Da sačuvamo od zaborava – Osjetljivost riba

Tekst iz Ribarskog lista broj 5. – septembar/oktobar 1928 godine
U časopisu “Priroda” br. 3. od o. g., na str. 56., nalazi se bilješka o insektima koji ne osjećaju boli. Tu sa navedeni upravo frapantni slučajevi opažanja sa libelama i drugim insektima, koji ne osjećaju bolova, ako im se tijelo u komadima otkida.
Jedna libela sa odrezanim zatkom dalje je žderala svoj plijen, a primljena hrana je naprosto ispadala iz tijela na slobodnom kraju probavnog aparata.Isto tako libela ne prestaje proždirati svoj plijen, ako je napadne neka veća životinja, nego ždere još i onda, kad ju je njezin neprijatelj već napola izjeo.
Ovakovi i slični slučajevi potiču nas na razmišljanje, kako ribe reagiraju na bol i na ozljede. O tome se nađe vrlo malo u prosječnim
stručnim knjigama, pa prema tome velika većina ribara može samo po vlastitim opažanjima da stvara zaključke o tome, kako ribe podnose ozljede.

O ovom pitanju sam pisao god. 1925. u “Ribarskom Vjesniku” (Zagreb) br. 3. str. 12., pod naslovom “Nešto o ranama kod riba”. Tu sam naveo nekoliko slučajeva, da one vrste riba, koje sam opažao, srazmjerno lako podnose ozljede na tijelu, mnogo lakše nego bolesti, zaraze i slično.

To su: mladica, pastrva, škobalj (podust), klijen i t. d. Nak­nadno sam slične pojave ozljeda opazio kod pliske, lipljana, gagice, sapače i drugih riba.
Ulovio sam već više puta razne ove ribe sa znatnim, upravo strašnim ozljedama.

Ovdje ću navesti samo slučaj sa jednom mladicom iz Drine. God. 1925. lovio sam mladice sa g. Milivojem Štambukom na Drini kod Staroga Broda.

Među mladicama, koje sam ja ulovio, bile su dvije ranjene od zubi druge, dakako mnogo veće mladice. Jedna od 57 cm dužine imala je prave sjekotine po tijelu još svježe, a druga od 64 cm dužine, imala je isto takove sjekotine, ali već donekle zarasle.

Sve su to ipak bile nevine ogrebo­tine prema strašnoj rani, koja je bila na mladici g. Štambuka.

Bila je teška 10,5 kg, a, kako smo to nak­nadno ustanovili, otkinula se je desetak dana prije toga jednome ribaru sa udice, koji je mislio, da se za veću mladicu treba primijeniti i veća sila, te je vući iz vode kao panj. Mladica mu je otkinula neko­liko metara konca, sa prednjakom od čelične tanke pletene žice, pa dvije velike trokuke sa olovnom glavom.

Kada je g. Štambuk tu mladicu ulovio, našao je na njoj još komadić specijalnog ribarskog konca za lov teških riba, sa čeličnim prednjakom i jednom ve­likom trokukom. Po rani na gubici se vidjelo, da je prednja kuka na ribiću zahvatila gornju gubicu, a donja kuka se je zakvačila u sastavku čeljusti u onu žilavu bijelu kožu, kojom je na ovome mjestu čeljust mladice prevučena.
Po formi rane i nateklini, koja se je oko rane stvorila, moglo se je jasno razabrati, da je mladica, u namjeri, da se oslobodi udica, udarala gubicom po kamenju i stijenama. Ribić se raspao i izgubio, dok je gornja gubica od udaranja bila gotovo razbijena i pretvorila se je u jednu ranu, koju je bilo ružno gledati. Koža i meso je toliko nateklo, da je gubica izgledala kao njuška od buldoga ili jorkširske svinje. Ispod zadignute kože i potkožnih slojeva virili su zubi i gola kost gornje čeljusti. Udica je stoga ispala, jer se u raskidanom mesu nije mogla više zadržati, dok je druga udica u sastavku čeljusti bila još u mesu, koje je natruhlo i smekšalo se toliko, da se je pod prstima kidalo. Oko te udice zapleo se je ostatak konca i čelične žice, koja je visjela s lijeve strane ralja.

Nijesam mogao vjerovati, da je tako ozli­jeđena riba lovila i bila ulovljena na udicu. Mislio sam, da ju je g. Štambuk opazio na pličini, kako se bori sama sobom i muči svojom ranom, pa da ju je, zagazivši u vodu, izvukao čeličnom čakijom. Ja sam se nalazio kojih 200 koraka uzvodno i nijesam bio prisutan, kada je riba izvučena iz vode, ali me je g. Štambuk i njegov prisutni znanac uvjeravao, a uvjerava još i danas, da je mladica doletjela tri puta za ribićem, a tek treći put je uzela, doduše lijeno, odnosno mrtvo, ali da je ipak zgrabila. Već u vodi, prije nego što je zgrabila ribića, opazio je g. Štambuk, da ta mladica ima neobičnu gubicu.

Ipak sam ja mogao konstatovati, da je mladica sama sebi načinila onu strašnu ranu udaranjem o stijene, da se oslobodi udice i komada konca i žice, koji su joj smetali kod lova i kretanja. Da li bi ipak ona preživjela tu ranu, to je veliko pitanje, i ja u to sumnjam, jer je ispod razbi­jenog mesa stršila gola kost čeljusti.

Drugi slučaj se je desio g. A. Hrčku na Drini niže Međeđe. Izvukao je jednu mladicu od 9 kg, a iz ralja joj je visio komad ribarskoga konca. Kada ju je rasporio, našao joj je u želudcu cijeli prednjak od strune sa dvije trokuke i olovnom glavom. Mladica obično nema vremena, da guta ribića, kada se lovi na mrtvu ribicu, pa kako su ovoj kuke sa olovnom kapicom došle u želudac, to je nemoguće ustanoviti.

Ovi slučajevi, pored ostaloga, pokazuju, da imade žalosnih udičara, kojima bi lov trebalo zabraniti, jer samo ranjavaju ribe, a nijesu sposobni, da ih i izvuku iz vode, jer misle, da se silom, a ne vještinom teža riba može savladati. Nikada riba ne kida konca ili pruta, već nesposobni ribar.

Veoma su rijetki sluča­jevi, da radi prirodnih okolnosti, najčešće radi nepro­hodnog terena, mora ribar da stavi na kocku i konac i udice zajedno sa ribom, koju izgubi stoga, što nema vremena, prostora ili druge mogućnosti, da je svlada i izvuče.

Konačno ističem, da je potrebno radi pribiranja podataka za rješenje pitanja o osjetljivosti riba za boli, da čitaoci jave uredništvu našega lista sve zanimive slučajeve o opaženim ozljedama i okolnostima, koje mogu pridonijeti lakšem tumačenju toga pitanja.
Uz saopćenje dobro je priložiti i fotografiju ozlijeđene ribe ili samu ribu u formalinu ili alkoholu.

Zdravko Taler – septembar/oktobar 1928. godine