Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – V dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba.Ovo je peti dio knjige u kojem je opisan lov ribe udicom u ”Donjoj Dolini” – područja uz rijeku Savu u okolini sadašnje Bosanske Gradiške.

Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.

Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine

Hvatanje ribe udicom

Samolov (самоловъ) zove se jedna vrsta ruske udice, koja se upotrebljava na Volgi, a hvata se na nju moruna, svakovrsna druga riba, osobito čige.

Već sam naziv samolov karakterizira ovaj alat; jer kod toga čovjek zaista mirno sjedi i čeka, dok riba meku zagrize.

Pače u mnogim slučajevima ne treba ni ribara, jer se riba sama na bačene udice uhvati.

Udica je prastara i po čitavom svijetu raširena; njezinih tragova nalazimo sve do u paleolitsko doba. Njezinu starost dokumentiraju takogjer usmena i slikovita predanja sa istoka. Krause veli, da su otmena gospođa u starom Egiptu sjedila na stolicama ili ćilimima u svojim umjetnim ribnjacima i tako provodila udicom u ruci cijele dane, odavajući  se slatkom  „dolce far niente”.

U Bosni i Hercegovini nijesmo našli do sada nikakvih udica od kremena ili kojeg drugog materijala, koje bi mogli uvrstiti u kameno doba. Poznata nam je megjutim jedna udica od kosti iz sojenice broncanog doba u Ripču, kraj Bihaća (slika 25.); nu najbolje je zastupano prehistoričko doba sa nekoliko komada iz sojenice željeznog doba u Dolini na Savi. Naš muzej ima za sada tri brončane udice, jedna je

slika “26.”; dugačka je 3,2 cm, a napravila je od nerazmjerno debele žice (2 mm) i provučena neznatnom patinom. Vrh nije veoma oštar, po strani splošten, kuka je kratka, a glava takogjer sploštena i proširena da se kanafa s udice lahko ne smakne.

Slika 27. prikazuje nam udicu, što jo lanjske godine iskopata u Dolini. Dugačka je 74 mm a debljina žice iznaša oko 5 mm. Osim toga imala je na vrhu malu halku, za koju bi se kanafa privezala. Ovom udicom su hvatane samo velike ribe.
Željeznih prehistoričkih udica ne poznajemo iz Bosne, makar ih je dosta poznato iz latenske dobe. Iz rimskog doba zastupane su opet samo broncane udice, koje se ni malo ne razlikuju od svojih prehistoričkih prešasnika. Iz srednjeg vijeka nemamo ništa; a u novije doba kupuju ribari bez iznimke samo moderne trgovinske udice.

Hvatanje je riba udicom veoma rašireno po Dolini a i po čitavoj zemlji. Zanimiva je dolinska sprava, takozvani „klapac” (Rollangel). To je komadić kriva, jasenova drveta, obična žila (a dobra jo za to i kora jegnidove topole), odjelan na čoškove i od prilike pedalj dugačak; nanj se sveže vrpca 4 rasteglja duga. Udica je pričvršćena na putilo t. j. vrpca, duplo uzeta u duljini od jedne progušice, da je riba ne može lahko pregristi.

Momak sjedne u čunj, poreda iza sebe 4—7 udica namotanih na klapce, a kao „natka” služi uvijek živa ribica „bijovica”. Sada spušta udicu za udicom u vodu, a klapac pliva na vodi. Kad štuka prione, počne se vrpca odmotavati, a klapac se okreće; sada ribar odmah leti onom klapcu, izvuče ribu i baci zajedno s klapcem u čun. Riba se većinom onda sama skine s udice. Klapci se bacaju u bistru vodu samo, kad je vrijeme povoljno.  Na klapac se hvata štuka, som i mladica (slika 28.).

Ne obazirući se na materijal udice i na to, da je vrpca na jedan kolac na obali svezana, ima jedan vrlo zgodan analogom našemu klapcu u lumi kod Ostjaka. Luma je dugački konop od drvenog lika; na jednom kraju je drvena udica, a na drugom pliva komad drveta. Na udicu se natakne mala ribica i cijela sprava se u vodu baci. Najobičnija žrtva lume jest štuka, koja udicu sa ribom proždre, pa se tako dugo s drvetom bori, dok ne podlegne ili dok ju ribar ne izvuče. I Krause opisuje slične klapce, koji se još danas u primitivnih naroda vide. I Magjari imaju, analognu spravu, kao ostjačka luma, a zove se u njih laboharog (Sumpfsteigangel). Ta je sprava svezana na jedan kolac na obali, a mjesto drveta svezana je na vrpcu tikva (Flaschenkuerbis, magj. kabak, što je turska riječ). Tikva je uvezana vrpcama, iz kojih proizlazi putilo — udica. Na ovu udicu, na koju se natakne živa riba ili žaba, love se somovi i štuke. Ove sprave rabe se u mrtvim rukavima Tise, i tu ih polože na večer, a rano u jutro ogledaju. Kada riba proguta ovu natku, baca se amo tamo tako dugo, dok se konac ne prekine. Na to hoće riba da s udicom pobjegne i povuče za sobom tikvu;  ali joj ova ne da na dno, već ju uvijek vuče na površinu.  Konačno se riba i sama osvjedoči, da je udica najmanje boli onda, kada se drži u stanovitoj dubini vode, t.j. onda, kad tikva pliva. Riba dakle stane samo da si utiša bol.

Na isti način kao u Magjarskoj hvataju ribu i u Hercegovini, u Hutovom blatu: tikva, vrpca, putila i udica, a čitava sprava se zove “palangar” ili “odmet”, koji se na obalu na kočić sveže, a natka je uvijek mala riba.

Dok je klapac tipična udica, što pliva (Schwimmangel), dotle su slijedeće dvije udice takove, koje mirno leže (Grundangeln). Prva vrsta “kanaf” ima 4—6 udica prema kraju vrpce i to u razmacima od 45 cm. Na glavnu se vrpcu priveže nekoliko kratkih vrpca, a svaka ima svoju udicu, tako da se više riba na jedan put uhvatiti može. Na dnu kanafa se sveže malo željeza ili komad kamena da ga pritegne zemlji i da ga može zgodnije zamahati i baciti.
Kao vrlo prikladne mogle sa u prehistoričko doba služiti one male ilovaste i prema vrhu probušene  piramide.Ja svakako držim, da su se baš te male piramide uz ostalo i u ta svrhu  upotrebljavale.

Da i udice takogjer ne bi pale na zemlju, pričvrsti se izmegju kamena i najdonje udice plovka od običnog drveta, koja drži udice u stanovitoj visini od zemlje. Vrpca je 15 m. dugačka i kao klapac svezana na drvce. Kanaf se baca s mlina ili bajera: kanaf se baci, a klipić se zabode preda se u dasku ili zemlju, zatim se uzme šibica, rascijepi, u procijep se metne vrpca i šibica se takogjer zabode u zemlju. Kada se riba uhvati za udicu, počme trzati vrpcom; šibica se zaklima, a to je znak, da je riba prionula; ribar na to povuče brzo kanaf sebi i skine ribu.

Mjesto klipića upotrebljava se u Dolini često i neka vrst čekrka (Haspel – slika 29.). Ovaj je čekrk jednak sasvijem modernijem, samo je od drveta i primitivnije izragjen.

U ilustriranom katalogu za udične sprave firme H. Stark, Muenchen ima na str. 15., slike 1010., 1011. sličnih ručnih čekrka. Biće, da je i dolinski čekrk samo imitacija modernog. Na udicu meće se obično kukuruzov kruh, koji se dobro zgnječi i svalja u male kuglice; a ko na konak (preko cijele noći) baca, natiče gujavice.

Treća vrst udice u Dolini zove se “strug” a veli se i „struk”. Razlikuje se u tome od kanafa, što ima jaču glavnu vrpcu i što se na nj priveže ne 4—6 već 80—200 i još više udica, i strug dosegne tako duljinu od nekoliko stotina metara. Na vrhu struga priveže se jedna čitava cigla, a na svakih 10—20 m privežu se opet koji manji utezi. Blizu kraja sveže se tikva, a u razmacima druge plovke od drveta, koje ove udice od zemlje rastavljaju.

Gdje se ribar ne boji kragje, tamo se obično tikva rabi kao straža, a gdje je opasno, udari se kazuk u zemlju, tako da se vidi gdje leži strug. Strug se baca niz vodu i u redu (na dan) po jedan put oglegje. Ova se sprava baca samo u Savu i to iz čamca, gdje se na kantu pažljivo poredaju sve udice. Strug se kupi s gornjeg kraja a udice, koje su na putilima, vješaju se o kanat na čamcu. Za soma se natakne na udicu mrmak, piškur, pijavica i gujavica; kukuruza pak za šarana. Da kukuruza bude gnjecava, mora se, čim se malo kora uhvati pod pokljukom, dobro zgnječiti kao pura i onda praviti valjčice.

Ova sprava bila je možda poznata i prehistoričkim stanovnicima Doline. Kao utege mogli su kod ove sprave izvrsno služiti opet one probušene, samo veće piramide od ilovače, koje su sasvijem dobro pečene i ne bi se tako lahko raspale u vodi (slika 30.). Ima ih i u Dolini u velikim množinama i različitim veličinama. Slično analogne moderne utege poznajemo iz Magjarske. (Isporedi i današnje utega sa svilenih mreža iz Popovog Polja u Hercegovini) Šare, što se vidi na slici 31., nijesu drugo ništa nego znaci, po kojima ribari poznavaju svoje mreže. Moguće da su i one šare na prehistoričkim utezima imale istu svrhu kao danas u Popovom Polju.

Naravno da se je u Dolini kao i po čitavoj zemlji udomaćio i “prutac” (Angel-stouk). To je jednostavan štap sa vrpcom, na kojoj je pričvršćena udica. U sredini vrpce ima čep ili komadić lagane kore; megjutim se tim alatom samo djeca služe.
Na koncu ovog odsjeka spomenuću još jedan alat, kojim se većinom hvataju somovi. Ribar sjedi u čamcu, koji se polagano niz vodu spušta, a drži u jednoj ruci dvije do tri, na jednoj vrpci svezane udice, na koje su nataknuti piškuri. U drugoj ruci ima „bučalo” ili „bućkalo”, koje je izrezano od tikve, a ima ih od izdubenog drveta. Šupljim dijelom bučala udara kadikad u vodu, i time proizvagja čudnovate glasove kao „buč”, „buč”, od čega je i ta sprava svoje ime dobila.
Tamošnji stanovnici vele, da ti glasovi mame osobito somove, jer da se oni megjusobno tako vabe.

“Na te glasove približe se somovi čamcu, ali ne hvataju za natku, već je samo sišu, objesivši se kao njihalo o nju. U tom času ribar popusti malo vrpcu, a ribe još više navale na motku i trgaju je amo tamo”.  Tako opisuje O.  Herman djelovanje bučala.

Janko pripovijeda, da ribari zapadne Dvine pa u krajevima oko Njemena, Ufe i drugdje vjeruju, da mužjaci somovi samo za to dolaze na glas bučala, jer drže, da je to glas obudovjele ženke, koja, kako oni vele, samo izjutra tri puta kvakče, da primami mužjaka. Za to se ovgje (i na Svijagi) bučalom lovi veoma rano već u početku mrijestenja, dakle koncem maja. Potjehin veli, da bučkalo u guberniji Saratov sasvijem  isti glas  daje  kao i som.

U Dolini ribar često trza malo vrpcom, da se natka miče. Na taj način hvataju Dolinci somove ljeti izmegju obiju „Gospojina”, kad je voda malena i bistra.Po Danilevskome hvataju bučalom soma i na dubokim mjestima Volge i njezinim pritocima ljeti, kad voda opane, mjeseca juna i jula. Ta se sprava u njih zove klokovaja uda.

Ako je uhvaćen som malen, izvuče se odmah u čamac; a ako je velik, onda ga vuku za sobom, dok ne dogju na plićinu, gdje ga utuku. Kadikad se lahko dade som vući za čamcem; nu dogodi se, da se kadikad zaleti i udari repom o čamac, bacivši se strmoglavce, u namjeri, da čamac s ribarom prevali, što mu kadikad možda i uspije. Vele, da som od 30 kg može lahke ruke izvrnuti čamac i ribara.

Najbližu analogiju našemu bučalu nalazimo u Ugarskoj, gdje se takogjer onomatopoetski naziva: kuttyogato, buttyogato, futtyogato, po glasu, što ga ribar izmami iz te sprave i koji imitira stanoviti glas žaba “kuty-kuty” ili unk, samo magjarska bučala nisu šuplja već puna, jedino ribari oko Komorna bučkaju sa malim peharčićima.

Spominjem uporabu magjarakog bučala, jer je veoma zanimiv i jer se osniva na osobito finim biološkim opažanjima. Evo kako 0. Herman svoje  opisivanje nastavlja:

“Kad rijeke za ljetnih kiša nabujaju, otputi se ribar za tihe noći na svom čamcu daleko na rijeku, na mjesto, gdje dolaze somovi. Tamo izvadi svoju dvostruku udicu, na kojoj su pričvršćena olovna zrnca, natakne živu žabu (Rana esculenta) i spusti sve u dubinu; onda uzme bučalo, udara njime nekako osobeno po vodi, na što se čuju čudni glasovi “kuty” i voda žubori. Taj je glas veoma nalik na onaj, što ga proizvagja čep, kad se iz boce vadi. Sve je ovo onomatopoetičko imitiranje udaraca i glasa žabe, kada u vodu skoči. Ovi glasovi primame soma, udari na žabu, proguta je i gotov je.”

Janko pobija tu hipotezu, da somovi na bučalo idu, jer misle da je žaba; a to s razloga, jer se u različitim krajevima sasvim različite natke na udicu natiču. Najbolja natka jest doduše žaba; na Donu natiču takogjer rakove, sušene šaranove glave, čak i gusjenice, vrepce, komade mesa i t. d., na Njemenu i Viliji uzima se ličinka minoge, na Ufi velike ljušture (Unio), koje se iz školjke izvade. Žabe su naravno najbolja natka, jer se bučalo zaista oglašuje glasom žabe.
Dok su magjarska bučala puna, ruska su oko Volge većinom šuplja. Tamo se prave bučala ne samo od drveta, već i od kravjih rogova. U tu svrhu izabere se prilično ravan rog, iznutra očisti, krajevi se poravne, šiljak se po duljini prošuplji i vrpca krozanj provuče, a na kraju se pričvrsti udica. Razmak od roga do udice udesi se spram dubine vode, t. j. rog mora da pliva svojim donjim krajem po vodi i da proizvagja one stanovite glasove, koji somove namamljuju.

Kako se vidi, ova je ruska konstrukcija mnogo praktičnija od one u Dolini, jer ribar u Dolini mora raditi objema rukama, dok onaj u Rusiji jednom te istom kretnjom spušta udicu i udara rogom po vodi.
Janko veli, da se somovi za tiha vremena hvatati mogu, jer za oblačna vremena i za bure leže na dnu vode, pa ne čuju glasa. U Dolini naprotiv rekoše mi mnogi ribari, da se somovi najlakše hvataju onda. kada sijeva, grmi i pada, jer su somovi baš onda na površini, ne bi li uhvatili plijena (žabe, miševe, ribe, zmije).

Janko je u svojoj studiji opširno raspravljao o različitim oblicima i rasprostranjenju bučala, pa bi bilo suvišno, da to opet ovdje opetujem. Samo hoću sa nekoliko riječi da rastumačim, što zapravo hoće ribar da poluči, kada bućka, jer se u tome pojedini istraživaoci veoma razilaze. To pitanje potakao je najprije Rus Faljejev i konstatirao je, da glas bučala nikako nije nalik na glas žabe, što svaki čovjek, koji malo sluha ima, opaziti mora. Uz to se som baš i ne hrani vazda žabama, već samo u proljeće, kada izlazi u plitke vode. Kasnije ih ni ne traži tijem više, što žaba u dubinama ni nema; od novembra pa do marta ne traži pak u opće nikakve hrane, što dokazuju crijeva onih zimi uhvaćenih somova, u kojima se našlo samo mulja i pijeska.
Faljejev nadovezuje nadalje, da se som svakom drugom natkom, pa i komadićem bijele krpe uhvatiti dade, samo neka čuje glas bučala. Nadalje veli, da je to puka izmišljotina, kad se tvrdi, da se som bilo kako oglasuje. Nijedan ribar, nijedan naučenjak nije do danas čuo, da bi som htio primamiti ženku kakovim glasom ili pjevanjem. Jedini glas, što ga i mužjak i ženka u svako doba godine i dana proizvagjaju, nastaje izmegju vilica i gubice onda, kada riba otvara i zatvara usta. Taj je glas blječkast, pa se ne može ni na koji način prispodobiti glasu bučala. Taj se glas napokon ne može ni identificirati glasom, što ga producira skakavac, kada skoči ili padne u vodu; Vojevoda naime piše, da se som na glas bučala namami, jer misli da čuje skakavca, koji mu je najmilija hrana. Faktum je taj, da bučalo nema svrhu da proizvodi stanovit glas, već u opće jedan glas, kakav bio da bio.

Odgovor na sva ta pitanja dao je Faljejev, jer je temeljito proučio život soma. Poznato je, da je som riba grabilica, pa izlazi noću u lov, a u jutro se povuče u dubinu na počinak, gdje se izvali; nu tu ga ne smeta, da često kakovu neopreznu ribicu, koja do njega doluta, i po danu proguta. Tako isto proguta on i natku samo onda, kad mu upravo pod nos dopliva. Zato ribar često bez uspjeha na jednom, te istom mjestu amo tamo plovi, dok mu ne uspije, da natka dogje sasvijem blizu soma. Faljejev je pokušavao, pa somove hvatao bučalom i bez njega. Uvjerio se, da jo bučalom uhvatio razmjerno mnogo više i velikih komada. On je iz toga zaključio, da je bučalu jedina svrha ta, da svojim glasom, kojeg vrpca do u dno prenosi, probudi soma iz mrtvila, pa on svojim malim, ali veoma oštrim očima pogleda oko sebe i opazi natku, proguta je, ni ne pazeći šta je.

Bučalo je veoma stara sprava. U Rusiji se spominje već god. 1774., a Kurbatov je otkrio u 24. pjevanju Homerove Ilijade jedno mjesto, u kojem se opisuje jedna udica, koja odgovara potpuno bučalu, što ga je on opisao.

Kurbatovov prevod
Schnell wie das Blei verschwand die Gottin in der Tiefe,
Als wenn dies (d.i. das Blei) unter das Horn des Wuestenrindes befestigt
Hinunterschiesst, listig, den furchtsamen Fischen Verderben bringend.

A Voss veli u svom prevodu ovako:
Jene sank wie gerundetes Blei in die Tiefe hinunter,
Wie es ueber dem Horn des geweideten Stieres befestigt
Sinkt, Verderben zu bringen den gierigen Fischen des Meeres

Srpsko-hrvatski prevod glasi po T. Maretiću,  Homerova Ilijada, Biograd 1905.
Irida zaroni onu u pučinu olovu slična
Koje se u more spušta o rogu tornoga vola
I smrt ribama nosi mesoždernim.

Taj tekst nije ništa drugo već pravi analogon njemenskom bučalu. Bučalo u obliku roga poznato je dakle u Evropi  već 3000 godina. Po svoj prilici poznavali   su ga i upotrebljavali i naši   prehistorički   sojeničari u Dolini.