Ljeto 2008 – Šićki brod i Smoluća

by Alen Šehović – Šeha
Kažu,  nikad ne planiraj ništa unaprijed …….. hmm………. a ja jesam!
Ovogodišnji ljetni odmor sam namjeravao početi ribolovom na prekrasnom jezeru Bled u Sloveniji.
Gledajući slike velikih šarana ulovljenih u ovoj vodi, naprosto sam gutao informacije od Elvisa, kolege po štapu, koji je nesebično nalazio sve informacije koje su me interesovale, a u vezi ribolova šarana na ovoj vodi.
Kako se vrijeme odmora primicalo, tako sam, neočekivano, lagano hladio od ove vode, jer je, na moju a i žalost mnogih drugih šarandžija koji bi željeli “loviti kao i sav normalan svijet”, ”hladjenje” izazvao Zakon tj. režim ribolova na Bledu.
Zamisli ironije – štuku možete loviti sa 2 pribora, a šarana sa jednim!
I to im nije bilo dovoljno nego su zabranili i
noćni ribolov!
Samim tim, niko vam ne može garantovati da,  nakon što si ubacio ”lovu” (prihranu) u vodu, i uhvatio možda par riba, da ćeš to mjesto, kad se probudiš i dodješ na vodu sutri dan – naći slobodno. Frustrirajuće nema šta…… Odustajem!
Zahvaljujem se Elvisu i obećavam mu da ću za ribolov u Sloveniji pustiti njemu na volju da odabere neko jezero, gdje ljudi koji vode ta udruženja imaju bar malo sluha za nas šarandžije.
Na putu prema BiH svraćam u Austriju do našeg Zandera.
U Sarajevo stižem “in the gluha doba”. 2000 kilometara je ostavilo trag pa jedva čekam da se ”skljokam” u dobri stari krevet!
Ujutru, nakon ”šerpe” kafe,  javljam se raji (”vratia se Šime”).
Pao je dogovor da se nadjemo na piću kako bi isplanirali ”ispaljivanje” na vodu. Usput se ja i Svirac trampimo varalicama (dio folklora).
Čujem se i sa Mirzom, on je stigao na par dana prije mene, i već planira ribolov sa Emirom na novootvorenoj vodi Šićki.
Sa Adijem dogovaram da on nakon posla pići prema Tuzli, a ja ću sa familijom dan prije skoknuti do Mirze da se pozdravim sa rajom i da nam pripremim teren na jednoj prekrasnoj vodi nedaleko od Tuzle.
Nakon par sati lagane vožnje, već smo pred Intereksom na petlji Šicki. Meli legenda – Mirzina supruga, dolazi po nas te nas, nakon pozdrava, vodi do jezera Šićki, gdje se nalaze Mirza, Emir te Emirov brat.
Jezero me fasciniralo svojom ljepotom čim sam ga ugledao sa proplanka.

Kristalno čista voda opasana rogozom i potopljenim granjem je jednostavno ”mirisala” na šarane. Nakon što smo se spustili makadamskim putem do vode, već vidim Mirzu u čamcu kako ide prema nama!
Bistro jaraneeeee ……!!!!
Nismo se vidili godinu dana.
Priča počinje sasvim spontano (ima li ga, javlja li se i tako to). Ubacujem u čamac samo vreću za spavanje i ležaljku, a Azra, Meli i Erna odlaze, uz dogovor da, kad im javim, ujutro dodju po mene kako bi na vrijeme stigao na vodu na kojoj smo namjeravali loviti Adi  i ja.
Dok sa Mirzom čamcem obilazim jezero i bacam ”ublehe”, on mi priča koliko je posla do sada odradjeno te šta ih jos čeka u budućnosti.
Mišljenja sam da je ova voda definitivno voda sa perspektivom, i ako se ovim intezitetom nastavi raditi,  sa pravom mogu reći – Šićki može već sljedeće sezone konkurisati za jedno kolo šaranske lige Bosne i Hercegovine. To ova voda, kao i ljudi poput Roka i i ostalih članova ove ribarske sekcije, definitivno zasluzuju, jer su svojim rukama i novcem napravili ovo u čemu danas svi posjetioci uživaju.

Prilazimo obali na kojoj je postavljen kamp. Emir je već u vodi do koljena i čeka da pridjemo obali. Ljubimo se i rukujemo kao da se znamo 1000 godina, a ovo nam je ustvari prvi susret kako ja imam običaj reći “far u far”.
Nedugo zatim stiže nam i Zaim sa kojim razgovaram o mjestu gdje smo Adi  i ja planirali loviti.
”Uhhhh, i ja ću bogami sa vama!”
”Jašta, buraz!”
”Sa čuvarom ”dedom Smajom” sam već sve sredio i očekuje te akobogda sutra na vodi!”
” Vrlo dobar, odličan!”…..razlog više da otvorimo po jedno ”vopi”  ”k’o žilet”.
I tako piva po piva, ribarska priča po ribarska priča…..sve dok nismo počeli kunjat po stolicama i ležaljkama.
Ekipa u šatore – ja pod broli.
Jao meraka…sviće…..ja zavaljen u ležaljku posmatram kako se izmaglica diže sa površine vode…..u daljini se s vremena na vrijeme oglasi prevrtanje šarana na površini.
Zadnje što se sjećam prije nego sam utonuo u san (sa ogromnim šaranima u glavnoj ulozi) je pogled na 3 seta štapova zabačenih prema pojasu potopljenog granja.
Piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Nije mi trebalo puno da skontam da sam u privilegovanom položaju u odnosu na raju u šatoru…..hehehe……Adija (najbrže kontre u BiH) nigdje na vidiku…. uh ljepote!
Kontra…..štap se savija u ”kiflenzi”……ohoooo!
Riba pokušava zbrisat’ u granje ali je okrećem i…..i…..iiiiiiiiiiii – onda su mi oteli štap ….. Mirza nastavlja borbu a Emir prihvata meredovom prekrasnog golaća tj. delikventa koji nas je sve digao na noge.
Hajmo ljudi po kafu, nema ništa od spavanja!
Dok smo uz prve sunčeve zrake pijuckali kafu, stiže i Mirzin punac Mirzet sa ćevapima u vreloj lepini.
Majke mi, skoro pa ko zenički (heheh).
Eh sad…..šta sam ja tu tad šnjuhao oko ležaljke – nemam pojma….samo znam da sam opet bio najbliži Emirovom štapu kad je alarm opet “popi3dio”.
Opet kontriram u tvrdo!
I zamisli – opet mi otimaju štap!
Pa dokad ovako više…ovo više nema smisla!(heheheh)
Emir rutinski privlači lijepog divljaka čija je boja po bokovima neopisiva.
Mirza, posmatrajući ribu, govori da je to jedan od potomaka savskih vretenaca koje su mještani donosili sa Save i čije je mame i tate Mirza gledao ovo proljeće kako se spremaju za mrijest.

Lagano pakujem stvari jer me čeka dobar dio posla na jezeru na kojem namjeravam loviti.
Zahvaljujem se raji, pozdravljamo se uz dogovor da, nakon što odlove ovu vodu, nalete do nas. Emir i Mirza me pozivaju da ostanem sa njima i tu svi lovimo.Zahvalivši se, slijedio je odgovor da je za ovu vodu 4 vuka malo i previše…
Mirzet me vozi do Mirzine kuće gdje, nakon brzinske kafe, uskačem u auto i pravac vodaaaaaaaaaa.
Usput se čujem sa Zaimom koji će, nakon posla, spakovati opremu i doći na jezero, a Adi dolazi kasno popodne kad završi obaveze u Sarajevu.
Odlično,  imaću dovoljno vremena da preronim sa maskom terene kako bih se pobliže upoznao sa konfiguracijom terena i kako bi postavili što bolje zamke za ”lokalne podmornice”.
Na vodi me dočekuje dedo Smajo – vitalan, duhovit i predustretljiv starac koji čuva ovu vodu od krivolova.

Kuham Smaji kafu, a sebi otvaram još jedno pivo. Brzinski izbacujem opremu, uzimam masku i plivam prema šaši gdje smo namjeravali loviti.
Već u samom prilasku vidim par manjih šarana na prelazu sa glinenog platoa prema šaši.Kad sam im prišao na par metara, razgulili su direktno u šašu. Dok sam izranjao primijetim da nisu bili sami – šaša se lomila i povijala na sve strane.
Odlično, tu su!
Cijeli plato je od gline, sa malim džepovima mulja u kojim sam našao nešto krvnih crvića i par barskih puževa.
Već sam jednom lovio na ovoj vodi i na špicu ovog platoa sam, na čudan način, izgubio lijepu ribu. Plivajući prema tom mjestu čujem Smaja kako me doziva iz čamca.
”Šehaaaaa…tu ima nešto….svi tu gube ribe”!
Pokazujem  mu rukom da pridje bliže i zaranjam. Na dubini od 5-6 metara ne vidim jasno pa prilazim plićem dijelu uz pojas rogoza, gdje primjećujem žičanu sajlu koju su alge vremenom kamuflirale. Zaranjam i povlačim žicu koja se polako diže iz gline. Primjećujem da ide prema sredini jezera. Nekako je na taktiku ”vamo-tamo” uspjevam prekinuti.
Kraj žice sam dodao Smaji koji je otkinuo na drugom kraju, a gdje je najmanje smetala ribarima
Odlično, sad samo ostaje da prihranim pozicije.Smajo me vozi a ja lagano sipam po sprudu sjemenke, lomljene i cijele boilie Martin SB.
Odlučio sam se za boilie u aromi jagoda/riba, jer je voda bila dovoljno topla za ove boilie koje imaju izražene ljetne karakteristike tj. nosače na uljnoj bazi i koje se, pri velikim temperaturama, odlično  ”otvaraju” i šire aromu.Ujedno su i nešto novo za ribe koje već polako uče na svojim greškama.
Prilikom slaganja pribora čujem udaljenu grmljavinu, al’ ne obraćam pažnju, kontajući da će to biti samo lokalni pljusak i ”ćao djaci”.
E stari moj….. kad se sastavilo nebo i zemlja…..a sve se to odigralo munjevitom brzinom.
Prvo se diže uragan…grmi…sijeva…kiša…ma šta kiša, to su kapi ko medicinske lopte!
Jedna te ”rokne” i mokar si do gaćica!
Odnese mi vjetar suncobran u jezero!
Jao belaja….skačem u garderobi onako nonšalantno k’o Džoni Vajsmiler pred penziju.
Stižem suncobran na pola jezera i sklapam ga u vodi dok po obali pucaju gromovi sve u šesn’est. Jedva se nekako iskobeljah iz vode. Na obali skoro da pravim špagu i polu piruetu na mokroj obali…. Ma katastrofa totalna.
Skupljam opremu i sve onako ”ofrlje”, u kompletu, ubacujem u šator.
Hajd’,  reko’,  držaće taj teret šator na mjestu, a ja trk u auto uz još jedno proklizavanje ”ala Hadžialagić”.
Smaja sam izgubio iz vida nakon akcije spašavanje suncobrana. Nadao sam se da se dedo sklonio negdje na sigurno.
Stiže mi poruke od Mirze…”Eto i nas tamo!”…..”Ok, bujrum!”
Sljedeća poruka glasi…”Katastrofa, uhvatilo nas nevrijeme na pola jezera sa opremom u čamcu….mokri smo do gaća!”…
” Nema veze, i ja sam!”
Odustaju …Emir i buraz idu kući, a Mirza će naletiti sutra.
Ne mogu ih nazvati da vidim jesu li OK.Signal je loš do bola pa izlazim ispod breze – tu je, kao, bolji signal.
Hrabro….hrabro….ma šta hrabro…..kad je roknuo grom u drvo na 20-tak metara od mene….ma zajebi signal…bjeri u auto!
Nevrijeme je prestalo baš onako iznenadno kao što je i došlo. Izlazim iz auta i tražim suhu garderobu.
Mokar sam ko čep!
Uspio sam sačuvati stvari od kiše iako nisam stigao zakopčati vrata – unutrašnjost šatora je ostala suha.
Hmmm…u suhoj garderobi se lakše diše…umjesto bronhija, haj po pivu, zaslužio si!
”Živio ti meni!” – nazdravljam sam sebi sretan što sam još uvijek u jednom komadu.
Eto i Smaja puteljkom iz šume u XXXL kabanici.
Dobro je, svi smo na broju!
Slažem pribor i montiram već pripremljene sisteme.
Zabacujem 2 štapa na vrh spruda, a jedan štap pod same noge. Prihranjujem bližu poziciju sa par šaka sjemenki i nešto lomljenih boilia sa šmekom raka. Nedugo nakon zabačaja dobijam strašan udarac i kratko nakon kontre gubim ribu.
Bravo majstore!
Pregledam sistem i ne vidim ništa što bi ukazivalo na grešku. Nafilujem dvije boilie 16 mm rak i opet na isto mjesto.
Dolazi i Zaim sa rodjakom koji se takodje navukao na šaranomaniju pa im ustupam bližu poziciju, a ja ”prešaltavam” bliži štap lijevo od pozicije namjenjene Adiju. Pozicija i nije nešto obećavajuća, a Zaim je opisuje kao ”super poziciju za kornjače”.Tu, navodno,  redovno ”udaraju” jezerske kornjače.
Hajd’,  nema veze, nemam nijednu još upisanu, pa je red da i ja maznem jednu (nadam se kapitalnu) .
Ubrzo je i kafa na ”repertoaru”, a ja ”pucam” još jednu pivu i prihranjujem “šarganom” (domaći naziv za ”kobru” – alatku za prihranjivanje) Adijevu i svoju poziciju sa po 30-tak boilia. Čisto iz dosade, ali i da dobijem osjećaj ako riba krene i budem morao hraniti noću.
Eto ubrzo i Adija – najbrže kontre u BiH i čovjeka koji mi je vječna inspiracija za šuplju priču.
Pomažem mu da izbaci opremu i lagano je i on u igri.
Štapovi su već u vodi i šta sad?
Zaim je spremio supu i gulaš pa lagano klopamo i ćumuramo šta je i kako na hranilištu kao i kako su protekli prošli Zaimovi izlasci na ovu vodu.
Na pola klopanja je krenulo ludo.. …udarac za udarcem….manji šarani su se navukli na hranilišta. Adi je dosta brži od mene pa vadi i meni sudjene ribe na šta ja komentarisem: “Mali, miran bidni, svezaću te za brezu!”

Riba radi tako dobro da ih puštamo direktno iz meredova bez vaganja i slikanja kako bi se udice opet našle na hranilištu. Svi se nadamo većem komadu jer znamo da ih ima i te kako krupnih.
Na moj štap udarac….guram Adija u stranu uz  komentar “bježi, bjezi!”..kontra..uhhhhhhhhh…dobar..dooobaaaaarrrr…riba se drži dubine.
To je dobar znak, mada nikad nisi načisto jer šarani iz ove vode su kao dopingovani, te vam se i manji šarani na početku borbe čine kao ribe života.
Nakon 10 tak minuta ribu privlačim obali.
”Dobar, dobar!” –  komentariše Adi, a Zaim koji je na tren vidio ribu u dubini procjenjuje je ”Preko 10 kila je sigurno!”.
Navlačim golaća koji me dobro zadihao, a Adi mu stručno podvlači meredov.Diže meredov i na površini ugledah prekrasanog maloljuskavog šarana.
Vaganje – 13+ kg, par slika za uspomenu i ide nazad.

Daj pive i Stock, ovo se treba zaliti!
Kako se mračilo, tako je splasnuo i intezitet udaraca, pa smo imali više vremena za zajebanciju.

Zaim je navezao plovak sa svijetlećom ampulom na tele-match tako da smo svi pomalo ćeifili cugajući i posmatrajući svijetleću ampulu u mraku.
Nakon par manjih šarana, Zaim dobija na crviće solidan udarac i kontrira u “beton”!
To ”nešto” pod vodom je krenulo bez namjere da stane i špulna sa namotanom 0.22 strunom je lagano ali sigurno počela da nestaje u dubini.
Riba ni nakon pola sata nije pokazivala znake umora. Nakon sat vremena ove povuci-potegni igre živaca, dobacujemo Zaimu: “Jarane, hajd’, kad ga privučeš obali, budi nas!” (heheh).
Sva ta igra je trajala debelo preko jednog sata i Adi u meredov ubacuje fantastičnog divljaka impozantnih mjera.
Ma sta riba, ribetina!
Svi mu čestitamo na ulovu i majstorluku jer trebala je dobra porcija znanja i živaca biti skoncentrisan tako dugo i ribu od 14 + kg (koliko je sutri dan prije fotografisanja vaga pokazala) hladnokrvno navući na meredov.
Svaka čast, majstore! Bistroooo!!!
Usaćujemo ribu za jutarnju foto seansu i idemo na spavanje.
Jao, Zaime, mili brate, kako hrčeš – skoro pa k’o Enko. Jedva sam nekako, nakon par lakata “pod rebro”, uspio malo utišati trubača i zaspati.
Kontali smo se buditi pred zoru, popiti kafu i prihraniti hranilišta, jer je dan,  kao što se više puta pokazalo, udarni termin.
To je u medjuvremenu sve odradio Adi, a ja sam spavao do 10 i kusur!
Nastavio bih ja još, nego čujem neku graju u kampu – nešto nalik na “žene na pijaci”.
Otvaram oči ”na pola koplja” i vidim Ernu i Azru da vire u šator.
Zazmirim i opet otvoram oči….vidim i Adi viri u šator…”Hajde, majstore, hranilišta prihranjena i kafa je gotova!”
Ma lako je bit’ majstor kad imaš ovakvu raju da uradi pola posla za tebe!
Izlazim iz šatora i vidim da su tu i Mirza i Melika….uh, što me svi postidiše sa onim “uranio – poranio”.
Sabiramo uz kafu dogadjaje u proteklom danu i sortiramo najinteresantnije provale.

Adi dobija sms – Enko i Amir su na putu i donose famozne zeničke ćevape.
Super, taman da probamo moj novi roštilj koji mi je Mirzin Punki napravio – 100% BiH proizvod, a ujedno i remek dijelo ;).
Hvala ti Mirzete jos jednom!
Prezabacujem štapove koji djeluju već pomalo uspavani u alarmima. Na bližem hranilištu su vjerovatno kornjače oglodale boiliu do koske.
Odlično, i one su počele uzimati!
Svježe boilie na dlaku i curik na isto mjesto.
Kratko nakon zabacaja udarac i misteriozno kidanje predveza, a da nisam ni osjetio ribu na štapu. Hmmmmm nekontam!
Možes mislit’ kol’ka je to bila kornjača?!( hahaha).
Adi dobija 2 šarana – jedan na moj, a drugi na njegov štap.
Brz li je!…Kontam da ga puknem ubadaljkom po skočnom zglobu kako bi ga bar malo usporio…..Ubadaljka se čini u prvi mah krhka, pa odluka pada da ga pokušam baciti na ipon! 🙂
Mali je, neznam kako da mu pridjem!
Dok se zezam sa telefonom, uspijevam snimiti kratki video klip i moj bezuspješni pokusaj sa ”bjezi…bjezi” da zaustavim nezaustavljivog Adija koji kontrira na sve što se mrda.
Ha-ha,  ludi smo ko struja!
Snimak je nešto poput pada Berlina, al’ eto, vrijedi pogledati.
Mali co’’ek, mala stolica, pa jos crvena.

Mirza je odlučio da i on lovi zadnji dan i ubrzo, na bližem hranilištu dobija 2 šarana.
Adi ubacuje u igru Zaimove boilie na koje su prije dobro lovili on i Enko. Ja ostajem pri početnoj taktici s tim da sad kao mamci idu dipovane boilie koje sam dobio od Denisa. Na njih dobijam vrlo brzo par riba na skoro ”ishabanom” hranilištu….pa jedno misteriozno izvlačenje lead cora iz virble….pa jedno spadanje, pa …….. a jes’ me krenulo…….. (Koji Adžić, ne mogu da se setim! Hahhaa)
Dok vadim jednog, Adi pravi video klip. Riba mi spada uz obalu, a ja pljujem sa cigarom u ustima. I onda je krenuo ciganluk pred polazak sa vode tj. testiranje novih šaranskih kolica marke Fox.
I mogu vam reći da i nisu toliko loša koliko ih kude po Carp World-u i ostalim renomiranim šaranskim casopisima!
Na našem – “Test off the best” su odnijela neprikosnoveno 1 mijesto.

Bilo je još par ulova manjih riba i onda smo se spakovali jer nas je Mirzet pozvao da mu Adi i ja pokažemo drevni recept pravljenja rakije ludare.
Prije toga smo svratili na česmu ”MANCESTER JUNAJTED-a”, a onda kod “Brene u granap” na ”jedno ko žilet”.
Tu sam Adiju, nakon njegove klasične provale, demonstirao kako piva koju piješ može istovremeno izlaziti na nos.
Mirzetu, Zaimu i prisutnim putnicima namjernicima smo ukratko objasnili kako se vrca med, a kako peče rakija, i da to jedno s drugim nema ama baš nikakve veze.
Konstatacija prisutnih je bila da smo gori od nadrealista bar za duplo i po!
Nakon par pića Adi  i ja smo morali nazad za Sarajevo, a ostatak ekipe je obećao da se vidimo akb. nakon što se vratim s ”moreta”  – na Ramskom jezeru gdje smo planirali ovogodišnji skup ”nesvrstanih”.
Bistro na vodi i u životu!
Lovite, uživajte u prirodi i pustite kapitalne!

Alen Šehović – Šeha (u narodu poznatiji kao Hercegovac 😉 )