Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – 6. dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba. Ovo je 6. dio knjige u kojem je opisan lov ribe mrežama u ”Donjoj Dolini” – područja uz rijeku Savu u okolini sadašnje Bosanske Gradiške.

Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.

Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine

Mreža

Ribarska je mreža prastara. Već su stari Germani znali za taj veoma važni ribarski alat, o čemu se govori i u Eddi. Mreža je bila posvećena jednom njihovom najmudrijemu Bogu, imenom Loki, koji se kao prvobitni Bog vatre najradije radi crvene boje mesa u lososa pretvorio (Krause, 237.).
U švicarskim sojenicama osobito u Robenhausenu, našli su se mnogi komadići mreža, utega i plovki. Tako ima n. pr. u Kelleru naslikanih komadića mreža iz Robenhausena sa 5 cm širokih ošaca i veli, da takovih imade još i u Niedervylu i Wangenu u Švicarskoj.

Na drugom mjestu naslikan je jedan komad mreže sa 1 cm širokim ošcima. Osim toga sakupljeno je u Berlinskim i drugim muzejima mnogo ostataka mreža iz švicarskih sojenica. Kondriavcev našao je kod Volosove u Guberniji Vladimir u jednom naselju kamenog doba jednu ilovastu hrbinu, na čijoj je površini bila utisnuta veoma fina mreža.

Slika 32. Vrh drvene igle za mreže iz prehistoričke sojenice u Donjoj Dolini.

Krause spominje nadalje, da su i stari Egipćani, sudeći po zidnim slikarijama upotrebljavali mreže sa plovkama i utegama. Tu taman kao kod nas izvlače 7—8 ribara mrežu na suho.
Prehistoričkc mreže pravile su se iz bilinskih vlakanaca, korjenja, kore, zatim od kajiša životinjskih koža, žila i crijeva. Pošto se taj materijal lahko raspane, nijesu se mogli sačuvati do danas ostaci mreža u našim prehistoričkim nalazištima.
Iz kamenog i broncanog doba nemamo nikakovih dokaza.
Istom iz željeznog doba, i to opet u Dolini imamo takovih ostataka.
Osim nebrojenih utega od kamena i ilovače u različitim oblicima, koje su se megjutim našle i u naseljima gore spomenutih perioda, iskopali smo u Dolini i drugih važnijih fragmenata mreža.
Da spomenem samo nekoje, od jehove i druge kore napravljene plovke u obliku malih kolutića i jedan drveni fragmenat, po svoj prilici vrh igle za mrežu (slika 32.).
Ovakovim iglama pletu dolinski ribari i danas svoje mreže. Samo je ta prehistorička igla, sudeći po glavi, bila dva puta veća od današnje (vidi sliku 33.) i imala je tu prednost, da je

Slika 33. Današnja igla i blanjica od drenovog drveta za pletenje mreža u Dolini.

plosnati držak bio po dužini uolučen, te je konac ležao u toj udubini; prema tomu je igla sa koncem bila tanja i lakše se je moglo njome raditi.
Po svojoj veličini pleli su njome samo mreže velikih ošaca, jer se bubnjevi pletu mnogo manjim iglama.
I danas plete svaki dolinski ribar sam svoje mreže, pa pravi iglu prema veličini ošaca dotične mreže. Zanimivija je brončana igla (slika 34.) sa dva rašljasta kraja.

Slika 34. Brončana igla za pletenje mreža iz Donje Doline, kot. Bos. Gradiška.

Dužina joj je 27 cm, a našla se slučajno, kad se sip niz Savu nasipavo. Ležala je u priličnoj dubini, u kojoj se obično nalaze i drugi objekti broncanoga doba, pa za to bi mogli moguće ovu iglu uvrstiti u brončano doba. U sojenicama na Bielskom jezeru našla se je takogjer jedna broncana igla, rašljastih krajeva “koja je tako malena (4 cm), da se njome nijesu plele velike ribarske, već mnogo finije mreže, ili pako su se djeca njome igrala ili vježbala u pletenju. Taj oblik odaje nam oblik većih drvenih igala” (Krause).

Isti autor prikazuje u  “Hanbuch der Fischerei”, slika 507. jednu iglu, koja je našoj prehistoričkoj veoma slična, samo što su rašci one prve više razmaknuti, kao što se vigja i danas kadikad po Europi, pa i Njemačkoj. Kod naše su igle rašci mnogo bliži jedan drugom i na taj se način mnogo lakše provlači kroz uzlove. Ovaj je oblik još i danas najviše raširen kod svih ribarskih naroda.

Današnji oblik igle u Dolini, makar da je od drenovine, nije ništa drugo već savršeniji oblik one igle iz broncanog doba. Samo je jedan njezin kraj sasvijem otvoren i širi, nego u brončane igle, dok je gornji kraj šiljast i zatvoren; a u sredini je jedan trn, da se namota konac. Ovaj oblik nalazimo po cijeloj Europi i drugdje.

Prehistoričkih blanjica u Dolini našli nijesmo. Prigodom opisivanja pojedinih mreža upozoriću i nadalje na eventualne analogije iz prehistoričkog doba.

Prije nego li ću da započnem opisivanjem pojedinih mreža, hoću u nekoliko riječi da protumačim način, kako se iste pletu.

Danas se materijal za vlakove kupuje, a u staro doba preli su konce u kući iz lana i konoplje. Samo se muškarci bave pletenjem mreža, a pri tom su im jedina pomagala iglica i blanjica.
Prva je 20—25 cm dugačka, na nju se namata konac i njom se plete (slika 33.). Ova je iglica uvijek od drenova ili ljeskova drveta. Blanjica iz Doline obično je plosnata i nešto kraća od iglice, po prilici 20 cm dugačka. Širina joj je različita te ovisi od pojedinih mreža, jer sve mreže nemaju jednaka ošca. Blanjica služi za to, da sva ošca jednako velika budu. Ako se konac dva put oko blanjice omota, dobiju se dva put velika ošca. Pojedina se ošca vežu uzlovima i to uzlom na mali prst. Ovaj se ovako veže: Blanjica se objesi za

Slika 35. Pletenje mreže u Dolini.

nožni palac ili na cijelu nogu, a drži se lijevom rukom. Konac na iglici ide preko blanjice oko maloga i domaloga prsta, a srednji prst drži ošce na sebi, dok veliki prst drži blanjicu i konac pod sobom, a kažiprst podboči opet blanjicu odozdo. Desnom rukom protura se igla sa koncem izmegju ona dva konca, omotana oko prsta i blanjice i onda ide povrh srednjega prsta kroz ošca i preko onog konca, što leži pod velikim prstom. Onda se pusti konac s ona dva prsta i steže se, a posljednji se konac drži na prstu i poistiha steže, dok ne dogje do saveza ošca, onda se pusti i zaveže. Slika 35. pokazuje nam očigledno, kako se pravi ošce.