Saga o bucovu…ili…Ko čeka, taj se načeka…ali i dočeka!

– Zasto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od njegovih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda.
Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo! – Meša Selimović

Sjećanje na patnju udvostručuje sreću – Istina!

Ganjam jednog baksuza od bucova, stid me reći koliko. Bez nekog, vrijednog spomena, rezultata.
Imao sam jednog na keder slučajno, i od tada je sve počelo, ali sad koristim isključivo woblere i ostale varalice – tu negdje sam po svoj prilici i zaglavio.Valjda ću nadoći…u početku mi je smetao dugačak štap za plovak…imao sam nekakav mušičarski, no on je bio premekan…ovaj dvodjelni je za cofa – prekrut i pretežak…ništa, novi štap, mašinica, najloni  – totalno drugačiji vid ribarenja od onoga na što sam do
sada navikao…u principu, to me i drži.
Juče je na mjestu gdje ga lovim bio “pozer” pravi, cijeli dan su bucovi ganjali kedere, no ne i moju varalicu.U predvečernje sate sam došao sa prijateljem koji je iskusniji od mene – dok sam ja “valjao” škobalje, on je “ganjao” mladicu.On je dobio
jednog manjeg oko 50 centimetara. Na drugi-treći zabačaj, štap mu je zakovao…strahota od sile.Na žalost, nije se dugo borio sa njim, po meni, forsirao je previše.

Kad mu je bucov uzeo varalicu, spustio sam štap, vidio sam šta se dešava.Prvo je iz mašinice krenuo silk…frrrrrrrr…što je dobro, imaš fore naštimat’  dril…previše ga steg'o…nije mu dao maknut metra…i onda…samo dva snažna trzaja…i paffffffff…

U tom momentu sam bio više ljut nego on, psovao sam ko kočijaš.

Tu noć sam, oko  1h iza ponoći mijenjao lax i mašinicu da mene ne iznenadi kao kolegu.
I sutra dan – ista meta, isto odstojanje.
Ni blizu kao juče, nije ganjao kedera nego se stidljivo pojavljivao tu i tamo ponekad, kao da mu ona zela ide na živce pa je samo rastjera…i da stvar bude gora, okliznuo sam se i pao u vodu sa kamena s kojeg odmah ima 2 metra dubine…grrrrrrr…gojzerice, hlače, prsluk, majica, štap, puni džepovi vode…aaaaa…da se upucaš.

Nisam se dao omesti, brzinsko  presvlačenje i ponovo na kamen.
Ništa, ne dobih ništa osim žuljeve na rukama raznih posjekotina i ogrebotina.
Dodje i ta nedjelja, dan “D”.Poranio u cik zore, plan – bacam dok ne ispucam sve i vidim kakva je situacija.Dva-tri dana od onog potezanja kod mog “kolege-majstora” je tajac.Krenuo sam lagano niz vodu po kojeg klena, a u podsvijesti mi cijelo vrijeme Zlaja – rekao se javit’, pa valjda hoće…ma neće, javio bi se juče da isplaniramo.Na vodi situacija slična proteklim danima – tajac.
Nisam se dugo zadržavao, skontao sa sam da su se povukli malo, otprilike znam i gdje…sačekat ću koji dan da se smiri.
Lagano krenuh niz vodu, s nekim malim pačićem pretraživah limane…javi se pokoji klen, al’ meni svo vrijeme u glavi “cobu”…u jednom momentu sam se zaigrao voblerom pa, da ne pretjerujem, jedno pola metra od obale sam ga izvukao na površinu…spuštam štap, reko’, da namotam višak i wobler titra onako na površini…kad gruu…bucovčić, malo veći od čakije…onako energičan napad i brzinu nisam doživio ni kod jedne ribe. Razdanilo se pravo, oblačno je al’ sunce pokusava da se probije.Vratim se na početak odo’, reko’, opet bacat’ bucovima, nemam šta izgubit’ , a i ne predstavlja mi ćeif ganjat’ nešto drugo.
Od onog sunca nista, poče po koja kap kiše, poče da grmi…navučem kišno odijelo a ni u malom mozgu mi nije da bježim kući.Vjetar i kiša u jesen – na svakom vodjenju voblera izvučem list, grančicu, travu…
Kiša već uveliko pljušti, gromovi sijevaju…sad je gotovo, nema bježanja.Pade mi na pamet 2007. godina i Chamonix – slično vrijeme sam imao kad sam se penjao na Mounth Blanc – čekao sam 5 dana lijepu prognozu za osvajanje vrha, a ovog klipana ganjam mjesecima.Mp4 je popravio situaciju i Gary Moore…jednom riječju…Blues!
Gladan i ljut k'o vrag palim kući.Žena me natjerala da se pred vratima skinem, mokar k'o miš.
Zvoni telefon… Zlaja :”Eee, evo ja idem u ribolov pa ako'š samnom…?”
“Naravno, samo da se prepakujem!”.”Suzana, napravi mi nekakav sendvič!”
“Pa gdje ćeš, sad si doš'o, ni u kuću nisi ušao?!”.
“Zlaja me zvao, idemo da zabacimo koji put”.
Samo pogledi sijevaju … zgrabim sendvič koji ću pojesti u autu, pobacam u ranac nekih stvarčica i za 10 minuta sam bio na cesti…idemo opet!
Dolinska šljunkara, predivno mjesto, gazi se onako do butina…kamenje pod nogama ne veće od dvije šake, nema klizanja, zapinjanja, padanja…ma, reko’,  to je to…izvuči će se dan na dobro.
Kad ono – opet kiša, i hladno je pravo, što i nije neki problem, nego poče voda da raste i muti se. U par momenata samo se smo pogledali – već je bilo jasno da se moramo seliti…čekao sam kad će reći “Idemo!”. Odlučili smo da odemo 20-ak kilometara uzvodnije, da izbjegnemo pritoke koje mute glavni tok Bosne….još jedan satak borbe sa majkom prirodom…i opet seoba, sad još i 30 km visočije…tu je već bilo jasno kad smo stali do koljena u vodu da je ribolov nemoguća mislija … Don Quijote je mala maca za naše vjetrenjače ….A tako je to i u životu – što više želiš nešto, sve ti se više stvari isprečava na putu do istog, valjda da bi naučio cijenito to nešto.Klasika je i to da ću se nekad i smijati ovim stvarčicama, al za sada je trnovito.
Mislio sam, poslije svega što sam probao u životu, da neću više moći naći novu stvar koja će me ispunjavati…pecao sam i prije, oduvijek, al’ ovako i ovo sto me “strefilo” mogu da poredim sa onim prvim leptirićima i
curkama iz osnovne…samo što sada legnem i mislim na bucka i probudim se sa istim mislima i kovanjem strategija…ako ne dobijem razvod, neće niko.
Ekipa u sastavu Zlaja, Zoka i ja, ponovo na Bucova.
Prošli put je Zlaja imao jednog lijepog, Zoki, kao po običaju, ima kidanje, a ja…truba!.Ovaj moj maneken što ga ganjam se još uvjek šepuri, samo je sada termin promijenio očigledno zbog pada temperature. ‘Ajde reko’, sa njima da se malo maknem sa tog mjesta, možda skinem maler sa nekim drugim “buckom”.
Prije par dana izadjem na vodu da iskoristim slobodno vrijeme koliko mogu i odlučim pecati na plovak, da malo vratim samopouzdanje i da odmorim od ovog baksuza – svakako sam došao do zaključka da ga
nemam na ovom mjestu čime ganjati i da trebam pauziram dok ne skontam šta dalje…zato uzeh plovak, na njemu sam odrastao, tu ne mogu da fulam.
Javlja se mrena k'o luda, al’ sitna…opet…makar nije dosadno…javi se i pokoji šljivar.Zanimljiva je to ribica, i preljepa, vatrena – kad naumi negdje, nema šanse zaustaviti je.Sjećam se nekada kako smo ga ganjali uz samu obalu ovako u ovo vrijeme, štapići su često bili ljeskovi s dva eksera na kraju mjesto mašinice.Super, odlučih da nakrmim jedno mjesto uz samu obalu, u “mirnjaku” pa ću jedan dan sići i zezati se sa šljivarčićima.Usput ću povesti kćerkicu – ona tamani zelu, pa će joj biti drago kada uhvati nešto drugo.
Treći dan silazim na vodu i dalje onu mrenu ganjam, vagon je se može uhvatit’, al’ nema krupne….normalno, sve puštam…na krmu pred noge bacam i skupljam onog šljivarčića.
Čista meditacija…mir…tišina…ja sam i plovak.Već se i sunce polako probija, nešto mi drago poslje one jutarnje hladnoce, osjećao sam se kao komad veša zaboravljen na štriku u po januara, sav
se skorio.
Kad odjednom pljusak po vodi – eto mog bucka na onu zelu i šljivara što sam je skupljo. Sad mi je jasno što je Zijo nos'o pištolj sa sobom da ubije neman.Prepao me pravo. Spakujem se i kući, ova riba mi je uzela 10 godina života, totalno me izbacila iz takta i ono što sam znao više ne znam, sam sebe uhvatim pitanjem – jesam poš'o il’ sam doš'o?
Ekipica se opet skupila…krećem pravo opušteno i samouvjereno.Po izlasku iz auta govorim “Hoću ribu, ljudi, ovo više nema smisla!”, a Zlaja će ti na to “I dobićeš je, polako, danas imam dobar predosjećaj”.
Daje mi -Xps i kaze “Lagano twic!” .
Voda odlična, dobra providnost i ima sunca još dosta.Već sam u vodi… gledam na obali Zlaja stavlja novi lax na novu mašinicu, Zoka oko njega priča nešto, klasika , meni se kroz glavu prevrću misli i gledam u jedno mjesto.Dva kamena, jedan do drugog, prvi vidim malo viri iz vode i pravi tišak iza sebe, a drugi je odmah ispod njega i bliže matici – ne vidi se al’ po tzv. “ruži” mogu da procijenim da nije mali.Zlaja mi je već prepričao
iskustva – kako ima nakav zid gdje on stjera zelu…to je to, već sam prepoznao mjesto.
Cilj mi je ubaciti između al’ tamo dalje, prema onoj obali, i provući par puta. Sa ovim xps ne pogađam od prve, strah me da ne nabacim na onaj kamen što viri ili iza njega, zapeću 100%.
Drugi zabačaj pogadjam ciljano mjesto, jedno metar iza i između dva kamena…lijeva ruka mi je još na rolni, preklapam žicu i držim lax…već sam mahinalno “twicno” jednom…drugi put…gruuuuuu!
“Eno ga!” – podvrisnu Zoka,  a ja kontam u sebi “evo GA!”…on je pomislio da je samo zaganjao varalicu.Nisam razmišljao uopće da ulazim u neku konverzaciju s njim, već tada sam znao da je zagrizao i to što je on vidio bilo je ono prvo divljanje….čovječe…u jednom momentu sam vidio stomak, rez od škrga, u drugom već čujem “vrrrrrrrrr” iz mašinice i osjetim težinu.Znam da je ogroman i koristi maticu, ona mu ide u prilog…sekunde prolaze i moje misli lete ne kao na ubzanom snimku nego isto kao kada traka pukne…čujem navijačko povikivanje sa obale – Zlaja se već latio aparata.Kalkulacije…jedino sigurno, vađenje je bilo da mu puštam dril i da ga lagano izvučem iz matice u mirnjak…nije klasični mirnjak, al’ je voda blaža, plića i bez velikog kamenja koje bi povećalo uloge…tu ću se onda ganjati s njim, znao sam da mi je to prvo što treba da uradim.
Krajičkom oka vidim jednu veću granu koja ide maticom, a gdje drugo nego na moj lax…malo sam pognuo štap…iz rolne lax još uvijek izlazi, malo sporije jer sam u međuvremenu samo malo zategao kočnicu.
Nisam sakrivao zadovoljstvo, osjećao sam se…wow…stvarno sam dao puno za ovako nešto, i neću to olako pustiti.Kidanju nema mjesta ili bilo kakvom rizikovanju jer od Zoke ne bih živ ostao, a koliko sam ja
njega zezao .
U momentu kad sam pomislio da se stanje stabilizovalo, da su oni prvi naleti prošli i da sad ja nastupam…odjednom neko olakšanje na mom štapu…samo sam pogledao u Zlaju koji je već bio u vodi blizu mene da to
proprati aparatom i reko'…”ode!”…”šta ode?”…”ode, otkino…nije, vozim wobler!”
Klasika…cigara, psovanje i sve ostalo što prati te stvari…”pa kako?”…”eto tako!”.
Kad sam poslije pogledao vobler, srednja trokuka je sastavljena skroz, i sad liči na dvokuku…to se moglo desiti samo prilikom zagriza od sile, a onaj treći krak je skoro doslovce ispravljen.Za mene ovo nisu male stvari…mislim da se ovakve stvari ne bi trebale dešavati.
Šok…jednostavno ne mogu da vjerujem…čovječe…imao sam ga!
Totalo, pa mogu reći, shrvan…obeshrabren, ma jednostavno loš, kao, nastavit ću.Aha, nema od toga ništa.
Brzo smo i otišli sa tog mjesta, ovo je uticalo i na njih dvojicu.Njima nije bilo svejedno, a ja dugo nisam mogao da se saberem.Pokušavao sam naći opravdanje, ali i tada bih se osjećao loše.
Jednostavno sam bio u tolikom “bedu” da kad sam ušao u kuću u kojoj živim – ne znam gdje se svetlo pali…blokir'o totalno.Više sam volio da sam otišao u ribolov i da se ništa nije desilo nego ovo…pogotovo ovo bocanje njega, sada ga nema do iduće godine, a i tada šanse su 1/1000000000 da se ovako poklopi sve – na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Nedjelja, tata mi je slobodan, poranili smo ujutro na vodu.Nismo zajedno ribarili godinama.Kao što Zlaja jednom reče – “kapitalizam uzima svoj danak!”…a i godine.Njemu je penzija brzo, gdje je – tu je, ne vidi dobro i ostale popratne stvari vezane za matični broj. Zima, srce puca, a riba ni da pipne. Ni onih mrenica od neki dan nema, kao u bunar da bacamo. Komeša se stari u mjestu, znam da ga i noga boli.Prozborimo koju al’ ne puno, vidi da nisam raspolozen pa me i ne dira…a ja i kad kažem nešto to je psovka u bradu i natuknica na jučerašnji dan…dugo ću da ga pamtim.
Bacam onako i opet kontam – “doći ću oko podne, sam, kad sunčica bude prava i pokušati da maknem ovog dole ispod kamena što dugo tu raubuje…neću da idem na onog mog macana danas, maler me tjera pa ako njega zakačim pa ode….ne znam ko bi me onda i kako vadio iz depresije.
“Stari, hoćemo l’ kući, vidiš da neće?”
“Hajdemo, i meni dodijalo, k'o u bunar…”
Par sati poslije, oko podne kako sam i kontao, vraćam se. Izrežirao sam situaciju slicnu predhodnom danu.U ovom slučaju mi voda teče sa lijeve strane na desnu, a juče je bilo obrnuto.Sve ostalo je isto…kamen, liman….
Još uvijek vlada tišina na vodi, nema puno ni ribara.Pokoji plovkaroš nešto niže ispod mene.Fino i tiho sam se namjestio uz samu vodu.Neću daleko prebacivati mjesto nego idem na onaj “buch” što pravi vobler , jednostavno da mu skrenem pozornost.XPS leti visoko i samo se čuju kuglice u njemu kad udari o površinu….bacam pod 45 stepeni niz vodu iznad kamena koji viri iz vode, a iznad svega toga je još jedna grupacija
kamenja koja dolovce pravi labirint pod vodom i nije puno duboko, oko 1,70.Eh sad, ako baciš previsoko – profulat ćeš mjesto gdje uzima, varku ti ne može snimiti iz tog ugla.Ako baciš prenisko – ostaćeš na onom kamenu koji viri iz vode….ako baciš predaleko – nećeš stići namotat’ sve, pa ćeš opet ostati na onom kamenu.A ako baciš tačno u mjesto gdje sam očekivao udar – opet nećeš dobiti ništa jer će tu varalica prekratko ostati.Bacam vobler nešto visočije, sacekam koji sekund i po laxu koji siječe vodu otprilike skontam dokle je…malo sam ga i brže i grublje vozio.Juče sam ga dobio i imao kaljenje s njim…ne želim odmah da ga izgubim, imam planove za njega –  trebam ga probati na još jednom mjestu.
Drugi zabačaj….varalica pada taman, medjutim – ništa.Kad sam pročao jedno metar od mjesta, primjećujem jato zela na površini koje doslovce kuhaju i onako u jatu se pomjeraju koji metar niže….sve se smiruje.Znači, nema napada, nema ništa, ali po reakciji ribica sam zaključio da je neman ustala i da je tu…pliva, pokrenula se.
Već tu sam osjetio blago uzbuđenje…ostatak vođenja xps sam ubrzao do kraja i odmah ga skinuo…znam da je buco tu, treba da požurim, neže me čekati.
Stavljam strike pro floating model Jl-120f, 9 cm…istog je oblika kao i onaj xps, al’ za razliku od xps – ovaj pluta. Pade mi na pamet onaj moj plovak – dva puta na istom mjestu mi ga gužva….i jednostavno sam poslušao instikt.
Bacam ga pola metra iznad onog kamena što viri, dižem visoko ruku da mi matica ne uhvati ostatak najlona.Želja mi je ostati tu malo sa varkom…ne preklapam žicu…kažiprstom držim lax ako bih trebao malo popustiti ili korigovati.To se i dešava – popustio sam koji krug al’ cijelo vrijeme kao da milujem vodu….lagani, kratki, njezni tvicevi.Pošto mi varka stoji skoro pa uz vodu, sve se odvija upola sporije jer od samog protoka vode i matice ona svakako radi.
Prezentirao sam mu malu nevinu ribicu koja je zalutala i pojavila se iza kamena…onako slučajno i ležerno, kad sam bio tačno iznad kamena, već sam počeo spuštati ruku i lijevom sam bio na rolni da ujedno i počnem namotavanje viška najlona…….gruuuuuu!…..tačno sam vidio momenat kad je uzeo…..refleksivno kontriram sa dvije ruke.
I psovka u bradu….zbog onog dan prije.
Kontam u sebi “tebi ne dam nigdje!”.Vidio sam odmah da nije opasno ni velik,  u poređenju sa jučerašnjim – tanko , znao sam da štap trpi i više i jače…isto tako i najlon….bilo me strah onog kamenja.Ne poznajem ćud ribe, znam da mrenicu od 30 cm, kad se zavuče, ne možeš iščupat’ za dukat.Čim osjetih da popušta otpor, potegnuh tako da kada sam ga dovezo do sebe nije bio uopće umoren.Ne znam jel’ mu moja varka zaglavila u tom položaju il’ je u pitanju nešto drugo, al’ usta su mu toliko otvorena bila da sam tačno mogao razaznati koštanu obujmicu na škrgama kao i njihovu boju….wow.Ne sjećam se kad sam stao jednom nogom u vodu a bio sam u gojzericama.Smirio se, već  je u plićaku na boku….sad primam ga s donje strane za žilu koja prolazi od donje vilice pa izmedju škrga….u svojim prstima osjetim njegovo bilo baš kucka.
Više nema otpora, samo zadovoljstvo.Prelijepa riba, ublažila je traumu od dan prije.Iako nije onaj kojeg sam 50 metara niže ganjao cijelo ljeto, zadovoljstvo nije ništa manje.
Čim sam je izvadio, prvo što sam uradio je bilo za telefon i nazovem Zlaju…sve što sam rekao je “Evo ga!”….”Jesi l’ na svom mjestu?”….”Jesam!”…..”Eto me, pazi sada, drži ga živog.Eto me za pet minuta da fotografišemo, nemoj da napraviš neku glupost!”
Tako je i bilo. Nisam vadio vobler, ništa nisam dirao.Ubacio sam ga onako u mrežu, odvezao pertlu na gojzerici i na nju privezao jedan kraj mreže.Palim cigaru i gledam u njega  – još uvjek osjetim adrenalin.Noge mi lagano igraju….ma sav sam zategnut ko praćka.Zlaja brzo stiže sa sinom Irfanom, napravo je meni najdraže fotke.Poredim ih s nekim mojim fotkama sa pobjedničkog postolja, ili sa fotkama vrhova Alpa.
U tom momentu je nestao onaj osjećaj koji  je Paskal nazivao “pustoš života” – gdje se sakriti od “tadeium vitare” (odvratnosti prema zivotu )….kako izbjeći svijest da smo tamo gdje nam ne priliči i da sa tog mjesta ne možemo? I kako ne vidjeti da ništa u ovom svijetu kojim kročimo, s kojim se grlimo na život i smrt, ne može sasvim biti zapreteno onim jerofejevskim uvijerenjem da “naša duša nije prestala da tuguje”?
Evo gdje!
To je taj momenat kad nestaje sve!
Ako je za Šopenhauera muzika, zapravo, filozofija koja istinu izražava bez pojma, samim zvukom, onda su rijeke i ribolov zapravo filozofija bez pojma i muzika bez zvuka, samo svojim postojanjem sve kažu i vrate čovjeku sjećanje na ono što je njegova gotovo zaboravljena istina kao bića dostojnog  njegovog postojanja.
Treći dan od onog baxuza što pegla trokuke.
Čujem se telefonom sa Zlajom, naći ćemo se na mom mjestu i ribariti.Sad sam sve samouvjereniji i bit će da je krenulo na bolje tako da se opet vraćam “sitnom mučitelju“, kao što bi Carlos Castaneda rekao. Zabacujemo varalice jedan do drugog, onako više odmaramo uz ugodno ćakulanje – prepričavamo iskustva i donosimo zaključke .
Upijam svaku njegovu riječ – Zlaja je stari varaličar i ima pregršt dobrih i kapitalnih ulova, puno iskustva i apsolutno je kompetentan da da svoju procjenu.U tom momentu mi je bilo pravo drago kad sam shvatio da sam bio na dobrom putu, da je mjesto specificno za lovljnje i jednom riječju da sam poprilično neiskusan al’ sam uporan .
Teren ljepše izgleda za pecanje nego što ustvari je – ogromna ploča u sredini  toka koja pravi liman i diktira tempo vode idućih pa i 300 m. Ta ploča razbija maticu u dva toka. Bitno je spomenuti da se na nju sruče kubici vode jer iznad je usko grlo sa jakim padom terena i baš ima puno vode.Logicno je da je ta sila od vode napravila kratere sa obje strane i ispod.
Uz samu ploču ima sigurno 6-7 metara dubine i tako sljedećih  20-30 metara, a onda se lagano penje na jedno 3-4 metra, te 50 metara niže na 2 metra,  gdje sam imao onog prvog malog.
Odmah uz samu obalu  je opet ambis sa ogromnim podvodnim kamenjem.Liman lijepo izgleda ali zbog dubine i jače podvodne struje ova površinka se vraća nazad prema ploči, tako da je “varka” k'o u mašini, i nikad
ne možes da se probiješ do dna.Matica ispod nogu je dosta jaka – ako malo zakači najlon, svuče varku odmah sa željenog mjesta,  tako da ne možes ni čekati malo duže.Tu sam najviše i griješio sa nekim voblerima koji plitko rone, a i dubokoronci ne pomažu jer i njih svuče, i nikad ih nisam mogao zadržati tamo gdje želim. Dobro poznajem mjesto jer tu sam se naučio plivati – jednom riječju, odrastao sam tu.
Zlatan mi je odmah rekao da ovdje samo glavinajre dolaze u obzir ili neki silikonci sa olovnim ili dzig glavama – nešto teško što će se probiti na dno. Kažem  mu da sam bacao Cast Mastera.On nešto i nije oduševljen tom varkom, a i meni nešto bezveze.
Ipak, stavljam Cast Mastera.Već je mrak.U šali govorim da ne bi bila šteta i da ga otkinem….bacam drito u liman i čekam…čekam…čekam…ne osjetim da je udario od dno…tvicnem…pa opet cekam…pa dva puta tvicnem….pa lagano vozim.Zezamo se kako je stvarno preduboko i ono što je  dobro je da ne zapinje.Lagano i dalje vučem onog cast mastera i osjetim udar. Adrenalin me pere, mahinalno dajem malo kočnice…već u drugom momentu moram da popustim, tu se vec pojavila sumnja da nije bucko.Ne želim da kažem da sam toliko iskusan pa da odmah prepoznam koja je riba na udici, za bucka sam totalna šaša, ali na ovom mjestu ima puno soma i već sam imao par manjih na štapu, tako da vidim da je to otprilike to.Rekoh i Zlaji da bi mogao biti som….nisam siguran….upoređujem sa onim jučerašnjim….približavam ga obali i već sam potpuno siguran da je som.I bi somić, 3-4 kilograma.Skoro sam pa razočaran što nije bucov.
Sve je uredno, imamo ulov nešto se dešava al nije onaj moj bucko.Već sam ohladio i mrak je uveliko…bacio sam još par puta, spustio štap i zapalio.Stao sam kraj Zlaje – on i dalje baca.Tiho pričamo i tačno vidim udar…..Zlaja govori “evo ga!”….osvrćem se oko sebe da vidim gdje je spustio aparat…..ode!
Njega tjera maler sa somom i pričao mi je neka iskustva i kačenja.A i došli smo sa laganim priborom, sa 30-gramcima je  teško  udarit’ mu dobru kontru da mu ostane varka  u čeljusti.Malo poslije toga opet udar…još kraće se riba zadrža i ode.kratko i ode.E tu i mi ustadosmo i odosmo.
Vrtim u glavi – kakva luda tri dana.
Kod kuće spremam jači štap za mladice kontajuci “Sad ću  ubrzo i nju ganjat’, pa nek’ je spreman, a sa istim mogu i na soma!”.
Sutradan, četvrti dan, na vodi sam oko 11h da isprobam štap. Stavljam džig udicu i slikonskog twistera boje meda – dobih ga  prije par dana i nemam iskustva sa njima.Navučem gumu na džig udicu, spustim u vodu i svidi me se rad.Onako baš zaigran i iako ga u mjestu  držim, od samog protoka vode on leluja.
Međutim, izvadim iz vode twistera i pogledam onu ogromnu udicu….nešto mi   ???? Skinem silikon i stavim jednu trokuku na onu udicu, fino provučem udicu kroz rupu na trokuki i gurem je skroz do olova i onda navučem twistera – sad mi puno sigurnije izgleda.Jedino što je trokuka sa onog xps-a gdje mi jednu onaj nesretnik ispegla.Hajde, reko’, nema veze, svakako se ništa neće desiti, vjerovatno ću zapeti negdje i otkinuti.

Pročitajte i:   Zenica: Održana akcija čišćenja Mošćanice

Prvi zabačaj…malo gledam štap – poslje onog 30 -gramca ovo mi k'o kolac, plus velika metalna DAM-rolna.Drugi zabačaj…bacam u onaj liman i puštam da tone sa laganim povlačenjem…ultra laganim i opet puštam i povlačim ultra lagano….motam rolnu, izlazim iz limana….spuštam štap malo niže i u momentu kada sam završio i odlučio da ubrzam motanje jer se nižta nije desilo, osjetim jak, silovit udar….kontra je nastupila više  iz straha da ne ostanem bez štapa…..i onda, divljanje……gore, dole, tamo, vamo…..ne mogu da se snađem, nisam ovaj pribor dugo uzimao i jedva napipah kočnicu.

Već polako počinjm da kontrolišem situaciju  i mislim u sebi – imam cijeli dan pred sobom….na rolni je 30-najlon plus sajlica, samo mi briga ona limena trokuka što sam stavio – ako je nju samo zgomb'o, neće ostati.U tom mometu je krenuo od mene…nije imao puno prostora na drilu, tako da je izletio na površinu….pljas….opet pod vodu, sada uz maticu.

Tek tad svatih ko je u pitanju, da je to onaj “moj” bucov.Slagao bih kada bih rekao da se nisam uspaničio – poslije toliko vremena, upornosti, neprospavanih noći, preskočenih obroka, silnih otkinutih voblera njemu namjenjenih, sada je tu – na dzig twister-u.
Pustio sam da još malo divlja.Ja sam bio u nekoj  xy – fazi…čas gore – čas dole.Šta ako ode, šta ću kada ga izvučem….milion pitanja u meni.
To je  to, sve na stranu i uživanje – borba sa ovom nemani se mora okončati, ili ja ili on.
Stežem pomalo kočnicu…potežem štapom i motam….vremen mu slabi intezizet i vidim da gubi snagu, al’ još uvjek ne srljam i oprezno okrećem svaki krug.Sto puta sam pogledao da li mi je najlon na valjku i kako stoji na ringlama.Već sam ga poprilično dovukao do sebe, sa svoje desne strane imam idealnu “kadicu” za izvlačenje. Dva metra  od obale opet osjetih  strašne udare – tu mu već ne puštam puno….ili ja – ili on.
Odjednom se pojavljuje bokom na površini, baš tu gdje ga i čekam, naspram te kadice.Pokušava opet, nešto kao vrti se, al’ vidim da je iznemogo….glava mu je već napolju i znam da nema povratka.Sageo sam se…vec je pod nogama….lagano ga uzimam za žilu ispod donje čeljusti i ne znam čije srce brže kuca  – njegovo ili moje. Težak je, pretežak….toliko da mu ona žila, koja spaja donju čeljust sa ostatkom
tijela jednosatvno popušta, kvrcka pod prstima…..bacam pogled na usta….dobro ga je “zbombao”,  teško ću ući sa klještima i potrajat će.Sve kad se sabere, neće biti puštanja nazad, a neka, da i malo mlađi bucovčići dođu do izražaja.
Gdje mi je telefon?
“Halo, Zlaja, evo ga!”….”Čega, ba!?”….”Onog mog, dohak'o sam mu…aaaaahahahhahahahahhah…eeeeeeee, znaš koliki je….eeeeee….buuuahhhahhaha!”
(Nemam aprat kod sebe tj. nemam ga uopće – razbijen na jednom  od alpinističkih uspona)
“‘Ajde, poslat ću ti Zoku da te slika.”….”OK,  nazvat ću ga i ja!”
Dužina 72 centimetra  i težina 5,950 grama.
Četiri nezaboravna dana.
Peti dan ovog ribolovnog maratona sam na istom mjestu na istu varku dobio i dobrog soma – dobro je zgužvao twistera tako da sam ga sada definitvino skinuo i ostavio za uspomenu …..vjerovatno ga i uokvirim ….
Da bi ova cijela priča imala smisla, na kraju ću reći da je upornost vrlina, da stvari koje želimo….koje baš želimo…nikad ne dolaze lakim putem, ali uvijek dodju.
Da često, u životu, najjednostavnije riješenje najčešće bude i najbollje.
Bistro!
@ldin

Pročitajte i:   Prihvaćene inicijative za zaštitu izvora i kanjona rijeke Sane

12 thoughts on “Saga o bucovu…ili…Ko čeka, taj se načeka…ali i dočeka!

  • 1. Novembra 2010. at 21:57
    Permalink

    Kao i obično dobro štivo od našeg Aldina.
    Bistro druže

  • 2. Novembra 2010. at 15:02
    Permalink

    Saga o bucovu…ili…Ko čeka, taj se načeka…ali i dočeka!

    Mislim da je ovo najbolji tekst koji sam procitao o ribarenju u zadnjih pet godina! Cak nema veze ni sto nije – musicarski! Svaka cast autoru!!

    Pozdrav,

    Veso

  • 2. Novembra 2010. at 16:42
    Permalink

    Stvarno sam uzivao citajuci ovu reportazu.Vidi se da ima tu blues-a ;). Bistro Aldine i zelim ti jos puno lijepih trenutaka na vodi.. Bed lak se brzo zaboravi nakon fantasticnog ulova. Definitivno si svojom upornoscu zasluzio ovu ribu i nek ti je bistro majstore.
    Nastavi i pisati jer ti ovo ide jako dobro 🙂

  • 2. Novembra 2010. at 19:09
    Permalink

    šta da kazem , hvala ljudi!!! Drago mi je da vam se svidja priča , hvala Senadu na silnim ispravkama kvačica tački i ostalog imao je posla oko lektorizacije , I Zlatanu- Zlaji na preljepim fotkama i svemu ostalom da ga nefalim ” urećićuga” hehehhehe….. Bistro!!!!

  • 3. Novembra 2010. at 05:12
    Permalink

    Preljepo napisana i slikovita reportaza,uzivao sam dok sam je citao.Svaka cast Aldine i naravno cstitke na ulovima.
    Bistro

  • 3. Novembra 2010. at 11:05
    Permalink

    Ja se tako fino osjecam nakon procitane price kao da sam sam varalicario i sve ovo iz price dozivio,iako sam ubjedjeni musicar.
    Svaka cast majstore

  • 6. Novembra 2010. at 23:26
    Permalink

    E rođo pa aferim neka ti je,mi smo familijarno ribari a vidim da nisam jedini ¨bolesnik¨haha ma nema ništa ljepše nego provesti dan kraj rijeke svaka čast rode…

  • 8. Novembra 2010. at 16:15
    Permalink

    … sve u svemu odlicno sroceno i prezentirano …
    podigo si mi moral za iducu godinu, posto sam i ja imao jednu neman od soma na istom mjestu, ovoga ljeta … naravno pokidala je moju 35-icu najlon … i otad sam nekako demotiviran,demoralisan i tuzan

    ali sad sam ubijedzen da cu i ja svoju neman pronaci, i necu odustajati …

    pozz, i bistro

  • 14. Novembra 2010. at 21:20
    Permalink

    DOBRO poznata priča,godine provedene na vodi…i nikad ne popušta taj osećaj-trenutak kada kao torpedo para vodu,i i onda udarac sa samo njemu karakterističnom piruetom i fantastičnom muzikom koju samo mašinica može da da.
    Komentar… ko nije doživeo ovu priču taj nezna šta propušta u životu.
    Dok sam čitao, ne dok sam”GUTAO’ ovu fantastično sročenu priču imao sam osećaj da sam tu negde pored tebe.PRELEPO.
    PS.Ne sekiraj se neće te žena ostaviti.
    Pozdrav iz NIŠA

  • 1. Decembra 2010. at 18:58
    Permalink

    Bravo prekrasna reportaža, i čestitke na ulovu.

  • 3. Decembra 2010. at 17:16
    Permalink

    evo vidim da se još pomalo vrti ova priča , hvala još jednom drugovi drago mi je da vam se svidjela , drago mi je što pozitivno utiče na vas … Od srca vam želim jedinstvenu rib. dozvolu puno ljepih sati kraj vode bez malera , isto tako ljepih ulova i sve ono što bi sami sebi pozelili, a da pri tome ne narušavate prirodni sklad…BISTRO!!!

  • 20. Avgusta 2015. at 14:59
    Permalink

    Poštovani Aldine, ja sam tek danas pročitao ovaj tekst, i moram ti reći da sam se prepoznao u 90% tvog teksta.

    Naime, poslednje dvije-tri godine konstantno lovim bucova na rijeci Bosni, i zaista razumijem šta znači iščekivati napad te riječne ajkule. Sve što više vremena provodim u uzaludnom varaličarenju, to me više zavodi i iritira. Mnoge moje kolege na vodi, često govore kako su ga ulovile, na sve i svašta ali niko ga ne lovi kad sam ja tu, zato što uglavnom love kao nešto drugo. Naravno da je to uglavnom ribolovačka klasična priča. Samo strastveni lovci ove grabljivice zaista znaju kakva je to riba.

    Proveo sam dane, mjesece bez ijednog udarca na vodi, a onda i kad se dogodi, nerjetko spadne, pa se posle toga po sat vremena na obali preispituješ: šta bi? ; kako ode?!

    Varalice sam pomno birao, i uvjek nanovo jedva čekao da isprobam svaku sledeću, ali opet tanko. Noću sam se preispitivao u čemu je problem, u vođenju, u odabiru varalice, ili jednostavno nedostatak iskustva…

    Ovaj tvoj tekst mi je opet povećao samopouzdanje, iako sam zadnjih 15 dana prešao na plovkarenje, i kad god vidim njegovo zapljuskivanje u blizini, samo okrenem glavu.
    Poslednjeg kojeg sam uspio dohvatiti bio je još u junu mjesecu, 2.2 kg i od tada ništa. A prije toga, samo dva (0.5, kg i 0.8 kg), što znači prosječno jedan komad godišnje. Grubo sam izračunao, ali to je otprilike, 10 000 bacanja na svaki udarac! I sada se naravno, veliki broj njih pita: kako vam ne dosadi?; ili, otkud vam tolika volja?

    Iskreno se nadam da će se sav ovaj trud jednom isplatiti, a za to mi je dao povod i ovaj odličan Aldinov tekst. Varalice sam spremio, i već danas ću opet na vodu, pa koko bude!

    Bistro kolege!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.