Feljton: Ribolov i kafana – II dio

Od Kafane do kafane…
Piše: Mersad Rajić
Nisam siguran da se i danas održao ovakav način druženja kod mlađih generacija, ako jeste to je dobro da se tradicija druženja kroz ribolov održi i očuva. Kako su vremenom kafane i gostione zamjenile tradicionalne hanove, tako se i danas sve više gubi tradicionalni oblik stare kafane, zamjenjuje ga moderan “kafić” ili “klub” sa bučnom muzikom, raznobojnim svijetlosnim efektima i poslugom koja zahtijeva od gosta da; naruči, popije i ustupi mjesto za drugog što strpljivo čeka u redu za slobodno mjesto kojeg nema dovoljno za sviju. Moderni tempo života ne samo da uzima danak kod ljudi nego mijenja oblik i način njihova života i navika koje se rapidno mijenjaju u trci za što bržim bogaćenjem pojedinaca što nekada, u naše vrijeme i nije bio najvažniji životni cilj.
Sjedili bi smo satima u kafani uz
dobru mezu i piće; domaću rakiju- šljivu, lozu, vino, konjak, neko bi pio vinjak, zatim se mnogo trošio špricer, ali najčešće od svega, se naručivalo i pilo, pivo.

Meza je bila obavezna uz svako piće i nije bilo važno je li to bila; jagnjetina, prasetina, travnički sir, riba, suhi naresci, mješano meso ili bilo šta što bi se našlo kod domaćina kafane.
Razgovor bi tekao uglavnom o planovima za slijedeći ribolov, na koju bi rijeku bilo dobro poći, kako je koji mamac pravljen i kako ga riba uzima.
Prepričavane su različite zgode i nezgode sa ribarskih izleta.

Pročitajte i:   Masovni pomor somova i do dva metra dužine (Video)

Sati su brzo prolazili u nesmetanoj priči, neobaveznom razgovoru, učvršćivala se poznanstva, padale opklade, sklapali poslovi pomažući jedni drugima.
Pića su se ređala jedno za drugim, čašćavale se uzajamno grupice za stolovima, zvali su i uzvračali piće jedni drugima. Ponekad bi se našla gitara, pala dobra pjesma, razveseljeno društvo bi je prihvatalo i cijela kafana bi se zaorila lijepim starim sevdalinkama i starogradskim pjesmama.
Pjesma se prihvati od većine, ali se ponekad nađe i neki gost kome je to strano ili mu nije do pjesme, pa sjedi dokon uz razgovor i kafu i ostaje po strani, začuđen. Oni bi okretali glavu i čestim pogledima u one što pjevaju izražavali svoje nezadovoljstvo što im pjesmom ometaju razgovor.
Takvi su, srećom, rijetko zalazili u kafanu jer nisu razumijevali njihove običaje i tradicionalne navike kafane. Vremenom su neki od njih postajali kao i oni, ili su se odricali izlaska u kafanu. Nije narod za badava govorio “S kim si, ‘naki si”. Mnogi mlađi banjalučani su se otiskivali u ribolovne vode povedeni našim druženjem, pričama koje su slušali sjedeći u društvu sa nama ili za stolom pored našeg. Vremenom su i oni postajali dobri i poznati ribari kao sto su Gušić Adnan-Adi, Sabahudin Zulić-Zec, Družić Juso, Zlaja Velić, Sabahudin Hrnić-Buco, Gačić Nermin-Nerko, Darko Drča, i mnogi drugi koji su s velikim entuzijazmom produžavali i bogatili naša stečena iskustva.
I oni su, kao i mi, postali neodvojiv dio naših rijeka i obala nastavljajući sa utiranjem naših ribarskih staza.

Pročitajte i:   Kad pomislite da ne može gore, znajte da ima i gore od goreg...

Na kraju da kažem da je kafanski život nepredvidljiv, ne možeš da ga planiraš, samo se desi, postaješ njegov dio i kao plamen se širi i guta te.
Teško ga je ugasiti.
Dugo živi u nama, odgara i određuje naše mjesto u društvu, u raji, nekad lijepo, ponekad kobno ali iznad naše volje i naše snage.
Takvog kafanskog života ja se sjećam iz lijepog grada na obalama zelenog Vrbasa ispod padina okolnih brda što okružuju i rijeku i Banja Luku.

Mersad Rajić
Kanada –Februara 2010god.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.