Olimpove priče: Kanuom po rijeci Savi od Zagreba do Beograda 2007. godine – 7.DAN

7.DAN: Domaljevac – Brčko 220.rkm

Ujutro me priroda probudi.

Bogatstvo raznih ugodnih ptičjih pjevova ne dadoše mi spavati, otjeraše mi san i prisiliše da ih slušam.

Kada je san otišao svojim putem, ustadoh svjež i odmoran te pospremih svoje stvari. Ljubazni domaćin i njegova supruga ponudiše me rakijicom i kavom, što prihvatih, ali nisam htjeo doručkovati jer mi je nekako rano bilo.

Nakon ispijenih nekoliko rakijica i kava oprostih se od domaćina i njegove supruge, utovarih stvari u kanu i krenuh dalje.

Tokom puta sam nazvao Policiju u Županji da si najavim dolazak, kako je ranije dogovoreno, te da saznam mjesto gdje ću izvršiti odjavu izlazka iz RH.

U rijeci za niskoga vodostaja zaostalo drveće zanimljivo izgleda ali kada je viši vodostaj postaje prijetnja čamcima i brodovima koji bi naišli na njega.

Ispred Županje kao da je netko stavio ogroman dlan raširenih prstiju da prepriječi tok rijeke Save, te ona da bi nastavila ploviti mora oko svakoga prsta posebno da se probija. Udaljenosti izmedu dva mjesta zračnom linijom mogu biti manje od kilometra, ali ako se plovi rijekom to onda iznosi i po desetak kilometara.

Naiđoh i na skelu “Marijan” koja ne prometuje, već je sklonjena uz obalu nedaleko od mjesta Štitar.

Put mi se nekako oduljio. Imam dogovoren u 10 sati u Županji sastanak sa Policijom, a rijeka krivuda li krivuda. Pojačavam tempo veslanja da ne bih zakasnio, pa onda imao kojekakvih problema…

…a rijeka se otegla u nedogled. Ni Ž od Županje…

… kada sam već izgubio nadu da ću na vrijeme stići iza jedne krivine puče pogled po Županji.

… dođoh i uz betoniranu obalu gdje trebam pristati i malo počekati da se tu obave i te granične formalnosti…

Popevši se na obalu puknuo je lijep vidik na dio rijeke kojim sam došao, kao i na dio rijeke kojime ću poći dalje…

Stigao sam 15 minuta ranije od dogovorenoga vremena. Taman da malo prošećem uokolo, gdje sam na moju veliku žalost, otkrio da nigdje u blizini nema gostionice. Htjeo sam posjetiti i muzej smješten uz nasip rijeke, ali je bio zatvoren.

… moj vjerni at me poslušno čekao vezan za podnožje stepenica.

“Državni organi”, kako to već biva u praksi, kasnili su, a nakon izvršene kontrole i zvanično napravljene objave izlaska iz zemlje krenuh, žedan, dalje.

Dolazim do vrha riječne krivine kod Županje kada u daljini spazim nešto čemu nisam mogao povjerovati da se tu nalazi. Prava birtija na splavu. Srce mi je zaigralo, pluća se nadula, vesla ubrzala rad i začas sam pristao uz nju. Ne treba ni pominjati šta sam popio. Prijalo je i te kako. Nepce se navlažilo, a onda nastavih dalje.

Počeo je i neugodan istočni vjetar puhati bitno mi otežavajući održavanje pravca plovidbe. Nakon borbe s njim dođoh do Orašja, mjesta predviđenoga za popodnevni odmor. Na obali je bilo kod trgovine skupljeno desetak ljudi. Prišavši im blizu pitaše me jesam li ja taj što iz Zagreba pođoh rijekom za Beograd. Kada sam im to potvrdio morao sam se sa svakime rukovati, svi su mi čestitali na tome. O mome putu pročitali su u novinama…

Onako s obale osvrnuh se na prijeđeni put…

Kanu sam vezao uz ostale čamce privezane na obali.

…a ja sam malo prošetao mjestom, našao ćevapdžinicu, pojeo tamo nešta sa roštilja, popio par pivci, malo se odmorio i pođoh dalje, prvo ispod mosta…

… pa pored dječjega kupališta…

…prođoh i pored jednoga rijekoljupca zabavljenog u svoj posao tako da me vjerojatno nije ni uočio.

…pa kroz prelijepi predio put Brčkog…

…zaželih i rijeci Tinji dobrodošlicu i pridruživanje na putu.

…a susretoh se i sa Graničnom Policijom BiH koja mi izvrši pregled dokumenata i plovila. Dečki ljubazni uputiše me gdje mogu prenoćiti i opomenuše me da ne smijem pristajati na BiH obalu rijeke.

…sretoh i Savsku ajkulu, rijetku ribu u našim rijekama….

…popih pivce sa rijekoljupcima iz Brčkoga koji me nesebično počastiše a sa kojima malo popričah…

… a onda u daljini, zalazećim suncem obasjano, Brčko…

Prilazim mu polako. Od grada mi dolaze zvukovi turaže motora i narušavaju predvečernju idilu plovidbe…

… i sunce se sprema na počinak…

…grad mi je sve bliže, ali i dalje jer ne smijem pristati na tu stranu rijeke. Vidim da se u gradu održava nekakva motociklistička manifestacija, roštilji se dime, a pivca teče u potocima. Tako blizu, a tako daleko…

Željezni most mi je sve bliže, a odmah iza njega na lijevoj obali je splav kamo me Policija uputila da mogu tražiti prenoćište…

Sunce zadnjim zrakama pozdravlja me i časti prelijepim zalaskom..

Prilazim splavu riječnoga prijatelja Brace, dobroga čovjeka svima znanog, kod kojega su svi dobrodošli.

Sretoh i ribiča koji mi se pohvalio današnjim ulovom…

Pristajem uz splav, predstavih se Braci, upoznasmo se i pozove me da prenoćim na njegovom splavu. Nakon večere uz pićence počeše priče do duboko u noć. Nakon što izmjenismo prvu rundu priča pođosmo spavati, on u kućicu na splavu, a ja u svoju vreću za spavanje. Zaspah u trenu. Noću je par puta Policija prolazila osvjetljavajući splav reflektorom…

Po noći dobih i “cimericu” na svoju vreću za spavanje…

“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp