilo vrhove Bobije, Lisine, Srnetice, Dimitora i Vitoroga.
“Tu smo” – prenu me drug. I zaista, pred nama se odjednom ukaza rijeka Sana, i to, Boga mi, prava rijeka. Znajući koliko je uska dole, nizvodno kod ušća Ribnice, očekivao sam da ću ovdje naići na malo jači potok. Kad ono: mnoštvo dubokih virova, rječnih ada, tamno zelenih tišaka, rukavaca što duboko podlokavaju obalu, ljutih brzaka, sedrenih kanala i glatkih preljeva. Sve u svemu, školski primjer salmonidne vode nulte kategorije. Istina, voda je blago sijera od noćašnjih padavina, ali plavo nebo i jako sunce značili su sigurno bistrenje vode, a zna se da na bistrenje riba radi.
Krenuli smo u suprotnim pravcima. Odlučih da jutro iskoristim da pokušam da prevarim koju pastrmku. Kako se nismo za nju pripremali, nismo ponijeli nijednog spužvenog peša, pa reših da probam na “Pače” peticu. Gotovo svaki drugi zabačaj pod nadnešene grane vrba, donosio je udarac, ali sve su to bile potočare od dvadesetak centimetara, tako da sam odlučio da pređem na mušičarenje i lov lipljena. Uskoro mi se pridruži i Goran i iz korpe izvadi lipljena od kojeg mi srce odmah poče preskakati (49 cm).
Nažalost, zahvaljujući mojim fotoreporterskim sposobnostima ovaj ljepotan nije uslikan, ali je zato Goran kao pravi profesionalac i džentlmen kasnije uslikao mog, koji je kraći za 3 cm.
Interesantno, mada, smo tog jutra ponudili lipljenu najmanje dvadesetak, što mokrih, što podvodnih kreacija (uglavnom imitacije ephemeroptera i tularoša u stadiju larve i pupe), gotovo sve što smo uhvatili, a osim lipljena bilo je tu dosta i pastrmki, uhvaćeno je pri dnu na “Kraljevskog kočijaša” vezanog na udici broj 14. Istina, malo kasnije, kada se voda prilično izbistrila, riba je počela da “gađa” imitaciju gamarusa, i to prilično selektivno, samo kreacije izvedene u sivo-zelenoj nijansi.
Tog jutra se sa tugom uvjerimo da baš i nismo jedini na rijeci, kako je to Goran obećavao. Pod luksuznim šatorom za osam osoba, okruženim modernim džipovima, zatekli smo obimnu ekipu Banjalučana, inače sjajnih momaka i vrsnih ribolovaca. Umjesto očekivanih gorštaka sa suvom lijeskom i strunom od upredenih konjskih dlaka, nabasamo tako na ljude sa opremom, koja se, inače, u toj koncentraciji kvaliteta, još jedino može sresti na legendarnom novosadskom špicu. Jutro su proveli loveći pastrmke na spužvenog peša, a pogled na ulov bio je dovoljan da se zaključi kako ova voda ima šta da kaže i budućim naraštajima.
Sana u Lendekama teče oko tri kilometra kroz pitome livade i na tom potezu pravi je raj za mušičarenje. Kada se krene uzvodno prema izvoru, nad rijekom se sklapa kanjon dužine oko 5 km, prebogat pastrmkom, a nisu rijetke ni mladice do desetak kilograma. Nizvodno od Lendeka, Sana opet ulazi u donji kanjon, dužine oko 6 km, bogat takođe svim vrstma plemenite ribe, ali, poput gornjeg kanjona, i donji je pristupačan samo mjestimično i pri niskom vodostaju.
U kafani “Složna braća”
Oko 11 časova ostavili smo Sanu iza sebe i krenuli nazad put Plive, na dogovoreni sastanak kod “Šentilja”. Bilo mi je nevjerovatno da ću nakon toliko godina i svih ovih nesretnih dešavanja ponovo sresti Suzija, a pogotovo svog bivšeg sugrađanina Jasenka Karovića, sa kojim sam ukrštao štapove desetak godina i praštao desetine hiljada kilometara, lomatajući se po divljim bosanskim vodama.
Dođosmo na “Šentilj”. A tamo -“čudnovate face izadoše iz kace”. Sveprisutni miris jagnjećeg pečenja, ugojeni taksisti redukovanih čela, oznojeni konobari unezvjerenih pogleda, gomile nekakvih nepoznatih novčanica i, naravno, Šaban Šaulić na 100 W, kojeg izgleda svi bez razlike vole. Promuvali smo se malo okolo, popili lošu kafu (šta ć'ti bolan kafa po ovoj vrućini, vid’ pive ‘ladne”), pa kad se ubijedismo da “braća” još nisu pristigla, odosmo brže-bolje na Plivu.
Tu, na ničijoj teritoriji, kilometar iznad ušća u Plivsko jezero, Pliva je široka pedesetak metara i mjestimično duboka 6-7 metara, pa i ne čudi što je prepuna ribe, a naročito krupnog lipljena. Između rijeke i ceste nalazi se dosta bujno zatravljenih bara, u kojima se bez većih teškoća love krupni linjaci i šarani. Međutim, te ribe love samo mještani i to mahom djeca i, stariji ljudi. Pravi ribolovci, koji ovdje , dolaze najčešće iz Banja Luke (a ranije iz svih krajeva Jugoslavije i iz inostranstva), love isključivo u samoj rijeci, gdje osim lipljena, pastrmke i peša, ne boravi druga riba.
Mada smo na Sani već potrošili onu pravu ribarsku strast, a nastade i neka paklena vrućina, odlučismo ipak da ispoštujemo vodu. Već nakon prvih zabačaja ispostavi se da lipljen sasvim solidno radi za ovo doba dana, i to naročito na male sivkaste imitacije larve tularoša, izvedene u dabing tehnici i sa perlom kao glavom.
I taman kad sam uhvatio onaj pravi sistem ribolova, Goran me prekinu: “Travar, evo ih! Prepoznajem Suzija, a ona dvojica su mi nepoznata”. Zagledam se sad i ja i, zaista, prepoznam Suzija i Jasenka, a onog trećeg, Muhameda, zvanog Halko iz Travnika, uskoro ću upoznati.
Izljubismo se kao najrođeniji, a zatim, kao da se ništa nije desilo, krenusmo u polemike o mušicama, Vrbasu, Drinskim mladicama, noćima na Ugru, sanskim škobaljima, turskim klenovima sa Buškog blata, glavaticama i zubatku sa Neretve, i o mnogim drugim stvarima, koje su našim životima davale i još daju onaj pravi smisao. Naravno, bilo je tu i onih malih varnica i dobronamjernog zezanja u stilu: “E, ne mogu vala prežalit’, kad vama Vlasima ostadoše Pliva i Ribnik” – primjeti Suzi, onako između dva piva. “Znaš šta Suzi – na to će mu Goran -dao bi ti ja i Plivu i Ribnik za ono Vrbasa između Vakufa i Jajca. A dao bi ti i sve ostalo za Unu kod Martin Broda”.
Uveče, kad se prvi suton spustio nad umornu Plivu, otišli smo u jednu od onih nesretnih kafana. Pričali smo do kasno u noć i mnogo se smijali, ali bili smo ustvari tužni.
Već pomalo matori, sa puno vode u zglobovima, zatvoreni u svoje jadne entitete, kantone i kojekakve ružičaste zone, nismo se nadali ovakvom završetku ribarske karijere. Nemoćni da o svojim sudbinama odlučujemo sami, bez nade da će oni koji su nas ovako surovo satrli i razdvojili, sazidati medu nama neke nove mostove, prilazimo jedni drugima još samo preko verbalnih ćuprija, jer ako nam je još išta istinski ostalo, to je zasigurno, samo – riječ.
Ranko Travar