Da sačuvamo od zaborava – Prezrelost ikre i njene posljedice na spol i rast pastrve (pastrmke)

U godinama 1921./22. radio sam na problemu kasne oplodnje kod pastrve (*Mršić, W.: Die Spatbefruchtung und deren Einfluss auf Entwicklung und Geschlechtsbildung, experimentell nachgepruft an der Regenbogenforelle, Archiv fur Entwicklungsmechanik Bd. 98., 1923., S. 130-209.) i došao sam kod toga do rezultata, koji su od interesa i za ribogojce. Neka mi stoga bude dopušteno, da na ovome mjestu o tom referiram.
Osnova za moje pokuse na dužičastoj pastrvi bili su pokusi R. Hertwiga na žabi. Ovaj je naime našao, da su životinje, koje se razvijaju iz prezrelih jaja, pretežno
muškoga spola. Pod prezrelošću ili kasnom oplodnjom razumijeva se odgoda oplodnje zrelih spol-produkata (jaja i sjemena).
Kod žabe ima tri vrsti prezrelosti jaja.
1. Ovarialna prezrelost. Pucanje folikula i s tim izlaženje jaja iz jajnjika (ovarija) kod žaba uslijedi, ako je ženku prije toga obuhvatio mužjak. Ovaj obuhvat, što se u proljeće može vrlo često motriti, traje po više sati, dapače kroz čitav dan. Ako se jednu žabu, ženku, u doba parenja izolira, tako da nema prilike, da bi je koji mužjak obuhvatio, onda postaju jaja u ovariju prezrela. Budući pak da ova vrst prezrelosti škodi i jajima kao i majci, to je ova manje zgodna za eksperimentiranje.
2. Do uterine prezrelosti dolazi pak tako, da se doduše dopusti, da uslijed obuhvata mužjaka folikul pukne, ali se tada par rastavi prije nego je majka snijela jaje, tako da ova jaja ostaju još neoplođena u materinskom tijelu; oplodnja naime kod žabe kao i kod ribe uslijedi istom izvan materinskog tijela. Sada se pusti, da postanu jaja u materinskom tijelu prezrela, a onda se ženki dade prilike, da se još je-damput združi s mužjakom, da svoja jaja snese i dade ih oploditi, ili se jaja majci umjetnim putem oduzmu i umjetno oplode; dakako da se i to češće dešava, da ženka, ako su folikuli raspukli, snese svoja jaja i bez prisutnosti mužjaka, radi čega se mora na to dobro paziti, da se uzmogne prosuditi, kako je dugo prezrelost uistinu trajala, pa da se onda tako odložena jaja može umjetno oploditi.
3. Ekstrauterina prezrelost (izvan maternice) se dade proizvesti time, ako se doduše dopusti da ženka snese jaja ili ih se umjetno izvadi iz tijela, a onda se odgađa sa pridodanjem sjemena. Ali jaja, kad su jedamput ostavila materinsko tijelo, doskora izgube svoju sposobnost za oplodnju, radi čega je od ovih triju vrsti prezrelosti za eksperimente najzgodnija uterina prezrelost, kojom se je i Hertwig gotovo isključivo služio.

Kod ribe otpada mogućnost ovarialne prezrelosti, jer ovdje folikul pukne bez izvanjih utjecaja. Dakle za pokuse kod ribe dolazi u obzir osobito druga vrst prezrelosti, ali se ova ovdje nebi smjela nazivati uterinom, nego prezrelošću unutar tjelesne šupljine, jer uterus kod ribe ne postoji. Kod pastrve, koja u ženskom spolu nema nikakovih izvodnih cijevi za svoje spolne produkte, dospijevaju jaja iz ovarija jednostavno u tjelesnu šupljinu. Kad se je to dogodilo, onda je riba zrela za mriještenje, i u prirodi to onda ne traje više dugo, kada ženka kroz spolni otvor (Porus genitalis) snese svoja jaja u prisutnosti mužjaka, koji plivajući iznad njih štrcne na ikru (jaja) svoje sjeme.
U zarobljeništvu pak, dakle u manjim ribnjacima ili u posudama, pastrva ne mrijesti samostalno. Ovdje joj se jaja u svrhu oplodnje moraju umjetno istisnuti i sa isto tako istisnutim sjemenom združiti. Pastrva je dakle, što se prezrelosti tiče, zgodnija za eksperimente, nego li žaba, jer se ovdje može prezrelost proizvesti po volji, a da se ne trebamo bojati, da se majka protiv naše volje izmrijesti.
Prezrelost jaja izvan materinskog tijela kod pastrve nije moguće postići, jer jaja, koja su jednom snesena, ostaju najviše 3 do 4 dana sposobna za oplodnju, a to je vrijeme za koje se ne opaža još nikakav vidljiv utjecaj prezrelosti, koja bi ali eventualno prije nastupila ako bi se pokušalo jaja uzdržati kod više temperature vode (15° do 20° Cels.), a to opet škodi njihovoj sposobnosti za život i oplodnju.
Trajanje prezrelosti, koje je potrebno, da se postigne vidljivo djelovanje, vrlo je zavisno od temperature, u kojoj se nalaze za prezrelost određeni spolni produkti. Kod žabe, koja živi u toplijim elementima, najveća je mjera prezrelosti, koja se može postići, a da se time jaja toliko ne oštete, da ne bi više bila sposobna za oplodnju odnosno za razvitak, oko 100 do 120 sati. Kod pastrve sam mogao postići prezrelost do 21 dana i ta je na jaja izvrgnuta njenom djelovanju toliko djelovala kao 100-satna prezrelost na žablja jaja.
Čim viša je dakle temperatura, u kojoj majka boravi, tim brže jaja prezriju, radi čega ribogojac u vrućim godinama, odnosno ako svoje matere ribe (Laichfische) drži u razmjerno toplim ribnjacima, mora često i brižno iskušavati stanje njihove zrelosti za mriještenje, ako želi izbjeći prezrelosti i njezinim posljedicama, o kojima ćemo još raspravljati.
Prezrelost ženskih spolnih produkata ima naime za rasplod u svakom pogledu štetno djelovanje. Ponajprije škodi, kako sam mogao ustanoviti, materi ribi. Tijelo ribe može doduše resorbirati mali ostatak jaja, koja nisu kod mriještenja (ili u umjetnom uzgoju riba kod stiskanja — Streifen) odložena, kako dapače dokazuju kod svakogodišnjeg stiskanja stare ovojnice, koje uvijek najprije izlaze. Ostavi li se ribi velika množina jaja, ili ako ona uopće nema mogućnosti da ih odloži, gotovo uvijek ugine. U svakom slučaju su matere ribe na kojima sam takove pokuse priredio, redovito uginule, premda su inače imale povoljne uvjete za život. Teško je dakle kod eksperimenata sa prezrelošću održati ribe na životu, ako im je jedamput jedan dio jaja istisnut; za ribe je naime uvijek manje više škodljivo, ako im se jaja ne istisnu sva na jedamput nego u vremenskim razmacima na više partija. Prije svega ne smiju se birati predugi međurazmaci. Češće isti-skavanje malih partija jaja podnosi riba još uvijek bolje nego li podulje ostavljanje većih množina jaja u tijelu, ali konačno ipak ugine.
U literaturi se nalazi tu i tamo izjava, da pastrve u prirodi svoja jaja ne odlažu sva najedamput, nego više puta u jednom tjednu ili u još dulje vrijeme. Ipak se čini, da iskustvo govori protiv ovih tvrdnja; prvo bilo bi djolomično mriještenje pastrva u prirodi znak da sva jaja istodobno ne sazrijevaju, jer se istovremeno ne privode oplodnji. Svaki pak ribogojac znade, da se u umjetnom uzgoju mora nastojati uvijek sva jaja najedamput istisnuti i da su tada sva sposobna za oplodnju i za razvitak, dakle moraju biti i istovremeno zrela. Točnija istraživanja o tom pitanju sam sada započeo.Osim toga govore gore spomenuta iskustva da je umjetno djelomično istiskivanje jaja škodljivo samoj materi ribi. Nema dakle razloga, zašto bi to u prirodi moralo drukčije biti, premda kratki razmaci kod odlaganja jaja mogu i u prirodi postojati.
Da se vratimo na moje pokuse, neka bude ovdje ukratko prikazan njihov slijed: u početku dobe za mriještenje bile su 4 za mriještenje upravo sazrele matere ribe (koje sasvim sigurno nisu imale prezrelih jaja) samo toliko stisnute, da je svakoj ribi bila oduzeta jedna petina njezine množine jaja. Tako dobivena jaja bila su oplođena sa sjemenom jednog mužjaka. Ova su jaja služila kao normalna kultura. Iza 4 dana bila je ovim ribama oduzeta druga petina jaja i oplođena od istog mužjaka, tako da je ova partija jaja bila 4 dana prezrela, ako bi se ovdje u opće moglo govoriti o prezrelosti. Iza 7 dana bila je treća petina, iza 13 dana četvrta i nakon 21 dan zadnja petina jaja istisnuta.Ove ovako dobivene kulture bile su sve do re-sorpcije žumanjčane kese uzgajane u Schillinger-ovim aparatima sa leženje i kasnije u akvarijima, promatrane kroz 11 mjeseci i onda u svrhu ustanovljenja spola usmrćene.
Temperatura, kod koje su ribe živjele, bila je sve do resorpcije žumanjčane kese 9° Celsija, a od tada pa sve do usmrćenja 12° Celsija. To je važno, jer je baš od temperature u znatnoj mjeri ovisna brzina razvitka, diferenciranje spola i t. d.
Držanje riba u akvarijima bilo je bez osobitih poteškoća, jer je kroz akvarije neprestrano strujala svježa voda, a zračna sisaljka ih je prozračivala. Akvariji su bili uređeni bez vodenih biljaka i pijeska tako, da se je moglo sve ostatke hrane i izmetine uvijek brižno i čisto odstraniti. Kao hrana služio je plankton, sir i ostrugana slezena, i to u tako obilnim količinama, da se je slijedećeg jutra moglo u akvariju još uvijek naći nešto preostataka i odstraniti ih.
Smrtnost u normalnoj kulturi nije bila veća nego li što odgovara iskustvima praktičnog ribogojstva, naime do resorpcije žumanjčane kese 3%, a do starosti od 11 mjeseci 58%. U prezrelim kulturama se je pak pokazala povećana smrtnost. Osobito u prva 3 dana iza oplodnje našlo se veliki broj mrtvih jaja, što je bio znak za to, da je prezrelost jaja naškodila njihovoj sposobnosti za oplodnju, pa mnoga radi toga nisu bila uopće oplođena. I u slijedećoj periodi razvitka pa skoro sve do resorpcije žumanjčane kese bila je smrtnost u prezrelim kulturama povećana, i ako ne u takvoj mjeri kao u prva tri dana iza oplodnje. Ova se povišena smrtnost mora svesti na smetnje u razvitku, koje su nastupile kao posljedica prezrelosti i prouzročile veliki broj nakaznih ribica, koje su naravno većim dijelom bile praćene slabom životnom sposobnošću. Iza re-sorpcije žumanjčane kese smrtnost nije ni kod prezrelih kultura bila veća nego u normalnoj kulturi.
Rast je bio u svim kulturama daleko manji, nego li to se očekuje u praktičnom ribogojstvu od mladog legla i rasadnika. Pa i ribe u normalnoj kulturi dosegle su u 11 mjeseci prosječno samo oko 7 cm, dok ribogojac kod riba iste starosti računa sa skoro dvostrukom veličinom tijela, Ovaj slabi rast bio je možda posljedica držanja tako velikog broja ribica u razmjerno uskom prostoru, jer držanje u akvariju samo po sebi prema iskustvima nema škodljivog djelovanja na rast, ako ribe imadu dovoljno prostora i dosta hrane, koja se često mijenja. Iz ovih pokusa može ribogojac naučiti, da prenapunjenost jednog ribnjaka može i kod još obilnije hrane nepovoljno djelovati na rast, jer se jamačno ribe međusobno uznemiruju, i time se škodi rastu uslijed beskorisnog rasipavanja snage. Razlike u rastu između prezrelih kultura i normalne kulture nijesu bile znatne. U prvo vrijeme nakon resorpcije žumanjčane kese moglo se je dapače opaziti nešto jači rast kod prezrelih kultura, koji je kasnije normalna kultura dostigla i prestigla. Nešto neobičnije bile su razlike u veličini u prezrelim kulturama. Bilo je tu djelomice vrlo velikih, djelomice vrlo malih životinja, dok su u normalnoj kulturi bili odnošaji u veličini jedinstveniji, Što se brzine razvitka tiče, to je ova radi prezrelosti nešto zaostajala.
Najneobičnije su pak bile smetnje u razvitku, koje su nastale u prezrelim kulturama. Ove su bile vrlo mnogobrojne osobito u 21-dnevnoj prezreloj kulturi. U prvom redu nastale su iskrivljenosti hrptenjače, osim toga dvostruke tvorbe, živčane smetnje, sljepoća, zakržljalost gubice, lubanje i peraja (vidi sl. 1. do 11.). Ove se smetnje mogu različito tumačiti. Stoga ću pristati uz ono tumačenje, koje po mojem mišljenju ima najviše vjerojatnosti. Resorpcija jaja, koja počinje sa različitom prezrelošću, oduzima jajima hranive tvari i tako s vremenom oštećuje protoplasmu. Takova oštećenja protoplasme se onda kasnije očituju kao smetnje u razvitku.
Vrlo neobičan bio je i veliki broj prikraćenja škržnih poklopaca u prezrelim kulturama. Doduše nastala su i u normalnoj kulturi zgodimice prikraćenja škržnih poklopaca, ali ni izdaleka tako mnogobrojna ni tako jako izražena kao u prezrelim kulturama. Ovo prikraćenje škržnih poklopaca kod dužičaste pastrve, koje se mnogo puta smatralo posljedicom ograničene rasplodnje u rodbini, (Inzucht), nalazi ovdje još i drugo tumačenje; najmanje može se reći, da se ovo prikraćivanje bitno pojačava s prezrelošću jaja.
Da uzmognem proučiti utjecaj prezrelosti na tvorbu spola, morao sam najprije pratiti diferenciranje spola kod pastrve u opće. Dok se vrlo dobro znade, da spolna zrelost kod pastrve nastupa kod mužjaka u drugoj (iznimno u prvoj), a kod ženke u trećoj (iznimno u drugoj) godini života, manje je poznato, kada se najranije kod jedne mlade ribice može uopće prepoznati spol. U točnija mikroskopska istraživanja ne ću se ovdje upuštati. Ako se tko za to interesira, može ih naći opisana u mojoj radnji u Archiv-u fur Entwicklungsmechanik (Arhiv za mehaniku razvitka). Ovdje neka bude samo rečeno, da se na rezanim preparatima može spol prepoznati otprilike u vrijeme između 120-og do 150-og dana nakon oplodnje. Razumije se da ovo vrijedi samo onda, ako se ribice razvijaju uz gore navedene toplinske prilike. Tendencu stvaranja ženskog spola, kako je se može prepoznati na jednom takovom preparatu, pokazuje sl. 12., tendencu pak muškome spolu, sl. 13. Da se pak sa slobodnim okom samo istraživanjem trbušne šupljine može prepoznati spol po obliku spolne žlijezde, treba od oplodnje proći otprilike 250 dana. Normalne ženske spolne žlijezde su tada razmjerno kratke debele i izbrazdane površine. Mliječne su boje (sl. 14.) Normalne muške spolne žlijezde su dulje, deblje, glatke i prozirne (sl. 15.). Razmjer spolova bio je sve do 250-g dana nakon oplodnje u svim kulturama približno 50% naprama 50%, kako se moglo ustanoviti brojnim pokusima i svaki put istraživanjem uginulih riba. U roku od 250 dana iza oplodnje je nastupio u svim kulturama preokret, jer se je čitav niz riba, koje su već bile razvijene kao ženke pretvorio u mužjake. U spolnim žlijezdama zakržljale su ženske spolne stanice u smjeru odstraga prema naprijed, tako da su gonade poprimale sve to više muški karakter. Slika 16. pokazuje, kako daleko u tijelu ribe dosižu normalne gonade, i kako izgleda jedna gonada, koja je zahvaćena na stadiju pretvaranja. Razumije se samo po sebi, da su bila priređena i mikroskopska istraživanja, ali bi nas njihovo opisivanje ovdje odvelo predaleko. Posljedica ovog pretvaranja u prezrelim kulturama bila je, da se je kod usmrćenja, koje je uslijedilo 337-i dan iza oplodnje, razmjer spolova pomaknuo u korist muškog spola. Tako je bilo u 14-dnevno prezreloj kulturi samo 47% ženki, a u 21 dnevnoj prezreloj kulturi samo 33% ženki. Tumačenje za ovu promjenu može se svesti također na oštećenja protoplasme jaja radi prezrelosti i istovremeno započete resorpcije, jer ova oštećenja protoplamse u toku razvitka zahvate i kromosome, a ponajprije spolne kromosome, Za pobliže razjašnjenje neka bude ovdje spomenuto, da se kromosome, koji sačinjavaju glavni sadržaj staničnih jezgara svih stanica živućeg organizma, smatra nosiocima nasljedstvenih faktora, dakle raznih osebina individua. Kod većine kralježnjaka nalazi se u ženskom spolu jedan kromosom više nego u muškom Ovaj kromosom je tkzv. spolni kromosom. Njegova prisutnost znači ženski spol, a njegovo pomanjkanje muški spol. Kromosom nije neophodno potreban za život već samo određuje spol. Tako se može lako zamisliti, da se oštećenja protoplasme, izazvana prezrelošću, koja su zahvatila kromosomski mehanizam, najprije protegnu na onaj kromosom, koji nije bezuvjetno potreban za život, a time se onda prouzroči promjena spola od ženke na mužjaka. U muškom spolu, gdje nema prekobrojnog kromosoma, stradaju naravno onda i ostali kromosomi od oštećenja radi prezrelosti, čime se možda i objašnjava, da su nakazne tvorbe uslijed prezrelosti češće u muškom spolu nego li u ženskom.
Raznih problema, koji iz ovih pokusa slijede, mogli smo se ovdje, kako je i razumljivo samo dotaknuti. Oni su u mojoj radnji u Archiv-u fur Entwicklungsmechanik pobliže raspravljeni. Tamo je navedena i cjelokupna dotična literatura, tako da onoga, koji se za ove probleme pobliže interesira, upućujem na ovu radnju. Za ribogojca pak neka bude dovoljno ovdje još jedamput skupiti ukratko rezultate, do kojih su dovelimoji pokusi. Svi ovi pokusi dovode to toga, da je prezrelost jaja za ribogojstvo u svakom pogledu štetna i da se stoga mora po mogućnosti uklanjati time, da se ne pušta zajedno prevelike partije matera riba i da se sa ispitivanjem njihove zrelosti ne smije predugo čekati, jer prezrelost jaja škodi materi ribi; ona umanjuje sposobnost jaja za oplodnju, povećava smrtnost uzgojnih produkata, proizvađa nakaze i slabiće i ribe s prikraćenim škržnim poklopcima, škodi rastu, osporava razvitak i osim toga povećava broj mužjaka, a to su sve posljedice koje su za ribogojca veoma nepoželjne.
Dr. V. Mršić, Zagreb.