Jedna prvomajska priča: «UNSKI ĆIRO» opet vozi
www.unskiribari.com
Prvomajske praznike sam odlučio provesti sa rodbinom u Bosanskoj Krupi. Sasvim slučajno sam saznao da lokalni voz na unskoj pruzi počinje sa redovnom vožnjom na 1. maj. Odlučio sam da dječici priredim svojevrsnu atrakciju te smo u Krupu krenuli sa starom lokomotivom koja vuče jedan jedini vagon. Na željezničkoj stanici u Bihaću 10-tak putnika, mahom djece i žena koje su očigledno došle na istu ideju. Brkati kondukter je veselo pozdravljao putnike i veselio se što ponovo počinje raditi na ovoj liniji. Naime, ova linija zbog nedostatka grijanja radi samo pola godine. Karta do Bosanske Krupe košta 2,90 KM, za djecu upola manje. Na stanicu nas je dovezao moj zet iz Austrije, koji, kad je vidio voz i cijenu karata komentira da bi karta trebala koštati kudikamo više, jer je vožnja ovakvim vozom kojem je mjesto prije u muzeju nego na pruzi atrakcija koju rijetko gdje možete doživjeti.
Razmišljam šta bi tek rekao da je vidio još stariju verziju ovog lokalnog voza koje se ja sjećam od prije 20-tak godina kada sam sa društvom redovno išao do Bosanske Krupe u provod. Tada je bio prepun mladosti, srednjoškolaca koji su u Bihać putovali u školu. Sjećam se da, iako smo imali i više nego pristojne džeparce, uvijek smo se «švercali», ne da bi uštedili koji dinar nego da bi se zabavljali sakrivajući se od konduktera i izmišljajući razne izgovore. Često bi «frcili» iz voza već na stanici u Srbljanima ili Grmuši, ali svejedno bi stigli do Krupe, na ovaj ili onaj način. U vagonu poznat miris maziva i ulja, koji me je da budem iskren prvo podsjetio na rat, miris drnča i čišćenje puške, ali sam brzo potisnuo ta sjećanja i zamijenio ih onim ljepšim, iz doba kada nas je ovaj naš Ćiro veselo vozio kanjonom rijeke Une. Po vagonu razni datumi, nazivi odjeljenja i imena simpatija uokvirenih srcem. Ne tako rijetko ovaj naš Ćiro je bio i mjesto prvih ljubavi. Pištaljka otpravnika vozova me prenu iz razmišljanja, i Ćiro je polako krenuo. Nisam mogao sjediti, te sam otvorio prozor i naslonio se zajedno sa djecom uživajući u prvomajskom suncu. Već na samom izlasku iz Bihaća ispred nas se smjenjuju prizori vatri, janjaca na ražnju i ljudi veselih lica. Moja djeca mašu svima. Mašu i oni. Svi su veseli. Razmišljam kako Bajram i Božić jesu praznici kada se porodice okupljaju, ali ne mogu nadmašiti radost i pozitivne osjećaje koje budi 1. maj, kojeg slave doslovno svi, i vjernici i ateisti. Već po samom izlasku iz Bihaća, pruga se približava Uni što dodatno uljepšava ugodjaj. Uz Unu predivan prizor, vatre, tende, šatori i ozarena lica. Sirena voza para kanjon, a svi veselo odmahuju, i izletnici uz Unu, i putnici u automobilima koji mile niz cestu koja vijuga tik uz prugu. Moju djecu ludo zabavlja što svi odmahuju i nama i Ćiri, kao da smo neko čudo. Znam ja zašto veselo odmahuju. Unski Ćiro nas nostalgično vraća u one prijeratna, bezbrižna vremena. A i danas je 1. maj, razlog više da svi budu veseli, ako zaboravimo na sivilo današnjice, očajno niske penzije i ljudi koji žive na ivici egzistencije. Stajemo na stanici u Srbljanima. Nit’ ko ulazi, nit’ ko izlazi. Kao ni na srušenoj stanici u Grmuši. A nekada je to bilo drugačije. Ako ništa, ovdje bi izašlo nekoliko ribara, koji su ovaj voz redovno koristili za odlazak u ribolov. Sjećam se koliko sam puta sa rahmetli starim išao vozom u ribolov, ne samo na ovom pravcu nego i uzvodno, u Loskun, oazu ribolova i mušičarenja. Razmišljam da li se igdje drugo vozom išlo u ribolov. Ovdje je to bilo normalno, jer je ovo unska pruga, ne samo po nazivu, nego i doslovno. Prolazimo kroz kanjon i uživamo u ljepotama prirode i same Une. Ugođaj je uljepšan činjenicom da naš Unski Ćiro staje ama baš na svakom prelazu da se kojim slučajem ne sudari sa nekim od automobila, jer su kućice za skretničare odavno već napuštene, bolje reći ukinute. Nema za njih potrebe, jer ovom prugom već odavno ne prolaze veliki i brzi olimpik expresi. Pitam se da li se igdje na svijetu voz zaustavlja na prelazu i propušta automobile, umjesto da je obrnuto. Vjerovatno nigdje. Nema veze. I to je nešto što našeg Ćiru izdvaja od drugih, što ga čini atrakcijom. Pogledom prelazim preko kamenitih vrleti i tražim ono za što unaprijed znam da neću naći: divokoze, kojih je prije nekih 20-tak godina bilo, ne tako puno, ali ih je ipak bilo. Nekada davno su uvežene od nekud, i ubačene u unski kanjon. Uspješno su se adaptirale, i bile atrakcija kojom se malo koji dio Jugoslavije mogao pohvaliti. Rat i krivolov su učinili svoje, ni njih više nema. U Grmuši prelazimo preko mosta na lijevu obalu Une. Do Krupe se smjenjuju razne kolibe i kućice na samoj obali Une koje su napravili ribari na «ničijoj zemlji». Negdje je to samo dobro utegnuta cerada i poneka klupa, a negdje su to prave drvene kolibe u koje je bilo uloženo prilično znoja. Kako mi je stari rahmetli jednom pričao, sve je počeo stari krupski ribolovac Mujo Kočić, koji je napravio ribarsku kućicu na obali Une do koje je jako teško bilo doći. Muje Kočića više nema, ali se njegov trend nastavio, tako da kad putujete od Grmuše do Krupe možete vidjeti desetke takvih ribarskih kućica koje su reklo bi se, i ničije i svačije. Kod Crnog jezera izlazimo iz kanjona, sunce nas ponovo obasjava, prolazimo kroz krupska prigradska naselja u kojima je prizor isti, vatre, roštilji, janjci na ražnju, veselje. I kroz ova naselja naš vozovođa neumorno pritišće sirenu najavljujući da je Unski Ćiro ponovo na pruzi. Ulazimo u stanicu u Krupi koja je smještena u montažnom objektu jer stara stanica, uništena u ratu, nije još vraćena u funkciju.
I šta reći na kraju..?
Išao sam u Krupu sa Unskim Ćirom da se sjetim nekih starih, boljih dana i da se djeca zabave. Djeca se jesu zabavila, ali sam se zabavio i ja, odnosno ono dijete koje još uvijek čuči u meni. I koje se i dalje nada da će, vozeći se Unskim Ćirom opet jednog dana ugledati divokoze u kanjonu.
BISTRO!
Tekst i foto: Adnan Mujakić
