Perenje, Šefikova ljubav i zabava

Cvilin se ugnijezdio na sastavcima Drine i Koline, razvukao se po Cvilinskom polju, svijetom pročuo po lijepim djevojkama i dobrim ribarima.
O djevojkama ću govoriti neki drugi put, ali mi doktor Avdo Sofradžija skrenu pažnju na jednog boljeg od sebe. Avdo je iz poznate ribarske porodice, ali se ovjenčao titulom porfesora pa još doktora nauka, na čemu drugom već slatkovodnim ribama. Dok mu listam upravo izašlu knjigu o slatkovodnim ribama Bosne i Hercegovine, razmišljam o onima što ih bistrim vodama love, misao mi i prag usana prevali, upitah doktora.

–         Ima jedan što je u tom bolji i od mene, reče mi skrećući pažnju na Šefika Čengića – Bega.

Malo iza toga pijemo kafu sa Begom, u njegovoj bašti, baš u Cvilinu. Pred nama sijed osamdesetogodišnjak, pa me šuhva obuze. Ni mnogo mlađi brzu ribu ne mogu u Drini i Kolini stići a nekamo li ovi ugodinama, pomislih ali odćutah

–         Pamtim kad su se udice pravile u kovačnici, govori Beg, preko naočala, dosipajući kafu, nama dvojici. Zamislih veliki kovački čekić, užarenu žicu i kovača kako veliku udicu iskiva za malu ribu.

–         Davali smo po 6 kila masla za 6 starih udica ribarima što su odnekud kroz Cvilin prolazili a onda udice čuvali ko oči u glavi. Kad bi se zakačila za granu ili kamen, valjalo je plivati, roniti, ili kasnije staklom tražiti u vodi, objašnjava pokazujući prstima veličinu udica, trzanje štapom kao da ga u ruci drži.

–         14 septembra 1949. godine sam prvu ribu ulovio na svoju udicu, kaže u datum i ribu siguran kao da je bilo riječ o potopu ili zemljotresu, nedo Bog.

Pročitajte i:   Poziv na Prvenstvo SRS F BIH u disciplini 'lov šarana i amura'

Tad počinje i njegovo interesovanje za mušicu, udicu koja je naperena. Ovaj izraz «naperena» upamtih u želji
da čujem šta on zapravo znači. Razmotavao je udice, pamteći redoslijed slaganja materijala, istražujući sam materijal, tip udice i tako je počelo.
Pročulo se na Cvilinu da Šefik Čengić, zna periti udice a onda vijest drinskom kotlinom otišla u svijet. Ljudi dolazili tražili i naručivali, kamenjarku, osu, liku, lugu, crnog mrava, zunzaru, horozušu, grad žutu, bordo višnju, žutog mrava… on ih sve po detaljima razaznaje, stavljajući na dlan da pokaže. Ona udica se u dlanu izgubi a tek detalji koji je od druge čine drugačijom…

–         Šefik, Boga ti, napravi mi nekoliko onih što si Šaćiru napravio, on ufatio nekoliko ja ništa – rekao mu komšija sa vrata štažeći nekakve na koje je onaj drugi ribar lovio a njega ribe zaobilazile. I tako nešto za dušu a nešto i za prodati, Beg je hiljade udica napario ali to i danas radi. Gledamo udice, Avdo klima glavom ja se čudim, ljepota udice je jedno ali saviti ruke oko dvojke, one najmanje među udicama, pa još u osamdesetim godinama života, pravo je čudo vrijedno divljenja.

–         Perenje?,  upitah još uvjek ne kontajući šta mu je to. Nasmija se pokazujući složak pera od ptica, sa kojih skida ono najfinije i sa njim obmotava udicu, krijući je poput žaoke.

Od riba nas, Šefik odvede prema ljekovitim travama. Još daleke 1914. godine majka mu u muhadžerluku bila travarka na Vlašiću. Tamo, ko zna od koga, naučila trave pa i onu što liječi od ujeda zmije. Kad su se u Cvilin vratili, kasnije i djecu podučavala, Šefik najviše majkine radoznalosti poprimio, trave svještio bolje od bilo kog travara u cijelom kraju. Oni iz Dalmacija bilja čuli za njega, propitkivali ga što-šta i zaposlili da narednih nekoliko decenija za njih radi, otkupljuje bilje u cijelom kraju.

Pročitajte i:   Do kada će građani obolijevati i umirati zbog zagađenja iz termoelektrana?

To znanje mu i u ratu, ovom posljednjem dobro došlo. Sa izbjegličkim zavežljajem se našao u Sarajevu. Granate padale po gradu, Evropa prala savjest humanitarnom pomoću. Nekom naumpalo da se bilje skuplja, nekoliko organizacija doniralo i sredstva. Oni sa Farmacije ih osmisljavali, ali im trebao neko ko se u to u praksi razumije i našli Šefika. Šefik kontrolisao bilje, ambalažirao, pakovao, slao na upotrebu za liječenje, bolesnih i ranjenih prije ih ponovo ne pogodi. Rat prošao šefik se među prvima sa suprugom kući vratio, a gdje bi drugo već u Cvilin.

–         Šta to radiš, pitam ga zagledan u prste  kojima kao da se priprema za igranje tavle.

–         Treniram prste za perenja, govori nastavljajući svoju igru prebiranja prstiju a kasnije će sa njima periti kanjenjarku, jal crnog mrava, jal ko zna koju udicu što ribari traže a on je mora imati.

23.12.2010., Ševko Kadrić – www.luteriorlovic.blogger.ba

One thought on “Perenje, Šefikova ljubav i zabava

  • 2. Avgusta 2011. at 09:23
    Permalink

    Merak je gledati i slusati vako starijeg insana i ribolovca.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.