U susret 22. martu, “SVJETSKOM DANU VODA” – Sekcija “Šićki brod” (SRD “Rudar-Kreka” Tuzla)

Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija je 22. decembra 1992. godine usvojila rezoluciju A/RES/47/193 kojom se, počevši od 1993. godine, 22. mart svake godine obilježava kao Svjetski dan voda. Rezolucija A/RES/47/193 je zasnovana na zaključcima Konferencije zaštite i unaprijeđenja životne sredine Ujedinjenih Nacija održane 1992. godine objavljenim u članu 18 Agende 21. Smatrajući da unapređenje očuvanja voda i racionalno raspolaganje vodom zahtjeva pažnju javnosti na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou, sve zemlje članice UN pozvane su da Svjetski dan voda posvete konkretnim aktivnostima koje mogu da doprinesu povećanju javne svijesti u vezi sa očuvanjem i razvojem vodenih resursa, objavljivanjem različitih publikacija i dokumenata, organizovanjem konferencija, okruglih stolova, seminara i izložbi vezanih za očuvanje i unaprijeđenje vodnih resursa i uvođenje preporuka člana 18 Agende 21. Član 18 Agende 21 Ujedinjenih Nacija se odnosi na zaštitu i očuvanje izvorišta vode za piće uz istovremeno obezbjeđivanje dovoljne količine svježe vode. Član 18., tačka tri, Agende 21 posebno ističe problem široko rasprostranjene zloupotrebe, uništavanja i/ili zagađenja površinskih i podzemnih voda kojima se remeti kako količina, tako i kvalitet vodnih resursa. Prema Agendi 21 problem obezbjeđivanja i očuvanja vodnih resursa treba posmatrati globalno i u skladu sa socijalno-ekonomskim karakteristikama društva, uzimajući u obzir da je voda neophodna za piće, održavanje higijene, rekreaciju, melioraciju i poljoprivredu, stočarstvo, ribarstvo, šumarstvo, industriju, urbanizaciju, proizvodnju električne energije (hidrocentrale), transport i druge aktivnosti.

Ujedinjene Nacije su čitavu nerednu deceniju (od 2005. do 2015. godine) proglasile međunarodnom decenijom zaštite i očuvanja voda na Zemlji. Na Svjetski Dan Voda, 22. marta, počela je dekada “Voda za život”.

Jos 1974. godine H. Kisinger podnosi Američkom predsjedniku tajni plan. U zaključku tog plana stoji i ovo: Tko vlada naftom, vlada državama. Tko vlada hranom, vlada ljudima. Tko vlada novcem, vlada svijetom. I konačno, tko vlada pitkom vodom, vlada životom.

Voda ne zna za geografske granice i političke, ekonomske i druge prepreke. Ona je potreba svakog čovjeka, bez obzira na boju kože, vjeru ili naciju.
U uslovima kada svakih 20 sekundi umre jedno dijete zbog nehigijenskih uslova u kojima živi 2.6 milijardi ljudi širom sveta, dovodi do broja od 1.5 miliona prekinutih mladih života zbog nečega što znamo kako da spriječimo. Loše upravljanje otpadnim vodama zajedno sa nedostatkom sigurne vode za piće i neodgovarajućih higijenskih uslova, pridonosi velikom broju smrtnih slučajeva.

Da li ćemo dozvoliti da i naša djeca postanu dio statistike zbog nemara kantonalnih vlasti i namjere da odlazu šljaku u blizini jezera sa čijim bi ispiranjem uslijed kiša i zagadjenjem podzemnih voda koje ulaze u jezero, u kratkom periodu dovelo do totalnog uništenja biljnog i životinjskog svijeta u njemu?
Voda za piće je jedina namirnica koju koristi cjelokupno stanovništvo i to bez obzira na geografski položaj, ekonomski status (siromasi, bogataši), vjeru i rasu, jer je potreba za vodom opšte poznata za normalno funkcionisanje ljudskog organizma.
U Evropskoj povelji o vodi se kaže: “Voda je opšte nasljedno dobro, čiju vrijednost moraju svi poznavati. Zadatak je svakog da s njom ekonomiše i da je brižljivo koristi.”
Međutim, šta smo učinili da sačuvamo postojeću količinu voda?
Da li znamo da svaka kapljica vode sadrži suštinu života i da je naš svakodnevni život izgrađen na vodi i oblikovan vodom?
Sedamdeset posto našeg tijela čini voda. Voda je, možda, jedini proizvod prirode za koji se nikada neće pronaći prava zamjena.
Isto tako, svi želimo svježu vodu za piće i želimo je u dovoljnim količinama. Ali, da li smo uistinu svjesni broja resursa koji nam to omogućavaju?

U prošloj godini imali smo akcije čišćenja jezera i naravno da to treba da bude tradicija kao i mnoge druge stvari u tom domenu u koju se moraju uključiti svi gradjani, jer je to prostor u kojem mi obitavamo, u kojem su smješteni naši životi, kvalitet i dužina trajanja naših života zavisi i od naše (individualne) odgovornosti prema prema prirodi i jezeru.

Primjera radi, navodimo konstataciju da općina Konjic ima više pitke vode nego čitava država Izrael. Nažalost, takva pogodnost nije ni blizu situacije u kojoj se nalaze pojedina područja u BiH. Najbolji primjer za to je grad Tuzla čije stanovništvo u svojim domovima preko vodovodne mreže koristi prečišćenu vodu jezera Modrac. Dilema koja je već odavno na zapadu prevaziđena “voda za energiju ili obratno” kod nas tek sada postaje tema za diskusiju. Bosansko-hercegovačka javnost ali i političari još uvijek nisu načisto da li je pametnije naše, još uvijek čiste, vodotoke posmatrati isključivo kao energetski potencijal ili ih koristiti kroz potencijale pitke vode. Razvijeni svijet je odavno zaključio da energija ima alternativu ali je pitka voda ipak nema.

U savremenom svijetu voda postaje sve značajniji resurs. Dinamičan razvitak društva i sve veći pritisci na prirodni okoliš, a samim time i na vodu, postaju jedno od ključnih pitanja održivog razvoja.

Tehnološka, prelivna voda sa deponije smatara se otpadnom vodom koja je mehanički i hemijski nečista te se kao takva nesmije ispuštati u vodotok bez prethodnog prečišćavanja.

Posljedice ovoga su zagađena polja i livade te postupno nestajanje vode u jezeru uslijed talozenja mulja od šljake sa odlagališta, zagadjenje zraka, tla, nemogućnost proizvodnje zdrave hrane (žitarice, voće, povrće…) i na kraju, iseljavanje.

Nakon odlaganja šljake bi trebala uslijediti sanacija. Kako se odradjuju sanacije, dokazi su dosadašnja odlagališta šljake, koje nisu uradjene prema projektu i nisu u potpunosti sanirane, a posljedice su vidljive kako na objektima u blizini odlagališta, tako i na kvaliteti usjeva, voća i povrća, a, što je najvažnije, u zdravstvenim kartonima stanovnika zbog zagađenja okoliša, vode, zraka i hrane prisutna su razna oboljenja kao sto su razne alergije, bolesti dišnog sustava, te bolesti kože, koje dovode do karcinoma raznih oblika.

Administrativno-teritorijalne granice pojedinih slivnih i vodnih područja postoje samo u čovjekovom svijetu, a voda to ne primjećuje. Do svakoga dolazi “nečija” voda, a svi će “svoje” vode uvijek poslati drugima. Naša je neizbježna dužnost, obaveza i garancija budućnosti usađivati zdravu misao u mlade umove kojima se toliko želimo ponositi, da brinu i da na sve načine čuvaju tekući dragulj kojim nas je Zemlja tako bogato darivala.

Bosna i Hercegovina je zemlja bogata vodama, ali ni ti resursi nisu neiscrpni. Rijeke i jezera se zagađuju tečnim otpadnim vodama koje se u njih ispuštaju uglavnom bez ikakvog prečiščavanja. Naročito su ugrožene rijeka Bosna i njene pritoke, čija korita često služe i kao deponije otpada.

Dok političke institucije imaju zajednički zadatak da naprave odgovarajuće pretpostavke za održivi razvoj, zadatak obrazovnih institucija i nevladinog sektora, ekoloskih i slicnih udruzenja, je da izgrađuje svijest o odgovornom postupanju sa prirodnim resursima na Zemlji.

Bez vode za piće, vlage u vazduhu, snage riječnih struja i mora, naš život bi bio nemoguć. Osiguranje dovoljnih količina higijenski ispravne vode za piće postaje sve važniji javno zdravstveni problem i na području Federacije BiH, gdje je prema procjenama oko 50% stanovništva priključeno na centralni sistem vodosnabdijevanja (vodovodi). Voda se redovno laboratorijski kontroliše za oko 55% populacije.Većina lokalnih objekata vodosnabdijevanja (npr. bunari, cisterne) nema zone sanitarne zaštite, a voda u njima se ne kontroliše redovno na zdravstvenu ispravnost. Poseban problem predstavljaju otpadne materije. Svega 40% čvrstog i 15% tečnog otpada se odlaže po higijenskim principima, što za posljedicu ima zagađenje vodotoka, koji su često odlagališta otpada.

Iako širom svijeta postoje razlike u odnosu prema vodi, svi prepoznaju njenu vrijednost i njeno centralno mjesto u životu ljudi. U savremenom svijetu voda postaje sve značajniji resurs. Poznato je da slatke vode na našem planetu ima oko 2.5 % i da je nejednako raspoređena. Svakim danom ima je sve manje zbog neadekvatnog upravljanja i nemara. U većini zemalja Afrike i Azije vlada hronična nestašica vode. Do 2025. godine dvije trećine čovječanstva osjetit će ozbiljan nedostatak vode. Procjene stručnjaka kažu da oko 1,1 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi, 2,5 milijarde nema elementarne sanitarne uslove, a više od pet miliona ljudi godišnje umire od bolesti koje su uzrokovane zagađenom vodom. Najveće potencijalno zlo koje danas prijeti čovječanstvu je zagađenje vode, zraka i tla. Kako bi se osigurale dovoljne količine zdrave pitke vode, potrebno je uložiti dodatne napore vezane za njenu zaštitu i štednju. Zagađenje vode ne poznaje granice, stoga je svi moramo čuvati i paziti, jer voda je naša kultura i naš život.

Na kraju, budući da male stvari pokreću svijet, svako od nas može dati svoj doprinos u očuvanju jezera Šicki brod od zagadjenja i potpunog nestajanja . Dovoljno će biti da svojim glasom i podrskom pomognete nama koji ćemo se do kraja boriti da ovo Jezero ostane ovakvo kakvo jeste, sa svim svojim biljnim i životinjskim svijetom koji je itekako bogat i raznovrstan.

ČUVAJMO VODU, STALNO, SVUDA I NA SVAKOM MJESTU!