Na Ramičkom jezeru – Druženje ribolovaca sa “Bistro BiH”

Nekako u periodu odlučivanja na kojoj vodi bi mogli imati “zagrijavanje” pred odlazak na Bilećko jezero, desi se par lijepih ulova na ovoj vodi – Zlaja je imao jednog šarana od 12 kg, a nedugo poslije njega i Admir prelijepu ribu od 19.5 kg.
I naravno,ovo šarandžija oko mene skonta da bi to mogla biti idealna destinacija za odmoriti se, a i za upoznati je.
Vodeći se onom “Ako ne možes protiv njih, ti im se priključi”, a pogotovo onom “Pametniji popušta”, slegnuh ramenima na njihovu odluku.I mene je privlačila ova voda, pogotovo jer u njoj ima štuke koju nikad nisam lovio, a i nakon Admirovih slika jezera koje je na njima jako lijepo izgledalo.
Adi i Šeha su se “ispalili” dan ranije, te na vodi našli sa Edinom(Edina Carping), Mirzom (Čupo Carp), i Zaimom (Zajko), a sutradan smo, uz Admirovo “navigavanje” došli Azim i ja.

Prvi dojam fantastičan – jezero je sačuvano od urbanizacije i ništa nije narušilo prirodni ambijent, a obale su bile, za naše prilike i običaje, nestvarno čiste.

Pozdravljamo se sa ekipom i dobijamo informaciju da se još nista nije javilo.
Primjetih da su kod Šehe, osim struna, i živci dobro napeti.
Onako “odoka” skontah da bi toj napetosti uzrokom mogao biti “čikac u plavom” koji se vrtio oko štapova.Čujem, govori nešto o nakoj njegovoj zemlji sa druge strane jezera gdje je Šehin spot, kako on tamo peca, hrani, kako je taj dio vode, maltene, isto njegovo.Šeha mu diplomatski odgovori da slobodno peca gdje je i do sada pecao, te da nam neće smetati.
No, “čikac u plavom”, a naknadno saznadosmo nadimak istom – Rora, bi malo uporniji, na šta Šeha, već podobro iznerviran Rorinom pričom i stavom “To je moje!” procijedi kroz zube na moje da “odsabura” – “Dje'š ga ‘vakog kakav je bit'”.
Srećom, Rora se poslije toga udalji iz kampa.
Da se malo zadržim na ovom svojatanju mjesta za pecanje.
Nedavno, na jednu vijest iz ribolova, a na početnoj stranici, započeše komentari o tom, bukvalnom, tjeranju “gostujućih” ribolovaca od strane “domaćih”.
To svojatanje mjesta ide dotle da se na podzidima uz cestu pišu imena ribolovaca koji su “zauzeli” tu teritoriju.I to bi, kao, trebalo biti normalno, jer, zaboga, oni tu prihranjuju ribu.
Po meni, to je čisti bezobrazluk, da ne upotrijebim neku goru riječ.Sve i da hranim na nekom mjestu (koje je obično petnaestak minuta od kuće “domaćeg” ribolovca), ne bih imao obraza reći ružne nekom “gostujućem” koji je prešao par stotina kilometara do te vode, nego bih ga uputio kako i šta, dao mu informacije, pomogao mu i bio domaćin u pravom smislu te riječi.
Jok, kod nas bi svi “okolčali” spotove, obalu, minirali prilaze kad bi ikako mogli.”Rora” su nam pune vode, i nije čudno što mnogi i izbjegavaju odlaske na “nove vode”, a da bi izbjegli eventualne neprijatnosti ovakvog tipa.
Prošle godine, na okupljanju na Jablaničkom jezeru smo bili “zakamenjani” od domaćih, samo zato što smo mi “divlji” otjerali pitome (uslovno rečeno, jer smo dobili dozvolu od vlasnika zemljišta za postavljanje kampa) – kamenice su letile preko naših glava, iako su u kampu bila i djeca.
Da ne povlacim onu “Znam ja nas …”, ali je ona i ovde primjenjiva.
Elem, ode Rora, a mi ostadosmo uživati u ljepoti jezera i u ugodnom društvu.
Dođe i naš pravi domaćin, Admir Kapić, i dade nam potrebne informacije o ovoj vodi.
Jezero je nastalo pregrađivanjem jedne kotline.Nije klasično “kopovsko” gdje su odsječene obale i gdje se vide mjesta kopanja – Ramičko jezero daje dojam prirodnog jezera.
U jezeru, osim šarana i štuke, ima klijena, crvenperke, babuške, koštre….

Tih dana riba i nije nešto radila – svaki dan se mijenjalo vrijeme i puhao vjetar, a po Admirovim riječima, poslije njegovog ulova i nije bilo značajnijih riba na udicama ribolovaca.
Sarandžije su sve primile k znanju, i u vodi se našlo svakakvih boilija, iako se na ovom jezeru uglavnom lovi na kukuruz i puru.
Azim i ja smo se merakali na plovak sa crvenperkama do mraka, a po mraku – hladne k'o žilet i zezancija koje nikad ne manjka u ovom društvu.
Sutradan, pored Admira, došli su nam i Šukrija, predsjednik Banovićkog udruženja, te Elvir Abadžić i Izudin Dropić iz Živinica.
I tu je bilo i priče o prijašnjim ulovima i zezancije, pa smo se desetak puta pozdravljali na rastanku, svaki put poslije pozdravljanja pričajući onu “Hej, da ti još ovo kažem”.

Elvir je prešao na drugu stranu jezera i pokušao na “žito” – kako u ovom kraju zovu kukuruz, prevariti kojeg šarana.
Ujutro, Elvir nam je rekao da su imali samo jednu veću babušku.
Preko puta nas je bio izvor sa čistom i nevjerovatno hladnom vodom.Šeha i Adi su čamcem otišli donijeti jednu turu i u zaljevu kod izvora su vidjeli jedno oveće jato šarana na sunčanju.To je bilo nedaleko od Adijevih mamaca pa smo se ponadali da bi koji mogao i zalutati na taj spot.
No, naše nade se nisu obistinile, do kraja boravka na jezeru nismo imali niti jedan griz.
Ipak, jednu noć smo imali ribu za večeru – Šeha nam je spremio na ulju sitne crvenperke uvaljane u brašno koje se jedu kao girice, a koje su bile dobra meza uz crno vino iz Andrijine vinarije (bog mu zdravlja dao).
Uglavnom, i bez nekog većeg ulova, tih par dana smo imali potpuni ugođaj na obali prelijepog Ramičkog jezera, a nadam se da će vam tu ljepotu koliko-toliko dočarati slike koje slijede.

Prije posljednjeg pasusa ovog texta, zelim da se zahvalim Admiru i Šukriji na gostoprimstvu i druženju, te što svojim angažmanom u SRD “Klen” iz Banovića uspjevaju održati vode kojim gazduju čistim, lijepim i poželjnim ribolovnim destinacijama.

Zahvale idu i Edini, Mirzi, Zajki, Elviru i Izudinu koji su bili dio ove “Bistro BiH” ekspedicije na Ramičkom jezeru.

Ovaj dio priče nisam htio pominjati nikako, ali moram.
Iako se bojim da ću time što ovo prenosim na papir umanjiti značaj učinjenog, svrha je da se i neko od vas koji ovo čitate osvrnete oko sebe, možda neki od klinaca koji vam se vrti oko štapova i smeta vam, zaslužuje nešto više od “Bježi od štapova!”.

Svaki dan, u kampu, imali smo “u gostima” jednog dječaka od 12-13 godina.Od Admira smo saznali njegovu zlu sudbinu – nesređena porodica u kojoj najviše ispašta on.
Sve te dane je sa nama dijelio i “kazan”, a zadnji dan, kad smo trebali krenuti kući, iskupili smo pribora, napunili mu u jednu torbicu koju smo imali pri ruci, a uz taj sitni pribor smo mu dali i jedan štap sa mašinicom – kompletirali jednog malog ribara.
Neko reče da uslikamo tu primopredaju pribora da postavimo na stranicu, a nakon pauze od par sekundi u kojoj smo svi šutili, isti koji predloži i zaključi :”Ma hebo i stranicu, ne radimo ovo zbog stranice!”

Njegova radost nam je nadomjestila to što nismo imali ulova.
Njegovo “Hvala vam, ljudi!”…Gledati ga kako odlazi uzbrdo prema selu i vitla štapom probavajući zabacivanje…Pokazivanje štapa i opreme jaranu njegovih godina koji mu je naišao u susret…To je bilo neprocjenjivo!
A kad smo pošli kući i vidjeli ga na maloj bari nedaleko od Ramičkog jezera kako sa tim jaranom peca, te mu, za pozdrav, svirnuli – dijete spusti štap na zemlju i sa obje rukice nam maše.
Srećom, Azim je gledao u njega, a da je pogledao u mene, vidio bi kod ove “muskarčine” suze u očima.
Mada, kontam, da se ni on nije smio okrenuti iz istog razloga.

I, kako napisah prije ove priče, pogledajte malo bolje tog nekog dječaka koji vam se vrti oko štapova.Možda to nije samo neko smetalo koje treba otjerati.Možda je to ovaj naš mali dječak sa Ramičkog jezera kojem ni ime nismo zapamtili, kojeg nismo htjeli ni slikati da ne bi umanjili značaj našeg poklona, a gdje nam je njegova radost i mahanje rukicama draže od bilo kakvog ulova.
Neka ti je bistro, i na vodi, i u životu, dječaće sa Ramičkog jezera!