Morski psi

Znanstvenici ih smatraju elegantnim stvorenjima, idealnog, hidrodinamičnog tijela za lov u obliku torpeda. Koža im je na dodir kao brusni papir, a za to su je nekad i koristili. Na koži im se nalazi mnogo “zubića”(plakoidne ljuske), koje sliče zubima u ustima. Zubići na koži osim što štite ribu od ozljeda, pomažu da lakše klizi kroz vodu, skoro bez otpora. Skelet im je hrskavični, te ne podnosi veliki pritisak. Radi toga morski psi izvan vode ugibaju pod pritiskom vlastite težine, odnosno nemaju potpornih kostiju. Lovinu otkrivaju i uz pomoć zvukova, koje mogu čuti na udaljenosti od nekoliko kilometara na niskim frekvencijama ispod 100 Hz. Njuh je djelotvoran na udaljenosti većoj od 100 metara, što je loše za ranjene životinje, a ponekad i ljude. Krv registriraju na taj način pri razrjeđenju u omjeru od jedan prema 100 milijuna, a neke vrste i puno više. Kada su na udaljenosti ispod sto metara koriste se organom koji reagira na promjene tlaka vode kojim prepoznaju kretnje – bočna pruga. Odličan im je i vid na udaljenosti od 10 do 100 metara i oči su ima jako osjetljive na svjetlost. Morski psi imaju različito razvijene oči, a mnoge vrste mogu prilagoditi veličinu zjenice kako bi se prilagodila razini svjetlosti. Sve vrste raspolažu šestim (električnim) čulom čiji je stručan naziv Lorenzinijeve ampule. Nalik su malim porama, a nalaze se iznad njuške, iznad donje čeljusti i oko očiju. U njima su sitni kanalići, ispunjeni želatinom koji služe kao prijamnici električnih signala. Živci prenose informacije od njih do mozga. Osjetljivost je tolika da morski pas potpuno praznu baterijsku svjetiljku registrira kao dosta jak izvor električne energije. Kod kretanja mišića sva živa bića šalju električne signale, a ove ampule mjere svaku promjenu električnog polja. Tako morski pas pronalazi lovinu zakopanu u pijesku, jer i skoro nepomična životinja otkucajima srca šalje signale. Šestim čulom psi mogu
i razlikovati lovinu, a ne samo joj ulaziti u trag. Elektro lociranje nije dovoljno, potrebno je okusiti plijen prije jela. Tako morski psi prije jela plijen guraju njuškom i onda ga zagrizu, ako im se ne sviđa samo ga ispljunu. Morski psi se vjerojatno radi Lorenzinijevih ampula orijentiraju prema zemaljskom magnetnom polju, što objašnjava zašto se neke vrste kao velika kitopsina, pojave zbog parenja svake godine na istome mjestu.
Najagresivnije vrste morskih pasa su bikonja, tigar i bijela morska psina. Morski pas bikonja naraste do 3,50 metara ,a raširen je u toplim morima te Amazoni i jezeru Nicaragua. Na jelovniku velikih vrsta kao što je bijela morska psina nalaze se tuljani i manji kitovi. Čovjek se uglavnom ne uklapa u njihovu prehranu, ali tigar je izuzetak pa jede sve što može, ponekad i neprobavljive zdjele i limenke. Suprotan je najveći morski pas (kitopsina), veličine i do 18 metara, a jede samo sitni plankton. Ipak već spomenuti bijeli morski pas, ili pas modrulj pojesti će i čovjeka, znanstvenici ocjenjuju daje i tomu uzrok manjak našeg poštovanja prema njima. Napadi sa smrtnim posljedicama su vrlo rijetki pa od morskih pasa godišnje prosječno pogine lOak osoba, a od uboda pčela preko sto ljudi. Čovjek, ih diljem svijeta, lovi pa bi se oni trebali bojati nas. Po nekim procjenama se godišnje ulovi preko 60 milijuna morskih pasa, a često se ubijaju na najokrutniji način. Posebno su traženi u azijskim kuhinjama. Okus im je sličan piletini, a od peraja u npr. Šangaju pripremaju juhu koja navodno poboljšava spolnu snagu. Morski psi znaju predstavljati i slučajni neželjeni plijen i nakon razvrstavanja ribe se bacaju ponovo u more. Problem tako nije samo ugroženost ove životinje, nego i narušavanje ravnoteže morskog ekološkog sustava. Morski psi su u njemu važni kao zdravstveni inspektori i zaslužuju poštovanje.