Feljton: Mokre mušice

Mokre mušice sa krznenim, dlakavim trupom – Flymphs
Piše: Mersad Rajić
Mušičar mora s punim povjerenjem motati ti svoju mušicu i loviti sa njom i tako dati vremena ribi da je ocijeni i uživa u njoj.
Pored lova na suhu mušicu, moderni mušičar mora prepoznati važnost ribarenja mokrom mušicom ispod površine vodenog špigla posebno sa nimfama koje imitiraju nezrelog insekta tj. mušicu koja nije kompletirala svoj životni ciklus. Iako se mušičarenje mokrom mušicom smatra težim od lova suhom mušicom ono ipak, sve više uzima maha u svijetu, i sve je više vještih ribara koji dokazuju suprotno i koji sve češće ulove više i krupnije ribe od onih koji love isključivo suhom mušicom bez obzira na uslove pod kojim ribare. Možda ovome doprinosi činjenica da je krupnija riba iskusnija i mudrija i više se opredjeljuje na uzimanje hrane pod vodom nego na površini. Kad se doda tome da u vrijeme izlaska mušica cijelo dno rijeke oživi a nimfe i larve se uznemire i započinju svoju prelaznu fazu u kojoj su najnezaštićenije jer prelaze (emerges) iz jednog oblika (nimfa ili lutka-pupa) u konačni oblik odraslog insekta koji mi sa lakoćom
prepoznajemo na vodi. Baš ta njihova, nezaštičenost i pristupačnost, njihova ranjivost, postaje jedan od najvažnijih faktora u lancu riblje ishrane.
Imitacije emergera i nimfi, prema svjetskim izvorima je započela na sjeveru Engleske gdje su imitacije emergera vrlo efikasne i kao takve igraju sve veću ulogu u savremenom izražavanju današnjih vezača mušica. Mnogi modeli nimfi i emerdžera su često upotrebljeni sa statičnim pristupom lova na njih jer mnogi ribolovci smatraju i misle da treba samo da zabace mušicu i puste je da plovi ispod površine vode, negdje između dna i špigla rijeke, i da će se tako riba sama uhvatiti. Iako je to često slučaj sa kretanjem prirodnog insekta, mi to pravilo, ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Mnogi svjetski autoriteti mušičarskog svijeta kao što su Stewart, Pritt, Edmunds, Lee, Skues, Sawyer, Leisenring and Hidy su ovo davno shvatili i potvrdili teoriju da imitacija mušica i tehnika ribolova se mora prilagoditi prirodnim prilikama podvodnog podizanja i transformacije nimfe i pupe. Tako su nastajale prve imitacije spajdera koji prezentiraju sliku emerdžere majskih mušica, jednodnevki i ponekog spinera.
Za lov ribe bliže dnu započinje se sa prezentacijom nimfi sa mekim nogicama i novim predstavnicima mokrih mušica popularno nazvane “flymphs” sa kojima se obično lovi od dna prema površini vode. Iako su potekle od ideje spajdera sa mekim nogicama ove se mušice ipak neznatno razlikuju od njih i zato ih neki nazivaju još i “Beskrilne mokre”- wingless wets- ili “Flymphs”.
U poređenju sa spajderima koji imaju tanke i glatke trupove, flimps mušice imaju čupave i deblje trupove urađene od dlačica krzna divljih životinja ili tankih sintetičikih dlačica modernih materijala.
Nogice su također malo robusnije i ima ih više nego na mušicama koje imitiraju spajdere tako da, njihovim prolaskom kroz vodu, dobiva se utisak živahnog pokreta koje stvara veći broj dlaka za nogice. U poređenju sa spajderima one jednom riječju izgledaju mnogo mesnatije.
Ocem naziva “Flymph” se smatra Vernon S. “Pete” Hidy koji je da kažemo izmislio ovaj naziv.
Također je važno napomenuti da su mušice Hidy-a i Leisenring-a svojom izradom veoma sliče modelima mušica koje je spominjao Charles Cotton kad je pisao Drugi dio “The Compleat Angler” 1676 godine a koju je pročistio i razjasnio W.B.Stewart u svojoj knjizi “The Practical Angler“ iz 1856 godine. U samom nazivu se kriju izlazeće mušice (emerdžeri) koje mogu biti bilo koja vrsta prirodnih vodenih insekta; majske mušice, sedževi, kamenjarke, komarci a predstavljaju fazu metamorfoze u kojoj se mušica transformiše iz faze bezkrilne nimfe u mušicu sa krilima.
Prema tome i način ribarenja treba biti podređen prirodnom kretanju insekta kroz vodu. Najbolja tehnike ribolova je bacanje mušice ispred sebe i njeno lagano puštanje vodenom strujom tj. omogućiti joj da slobodno plovi ispod površine vode, a onda, laganim povlačenjem k sebi, imitrati njeno kretanje prema površini rijeke, čime se dobiva pravilna imitacija pokreta prirodnog insekta.
Ono što čini ove mušice privlačnim je, ne samo što one imaju priprodan izgled, nego se ponašaju u vodi potpuno prirodno i zadržavaju prirodnu živost i pokretljivost. Njihov jednoličan i simetričan okruglasti izgled prilikom njihove izrade onemogućuje razlikovanje i raspoznavanje trbuha i leđa jer one izgledaju jednako, sa leđnog ili sa trbušnog dijela, kako god plovile vodenom strujom, što podsjeća ribu na izgled prirodnog insekta.
Tradicionalna izrada ovih mušica je motana sa tijelom od prirodnih materijala u koje možemo ubrojiti, zeca, fazana, vjevericu, pauna, krticu, srnu, i mnoge druge izvore divljih ptica i životinja.
Čupavost materijala od kojeg je trup urađen tone brzo i također sakuplja na sebi tanke balončiće zraka prilikom prolaska kroz vodeni film što potpomaže da mušica poprimi treptavi izgled kao što ga ima sedževa pupa koja nastoji da prodre na površinu vode ili odrasla caddis-poskaka koja se sa površine rijeke vraća na dno rijeke da položi jaja. Prilikom izrade ovih mokrih mušica mora se imati u vidu da vijenac nogica oko trupa mušice svojom bojom i pokretljivosti predstavljaju izlazeću nimfu.
Mekana pera kreje, kokoške, patke, jarebice, ćuka, sove, prepelice su idealna zamjena za nogice prorodnih nimfi ili larvi.Ova pera imaju svojstvo da upijaju vodu i svako od njih ima svoje jedinstveno svojstvo koje daje živu aktivnost našoj imitaciji. Danas su moderne imitacije urađene tako da predstavljaju obje komponente razvoja mušice, njen nimfalni dio sa komponenetom odrasle mušice. Ovaj Transition ili Prelazni flymph je namotan sa stomakom od isperaka fazanova repa, grudima od zečijeg krzna sa nijansom koja podsjeća na pojavu odrasle majske mušice.
Ja ne mogu ni potvrditi ni negirati izradu ovakvih mušica kod nas u prijeratnom periodu. Mogu samo reći da ih ja nisam pravio niti sam imao prilike da vidim bilo kakavu mušicu slične izrade.
Najsličniji izgled ovom načinu izrade bila bi mokra mušica bez krila čiji se trup, poslije više uhvaćenih riba, ocufa, rascvjeta ili raspera pa je na taj način trup dobivao ovaj dlakav izgled.
Međutim, sigurna bi bila i tvrdnja, da su se takve mušice vrlo brzo zamjenjivale sa novim potpuno istovjetnim kopijama. Jedine mušice koje su se pravile i naše vrijeme, a koje su mogle da nasvjesno sliče flymph mušicama, bile su naša verzija mušica “Zulu” , “Hardy” i “Kočijaš”. Na kraju na ovoj slici, uzetoj sa Interneta, vidi se jasna kombinacija i kolekcija mokrih mušica koje su dobile ovaj popularni naziv. Zato vam preporučujem da u svojoj kolekciji mušica navežete i nekoliko Flymps mušica i da se isprobate. Ljepota mušičarenja leži nekad i u različitosti, a posebno, maštovitosti jednog mušičara.
Bistro vam i drago mi je ako sam bar nekom pomogao.
P.S.
Dajem vam dvije table mušica sa kojim se lovilo u moje vrijeme između 1965. pa sve do 1992. godine.
Na prvoj tabli su predstavljene sitne mokre mušice sa kojima se s proljeća usješno lovila pastrmka i lipen.