Ribarska (r)evolucija ili primjenjena destrukcija na djelu?

Piše: Soha
Ako se pitate šta me to natjera na ovaj egzibicionizam pa da se opet prihvatim pisanja, a lijepo sam rekao da neću više, odgovor će biti jasan iz onog što slijedi.
Jednostavno nisam mogao ostati hladan na jedan komentar (reportažu) na forumu od našeg kolege i brata po štapu, (da ga ovdje ne imenujem, prepoznat ce se on sam, i VELIKI pozdrav za njega).
Odmah da kažem da neću reći ništa novo, i mi to već manje-više svi znamo, al’ ne mogu da ćutim. Ters sam po prirodi i tu se ništa ne da promjeniti.
Ma, dalo bi se tu što šta promjeniti, al’ to nije tema ovog teksta, to ćemo da ostavimo za one čike kod kojih dođeš na liječenje i legneš na krevet, pa pričaš o svom životu, a oni te lijepo saslušaju i na kraju seanse debelo naplate, a i o ovom bi se dalo što šta reći ( najbolje pojašnjenje ove situacije je nesvjesno dao jedan moj prijatelj, kada je u kafani nakon nekoliko tura dreknuo na mene „Znaš šta Soha, ušuti već jednom. Dosta je i tebe bilo. Ja sam platio, ja ću i da pričam“. Pošteno rekoh i pustih ga da priča).

A priča je bila pogađate – o ribama koje su spale sa udice i o tačnim veličinama istih. “Meni se onomad otkinu pred nogama šaran od 19,400, ili 17,200” (zna čovjek tačno kolko su vagale).
Ma nebitno, drug je lijepo rekao da on plaća, pa prema tome on će i da vaga navedene ribe, i šta se ja tu imam miješat’.

Nego da se ja vratim na temu, da se ne bih još više rasplinuo. Kako rekoh, povod je tekst (reportaža, od koje sam se naježio) našeg kolege, koji je za svaku pohvalu (sad će mnogi reći da ovdje nešto nije uredu jer Soha piše o lijepim stvarima. Eeeee, neće moći. Prvi se mačići u vodu bacaju).

Čitajući navedenu reportažu, prepoznao sam sebe i sebi slične, ma prepoznao sam 90% nas, koji

ustajemo u pola tri ujutro, pa pređemo 400 kilometara (neko manje, neko više), da bi proveli par sati u ribolovu, zarad ljubavi koja nas veže sa prirodom i određenom ribljom vrstom.

Rijetki su oni u ovoj zemlji kojima su takve čiste i nedirnute vode nadohvat ruke. Ne zato što je malo ribolovaca, nego što na prste jedne ruke možeš izbrojati takve vode.
Al’ da se malo pozabavimo analizom i istorijskim činjenicama (kako sam kren'o završit ću u parlamentu, gluho bilo).

Činjenica je da je čovjek još u ranoj istoriji, gradio svoja naselja u blizini rijeka, iz prostog razloga što je voda = život. Ni dan danas nije drugačije, i 80% urbanih (većih ili manjih) sredina se nalazi u blizini neke vode (potoka, rijeke, jezera, mora).
Isto toliko, 80% ribolovaca živi u tim istim urbanim sredinama, i ima pred „nosom“ vodu na kojoj bi mogao uživati u svom hobiju. Al’ „nemere“. Poenta se krije u onom „bi mogao“.

E sad, neću ovdje da pametujem, šta treba i kako treba pa da se te stvari promijene. Mišljenja sam, da svi mi koji volimo i živimo za one trenutke provedene na vodi to vrlo dobro znamo. Najlakše je upirati prstom u drugoga i govoriti kako je do njega (al’ to nam je izgleda u genetici).

Ruku na srce, nisam još (hvala Bogu) tol'ko poludio, pa da optužujem nas ribare za takvo stanje. Ja samo iznosim svoja zapažanja, a svakome ostavljam da djeluje po svojoj savjesti.
Ovdje moram da se osvrnem i na neke ranije tekstove, gdje sam govorio o podjelama i C&R pokretu.

Po nekima sam ostao nedefinisan i nedorečen, pa da iskoristim ovu priliku da to ispravim jer je usko vezano za ovu temu.
Ni ovog puta neću sebi dozvoliti taj luksuz i aroganciju pa da budem iskuljučiv po ovim pitanjima. Samo ću pokušat da pojasnim vezu koja ove teme spaja u jednu cjelinu.
Al’ da krenemo redom.
Podjele među nama nekome odgovaraju a da toga nismo ni svjesni. Što smo mi razjedinjeniji NJIMA je lakše.
Lakše da devastiraju ono što je ostalo od naših rijeka i jezera. Lakše da manipulišu i ostvaruju materijalnu korist (da ne kažem pune svoje kese), prodajući ono što je vlasništvo svih nas.
Al’ može im se, i moći će, sve dok smo mi ovakvi razjedinjeni, raslojeni, zavidni i puni sujeta.
Ne znam kol'ko brojčano u Bosni i Hercegovini ima registrovanih ribolovaca (da sad ne tražim po internetu), al’ vjerujem da je pozamašan broj. Dakle postoji „kritična masa“ ribolovaca ( još jedna za parlamenta), koja bi uz malo volje i snage mogla da sačuva bar ovo malo što je ostalo od prirodnih ljepota ( još će me na kraju osuditi da dižem ribolovačku revoluciju, al’ neću se ljutiti, prišivali su mi za života sve i svašta, pa valjda mogu biti i revolucionar).

Što se tiče C&R pokreta, u prošlim tekstovima sam napravio jasnu paralelu između C&R na komercijalnim i privatnim vodama, gdje je vraćanje ribe obavezno, i divljih voda gdje to zavisi isključivo od savjesti ribolovca, i ne znam šta tu nije jasno.
Nekima ova konstatacija odgovara, nekima ne, al’ to je fakat i po meni se o ovome nema šta dalje raspravljati.
Ne mogu da ne pomenem i pohvalim pojedina S.R.D. koja su imala dovoljno sluha da u C&R prepoznaju jedno od sredstava da se očuvaju vode i riblji fond.
Namjerno sam potencirao „jedno od sredstava“, jer sam C&R nije dovoljan sam po sebi, pa da nam vode budu pune ribe. Situacija je nažalost mnogo gora, i proći će još mnogo vode našim rijekama prije nego se stvari počnu popravljati nabolje.

A do tada…. pa ostaje nam da se budimo u pola tri ujutro i otisnemo se u potragu za još kojim metrom netaknute prirode (pa makar morali preći i 400 km), u nadi da će bar naša djeca pecati ispred kućnog praga, gdje je djed nekad davno lovio „oooovoooolke“ komade.(Da vam pravo kažem ni ja ne vjerujem djedu iz ovog teksta jer je odavno posenilio i ne zna šta priča. Valjda godine, šta li…).

Do sljedećeg pisanja da Vam bude Bistro, i da Vam ove naše vode, kakve god da jesu podare nezaboravne ulove.

Iskreno Vaš, Soha.