Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – IV dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba.Ovo je četvrti dio knjige u kojem se opisuju tadašnji alati i oruđa s kojima se lovila riba u ”Donjoj Dolini” – područja uz rijeku Savu u okolini sadašnje Bosanske Gradiške.
Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.


Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine

Hvatanje ribe zamkom, harpunom, kopljem, ostvama i lukom i strijelom

Zamka
Zamka jest 1 do 1.5 m dugačak štap sa zamkom spletenom od dugačkih konjskih struna širokom 10 —15 cm u promjeru. Megjutim ima zamki i od obične kanafe ili tela (žice). Ovakvu zamku drže odrasli i djeca sa obale ili iz čamca u vodi, pa čekaju štukarce.

Štuka ima naime običaj, da se diže ljeti, osobito u doba izmegju obih „Gospojina” za mirne vode na površinu, te proviri nosom van vode. Kod toga je štuka, kako mi moji ribari rekoše, sasvim nemoćna i omamljena, pa ni ne opaža ribara, koji joj zamku natakne i u zgodan čas jednini vještim trzajem stegne i ribu izbaci na obalu ili u čamac.

Već po svojoj jednostavnosti jest zamka kao ribarski alat veoma stara, ali se njom služe još i danas primitivni, a i moderni narodi.
Naša zamka (slika 13.) nalik je najviše magjarskoj zamci, koju Otto Herman opisuje u svojem djelu (O.Herman,„A magyar halaszat kanyve” – Das ungarische Fischereibuch, Budapest 1886., 338. – Krause, sl. 31. a.).
I ona je jednostavna, te je na način bičeva na štap privezana

Koplje i harpuna.
Ovi su alati u Dolini kao i u čitavoj zemlji sasvim nepoznati, i ja ih ne bi ni spominjao, da se nijesu njima služili naši predšasnici. Kad se naime riba nije mogla dohvatiti rukom, toljagom i zamkom, onda se uzelo u pomoć koplje i harpuna, a u plitkim vodama i strijelica. Još se i danas primitivni nekoji narodi kod ribolova služe ovakovim alatima, koji se ni najmanje ne razlikuju od onih prehistoričkih.
Ljudi kamenog doba pravili su, nepoznavajuči još metal, svoje oštre alate od kamena, kosti, rogova i drva, kao što to rade još i danas najprimitivniji narodi; kasnije su ovakovi alati naravno pravljeni u raznim periodama od dotičnog poznatog metala, ali uz sve to bili su još dugo vremena uobičajeni stanoviti alati i od rogova i kostiju.Iz velikih bosanskih nalazišta iz mlagjeg kamenog doba nemamo nikakovih predmeta, koje bi mogli ubrojiti u ribarski alat; ono nekoliko kopalja nije se sigurno baš u tu svrhu upotrebljavalo.I brončano doba je takogjer u nas u tom pogledu vrlo siromašno. Istom željezno doba i to opet narod u dolinskoj sojenici ostavio nam je nekoliko harpuna, koje su napravljene od jelenova roga, makar je već onda svuda oko nas bilo davno uvedeno pravljenje alata iz metala.
U Wiss. Mitt. IX., tab. XXXII., sl. 10. i tab. XXXIII., sl. 18. (ovdje slika 14.) naslikane su dvije harpune u obliku šiljaka, jedan ima jednu a drugi 2 kuke (Widerhaken) (isp. takogjer i komad, slika 15., koji je lane ovdje iskopan). Ovi su šiljci, osobito oni šuplji naticani bili na štap i ekserom zaglavljeni.

U istu su svrhu služili šiljci od rožnog iverja, koji su se tude našli i koji imadu većinom oblik četverouglasta šiljka a na donjem kraju je jedan uži tanji nastavak, koji bi se u držak zaglavio (tab. XXXII., si. 15., XXXIII., 11. i 12. — ovdje slika 16.). Biće da su jednako služili komadi prikazani u XI. svesku naših Mitteilunga tab. V., sl. 11. — ovdje slika 17.; onaj ima takogjer na jednoj strani ruba tuljka produljen i zašiljen jezičac, koji je probušen i koji se je morao uklopiti u jedan zarez u štapu i onda pričvrstiti.

Krause ima u svom djelu prehistoričkih kopalja, koja su našim dolinskim kopljima veoma slična. Ovi šiljci nisu megjutim sasvim praktični, jer se može desiti, da ne prodre dosta duboko, a životinja onda lahko vrteći i koprcajući se izmakne. Da se tome doskoči, smjestili bi po jedu ili dvije kuke na rub šiljka, kako to naše slike pokazuju.

U Dolini kao da su se rjegje rabili u prehistoričko doba džiliti ili koplja sa dvije kuke. Osim ove gore spomenute harpune sa dvije kuke (slika 14.) ne poznam ni jedan drugi komad.
O prvima veli ovo: „Za dva posebna, od ostalih sasvim različita kopljasta šiljka nije se nikako moglo opredijeliti uporaba i svrha. Oba su od kostiju; jedan je iz Auverniera, Švicarska, 12.5 cm dug, drugi iz Cartaillada, Švicarska, 10.4 cm. dug. Isto se tako našao komad jednake veličine i oblika u sojenici kod Brumsdorfa u Ljubljanskom Blatu, a nedaleko odavle u istim sojenicama drugi komad, oba takogjer od kostiju. Svi ovi zagonetni komadi našli su svoj tumač u 9 cm dugačkoj bodljiki od kitovih zuba u obliku ribje glave, u kojoj su oči napravljene iz staklenih džundži (boba). Potiče iz Selawignut-Eskimosa u Alaski, a danas ih ima berlinski muzeum čitavu hrpu. Ove su se bodljače (šiljci) natakle i pričvrstile na dugačak, štap, koji se je pod vodom onda držao ; štuke bi se brzo namamile, a ribar bi im jurnuo brzo taj Šiljak u ždrijelo i tako bi one svoju lakomost i glupost glavom platile.

U Krausea ima harpuna i kopalja i sa više kuka, koje su smještene u jednom ili više redova; ovakovi alati potiču još iz diluvialnog doba (konac — Solutrien, Magdalenien i Azylien).

Zapravo spada ovamo i primjerak (slika 18.), koji se lani u Dolini iskopao. To je pljosnato koplje izrezano od jelenovog roga. Kuke nijesu sasvim potpuno razvijene; vrh je dosta šiljat i oštar, držak na vrhu koso odrezan. Čitava duljina iznaša 15.3 cm, šiljak za se 2.6 cm. Na donjoj je strani koplje sasvijem ravno-plosnato, po svoj prilici zato, da se je lakše moglo uz štap privezati kakovom vrpcom.

Analognih komada ima i Krause na tabli 9. iz prehistoričkog i kasnijeg doba u i izvan Europe.

„Harpuna se često,” veli Krause, „i sa čamca baca ali većinom noću uz baklje. Obično su  dva čovjeka u čamcu.  Napred je smještena baklja, uz nju stoji ribar i vreba na ribu pripravan, da svaki čas baci koplje na brzog srebrenog vodenog stanovnika, dok njegov drug straga u čamcu kormani i tiho vesla pazeći na svaki mig svog druga. Ovakav je lov veoma izdašan. Jednostranim osvjetljenjem bakljom vide se u vodi jasno ribe; a možda ih i svjetlo mami, kao i rakove. Nu kobno svršava ta njihova znatiželjnost. . .”

Na ovaj način bije se u nas jegulja i to ostvama.

Ostve
I ovaj alat mora da je veoma star, jer su se u nekim sojenicama (sojenica u Peschieri na Gardskom jezeru) našli nekoji broncani objekti, za koje istraživaoci vele, da su dijelovi ostava. Krause dapače misli, da se je ovaj alat već u kameno doba rabio. I najstariji stanovnici zemlje morali su se služiti tim alatom, da ribu sigurno pogode, jer se u dubokoj vodi zrake nejednako lome, ili kad ribar u opće ne vidi ribe n. pr. u mutnoj vodi, blatu i pod ledom. U ovakovim slučajevima uzimaju se u pomoć koplja sa više zubaca, takozvane ostve.

Iz Bosne nemamo iz najstarijih perioda nikakav alat, koji bi nalik bio na ostve, osim kalufa iz broncanog doba, nagjenog u sojenici Ripču kraj Bihaća, u kojem su po mnijenju Radimskoga lijevali pet broncanih igala ili ostve sa 5 šiljaka.

Istom lani, kad se je pravio sip niz Savu kroz Dolinu, našle su se ostve sa tri šiljka od željeza, zajedno sa drugim željeznim alatima i oružjem iz prehistoričkog doba, imenito latenske periode. Ovi predmeti su većim dijelom nagjeni slučajno i raštrkano, pa za to se ni starost ovih ostava ne da sasvijem tačno opredijeliti.
Ovaj veoma zahrgjali komad dugačak je 30.5 cm, od kojih 22 otpada na tuljak, a ostatak na zupce. Upada nam u oči, da zupci nijesu u jednom redu, već se je, kao kod vila, srednji zubac nadigao; a kod današnjih ostava svi su zubi, pa bilo ih tri ili više, u jednom  redu postavljeni. Nadalje je začudno, što na zupcima nema kuka, kao što kod današnjih ostava (slika 19.).
Čitava stvar sjeća na antikno-rimske željezne ostve, u kojih zupci takogjer nijesu u jednom redu, pa ako taj komad nije kao i svi ostali iz sojenice u Dolini latenske periode, onda je za stalno rimske provenijencije (Nu do sada se u Dolini ništa rimskoga našlo nije).
U magjarskom narodnom muzeju čuvaju se moderne veoma lijepo izragjene ostve sa tri zupca na način vila iz Siama. Srodnih četvero i peterozubatih ostava ima još danas u Pinnyedu kraj Gyora ili Gjura (Raab) i u Njemačkoj.

Pročitajte i:   Obavještenje o otkazivanju 1. Kupa FBiH u lovu ribe umjetnim mamcima sa obale

Otto Herman razdijelio je moderne ostve po načinu uporabe na 5 hrpa: ostve, kojima se nabada (zum Spiessen), obuhvata (Umschlingen), zakvači za škrge  (Erfassen der Kiemen), bode (Stechen) i sa strane udara (Hauen von der Seite). U Bosni ima samo ona vrsta, kojom se bode. Ove ostve karakterizira Herman tako, da su zupci svi jednako dugi i paralelno u jednom redu s osovinom držala. Kao i u Rusiji, dijele se i  magjarske   ostve  po broju zubaca na ostve sa dva, tri, četiri i više  zubaca.

Dolinske su ostve samo sa tri zupca; dugačka su vrata, a na vrhu imaju tuljak za držak. Vanjske dvije kuke su paralelne, a srednja je u protivnom smjeru okrenuta (slika 20.). Cijela dužina iznaša u ovih masivno kovanih ostava 27 cm, a zupci su sami 9.5—10 cm. Naše dolinske ostve razlikuju se od magjarskih u tome, da su u posljednjih kuke okrenute na van i unutra. Od svih magjarskih ostava imaju samo one sa Blatnoga jezera (Balaton) dugački vrat, ali je srednji zub u njih na rašak (Hafteisen) prikovan ekserom.

Ostve se upotrebljuju u Dolini većinom samo u proljeće za parenja riba, osobito kada šaran i som izlaze na plićine. Ovdje ih je lahko zapaziti, jer od gonjanja nastanu mali valovi, a ribar se onda približi tom mjestu i udari ostvama. Ostvama se ovdje bije riba jedino po danu i to obično iz čamca, ali takogjer i sa obale.

Osobito se rado preža na somove sa ostvama, pošto ovi običavaju, da se zavuku u šuplje klade, makar i samo glavom. Som misli, da ga ovako niko ne vidi, premda često čitavo njegovo tijelo stoji izvan klade. Nadalje se somovi rado zavlače pod lišće lopoča i pod krš, što se sakuplja na površini vode na mirnim mjestima. Ako mu se tu približi koji dobar plijen, n. pr. žaba i slično, onda se on zaleti i tim nastane živahnije gibanje, što dakako oštro oko ribarevo odmah spazi i on s mjesta udari ostvama svom snagom u ćoravo na ono mjesto, ili udari pustimice, ako je predaleko odavle. Još se u jednom drugom slučaju udara pustimice ostvama, naime za vrijeme kada se pojavi letica (Eintagsftiege) u velikim množinama na površini vode, za kojom skaču vrlo rado mnoge savske ribe. Pojava letice jest jedan dogagjaj za veće ribe, koje ne propuste nikaku priliku, pa neprestance skaču iz vode i hvataju je. Ali je to i za tamošnje ribare velik dogagjaj i mnogi se od njih požuri sa ostvama u ruci, dok su još smjeli, na obalu Save, gdje si izabere zgodno mjestance, odakle će lahko da baca svoje oružje u bližnju okolicu. Tome ću pridodati, da ostve u ovom slučaju nijesu pričvršćene na dugački držak, nego se kod svakog hica držak izvuče iz tuljka; ali za to je svezana dugačka kanafa za ostve, a na drugom kraju kanafe snopić šaša. Kada riba skoči za leticom, ribar u istom času hiti ostve za njom; a ona — ako je pogogjena — odjuri zajedno sa ostvama i snopićem dalje; nu boreći se sa snopićem, koji joj ne da u dubinu, umori se i podlegne naskoro, a ribar ju polumrtvu izvuče iz vode. Na taj način može se svaka veća riba ubiti, a osobito i štuka, koja se rado uz obalu sunča ili se na površini pod lopočom zadržaje.

Ostve se inače po čitavoj zemlji još danas drže, ma da su od novijeg doba strogo zabranjene. Njima osobito rado biju mladice u Bosni i njezinim pritocima i to uz mašale ili rano u jutro. Uz ostve sa tri zupca upotrebljavaju se u nekojim krajevima i takove sa četiri ili više zubaca, kojima se sigurnije gagja. U Hutovom se blatu n. pr. biju jegulje ostvama sa više zubaca, po danu i sa mašalama. Kada jegulja noću hranu traži ili kada se danju u mulj zavuče, gdje ju samo vješto oko ribarevo ugledati može, biju je najviše ostvama iz čamca. Često puta ribar i ne videći ribu, udara ostvama u ćoravo i na sreću u mulj na dnu, pa se više put dogodi, da se jegulja natakne na ostve.
Na koncu da spomenem dvoje ostve, što se nalaze u našem muzeju. Prve (slika 21.) našao je na Omerovoj visi kod Doboja nekadašnji direktor firme Morpurgo & Parente, Eduard Porr i darovao našem muzeju. Ovo mjesto, koje se za pravo zove Crkvenica, bilo je u prehistoričko (kameno i brončano) doba naseljeno i  valjda je ovdje stajala koja gradina. Kasnije su praktični Rimljani na ovom, strategično veoma važnom mjestu, (jer nadvisuje doline Usore i Bosne), sagradili utvrgjeni logor za kohortu. Iza toga se je ova tvrgjava u burno doba seobe naroda razorila i neko vrijeme bila sasvijem napuštena, dok ju  u srednjem vijeku i kasnije nijesu počeli opet upotrebljavati za groblje. Odavle imamo mi i nekoje praktične domaće predmete, kao bakrene kotlove,  željezne kutljače. željezne roštilje  (slika 22. – Sasvijem slične roštilje “gradele” upotrebljavaju danas u Hercegovini, kada ribu peku), i sadžake (tronoge), koje Radimsky ubraja u sredovječne, ali po mojem mnijenju su ovi predmeti  još mlagjeg podrijetla.

Gornje ostve mogli bi jedino uvrstiti megju ove predmete. To sU surovo izragjene 25.5 cm dugačke ostve sa tri zuba. Četverouglasti zubi dugački su 10—12 cm. Ostve kao da su od više dijelova sastavljene; u koliko se bar vidi, srednji je zubac posebno nakovan u sredini na ona dva druga zubca. Čudnovato je, da su na srednjem zupcu ovih ostava smještene dvije suprotne kuke, dok su kuke postraničnih zubaca okrenute na izvan, kao kod mnogih magjarskih ostava. Tuljac je na pola otvoren, a ima rupu za klinac da se pričvrsti uz ostvište. U Ugarskoj upotrebljavaju danas, kad biju mladice ostve, u kojih srednji zubac imade dvije suprotne kuke, samo su kuke vanjskih zubaca okrenute unutra a ne kao kod našeg komada na  izvan.
Nu ne možemo na temelju toga ustvrditi, da je taj komad iz Ugarske importiran ili po njihovom uzoru izragjen, jer do danas još nijesu  proučene tačnije naše domaće ostve.

Mnogo su zanimivije ostve (slika 23.).Našao ih u gradini Dubrovniku (kotar Bihać) nadgeometar Julius Grauner i darovao našem muzeju.Te su ostve od željeza i veoma surovo izragjene; dugačke su 33 cm, a široke 15 cm. Najkarakterističnije je to, što je četverouglasti šiljak tuljka, iz kojeg dva srednja, ali najdulja zupca proizlaze probijen, a kroz tu rupu provučena su četiri četverouglasta, plosnata, na U nalik vanjska zupca, koji su zaglavljeni  željeznim klinom. Srednji je jedan zubac odlomljen, a sve su kuke spram unutra okrenute.

Pročitajte i:   Zenica: Održana akcija čišćenja Mošćanice

Megju mnogim, u Janka i Krausa naslikanim ostvama našao sam kod prvoga dva analogona našim komadima, i to samo iz Finske. Janko opisuje posljednji komad ovako:
„Nov je napokon švedski oblik ostava kod kojih postranični zupci prolaze kroz jednu rupu u bazi srednjega zupca… Pošto se ostve spominju pod imenom atrain i u Kalevali, pokušali su finski istraživaoci da odrede, koji se od ovih oblika u Kalevali spominju. A. O. Heikel veli u svojoj studiji o etnografskim predmetima spomenutim u Kalevali, da kalevalske ostve odgovaraju ovdje u slici 475. prikazanim oslvama, i to onim sa 9 zubaca, pa je ovaj oblik u prvoj svesci finskog izdanja Kalevale takogjer i naslikan. U drugoj svesci Kalevale pojavljuju se već ostve, čiji su zupci sa klinovima zaglavljeni, koji su u slici 405. prikazane, a njihova uporaba u dvoje pod  slikom 466.”

Janko veli, da je oblik gornjih ostava isključivo švedski. Kako je taj oblik dakle dospio u Bosnu? Na to pitanje teško je odgovoriti. Po tome, kako su sačuvane ostve, morale su dugo ležati pod razvalinama „Dubrovnika”. Kao svuda po čitavoj zemlji, označivaće riječ gradina kakovo prehistoričko utvrgjeno mjesto. Ali je sasvijem isključeno, da bi ove ostve bilo prehistoričkng podrijetla, naprotiv je vjerojatnije, da su iste u novije doba tamo prispjele. Po mojem mnijenju, nemaju ove ostve ništa zajedničkoga sa onim iz Švedske i biće po svoj prilici, da je to lokalna konvergentna pojava. Isprva su ostve po svoj prilici u opće bile od dva zupca, ali pošto su uvidili, da se takovim ostvama dobro ne gagja, dosjetili su se doskora, da pomnože broj zubaca. U opće se često oblik jednog alata mijenja i ovisi o svrsi, uporabi, lokalnim prilikama, pa i o ukusu posjednika. Najlakša je metoda pomnožavanja zubaca svakako ona, koju smo na našem komadu opaziti mogli: da se zupci u obliku U provlače kroz prošupljeni donji dio tuljka i klinom zaglave. Iznenagjuje nas, kako čvrsto sjede na ovaj način zaglavljeni zupci. Istu konstrukciju opažamo u nas i na drugim predmetima, naime na drvenim grabljama. I ovdje se često probuši donji dio grabljišta a krozanj se provuku jedan ili dva polukružna sploštena obruća, koji se zaglave drvenim klinom. Ovaj dio grabalja podsjeća nas zaista na naše ostve. Tako je sva prilika, da su naše gornje ostve sasvijem lokalan izum, tim više, što nikako ne nalazimo na čitavom putu od dalekog sjevera do nas nikakovih analogija. Ali sada nastaje drugo pitanje, nismo li mogli vodenim putem doći do ovog sjevernog oblika? Na tu sam ideju došao, kad sam još u proljeće proučavao moderno ribarstvo na Hutovom Blatu u Hercegovini. Našao sam naime na svoje veliko iznenagjenje, da se stanovnici čitavog kraja oko Blata, kad jegulju biju, služe ostvama, koje su isto tako napravljene, kao ono iz Dubrovnika i kao onaj jedini analogon iz dalekog sjevera (slika 24.). O tim ostvama govoriću pobliže, kad budem opisivao narodno ribarstvo na Hutovom blatu; ali moram odmah naglasiti, da je taj oblik ostava u dalmatinskom primorju veoma raširen, te je po svoj prilici odavle i dospio u Hutovo blato. Moguće, da je onaj komad u Dubrovnik dospio sa obale Jadranskoga mora (Karlobaga i Senja). Tome u prilog moglo bi biti i ime ove gradine, jer se srodna imena kao Dubrovnik (Ragusa), Dubrave kod Stoca i gore spomenuti Dubrovnik nižu nedaleko od obale Jadranskoga mora. Svi ovi nazivi nastali su po svoj prilici pod uplivom primorja. Najposlije ne smije se zaboraviti, da je od davnine već postojao vrlo živahan promet izmegju Karlobaga i Senja i sjeverozapadne Bosne. Lahko je dakle moguće, da je ovaj komad i importiran; samo se ne može označiti doba kada, ali mu se mora na svaki način priznati i neka prilična starost, već i radi njegove jednostavnosti, što onako napomenuto i Kalevala potvrgjuje. Megjutim moram napomenuti, da sam prije nekoliko dana vidio sličnih ostava i u Jezeru kraj Jajca, koje još danas kriomice rabe.

Kako su te ostve dospjelo na dalmatinsku obalu? Poznato je naime, da je naša jegulja riba, koja prebiva i u moru duž sjeverne i zapadne obale Evrope i da se u daleke krajeve seli. Najprije se izmrijeste u morskim dubinama, osobito zapadno od Irske i na zapadnoj obali Francuske i Spanije (u Sredozemnom moru našlo se je do sada na jednom mjestu čaura od jegulje [Leptoceplahus] i to na zapadnoj obali Italije) a odavle zalaze u rijeke i blata, te tako dospiju Sredozemnim i Jadranskim morem i u Neretvu a ovom u Krupu i Blato.
Na svaki način pokazaće nam daljnje istraživanje na ovom polju, da li su ove ostve nastale pod uplivom onih sjevernih formi ili je to samo lokalni proizvod.
Moguće da je i ovaj oblik ostava istim putem ovamo dopr'o. Ako će se vremenom naći na ovom putu, kuda jegulja sa sjevera k nama dolazi, analognih komada, onda bi se potpunim pravom moglo ustvrditi, da su bosanske, dotično dalmatinsko ostve zaista nastale, pod sjevernim uplivom.

Strijela i luk.
Na ovaj se način ne love danas više ribe u Bosni; ali u srednjem vijeku i u prehistoričko doba biće da su se često služili i tim oružjem.
„Kopljem služio se ribar ondje, gdje je stajao nad ribom n. pr. na oniskoj, ali strmoj obali, sa leda ili iz čamca. Ako je htio udariti harpunom, mogao je samo onda, kud je riba plivala tik pod površinom. Ali gdje ovakovih uvjeta nema, kad ribar mora da bije plijen sa strane, bilo s obale ili sa čamca, onda je morao posegnuti za lukom i strijelom, i to svuda, gdje se ovo dvoje upotrebljavalo za lov na divljač i kao ratno oružje. Takovih krajeva bilo je sigurno dosta na našoj zemlji.” (Krause, 184).

Svakako se je i u našim krajevima prvobitna strijela bila zašiljeni štap kao kod koplja. I danas se još naša djeca u Bosni, kao i kod mnogih primitivnih naroda igraju jednostavnim drvenim strijelama: jednostavan sprijeda zašiljen-gladak štap, kad i kad je straga nalučen za tetivu. Na mnogim sredovječnim spomenicima prikazani su lovački prizori, u kojima je lovac naoružan lukom. Iz prehistoričkih nalazišta u Bosni, osobito iz mlagjeg kamenog doba (Butmir kod Sarajeva, Novi Šeher kraj Žepča i Klakar, kraj Broda) imamo nebrojeno mnogo strijelica od kremena. Ako i nemamo direktnih dokaza, da su ove strjelice od kamena služile u ribarske svrhe, ipak možemo to naslućivati, jer su se naselja naših pradjedova nalazila uvijek u ili na vodi; i, jer se u ovim naseljima često našle kamene strijelice zajedno sa ostacima riba, kosti, ljuske, i to u jestvenim ostacima na obalama Baltičkoga mora, kao i u drugim naseljima iz kamenog doba. Nadalje su se onakove strjelice našle i sa drugim ribarskim spravama u sojenicama i u pećinama. Konačno rabe se još i danas strjelice od kamena ili stakla kod mnogih naroda baš u te svrhe. Imamo dosta dokaza, da se divljač ubijala kamenim strijelama; ali za ribarstvo nije bilo takovih dokaza. Megjutim spominje Krause po Kishinoye-u, The japanese species of the genus Pagrus, Tokio, 1901., str. 34., da se je u Japanu našla nedavno ranjena ribja glava, u kojoj je bila zabijena strijelica od kamena, dokaz dakle, da se već u prehistoričko doba ubijala riba pomoću luka i kamenitih strijelica. Možda su nekad i naši bosanski praoci išli u ribu  ovim oružjem.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.