Ličke vode (HR)

Unatoč propusnom kraškom tlu, lička hidrografska karta vrlo je razgranata. Pri tome mislim na brojne površinske (visinske) vode čija ukupna površina iznosi 436 hektara, a duljina je 178,5 kilometara sa slivnim područjem od 4 tisuće četvornih kilometara. Prema nekim podacima, oko 5% ukupnog teritorija Ličko-senjske županije prekriveno je vodama. (Ličko-senjska županija, Program zaštite okoliša, Gospić, 2001.). Veliki dio tog vodenog bogatstva odlazi na rijeke ponornice po kojima je Lika poznata.

Ličke rijeke, potoci i pritoci pogodni su za uzgoj različitih vrsta slatkovodne ribe. U njima dominira pastrva – najkvalitetnija slatkovodna riba. Kao kuriozitet bitno je istaknuti da je u Hrvatskoj ukupna duljina takozvanih “pastrvskih voda” oko 600 kilometara, a samo na ličke odlazi polovina. (Ličke novine, 39, Zagreb, 1954.).

Bilo bi nepravedno ne spomenuti i mnoge druge vrste slatkovodne ribe koje se i danas mogu vidjeti u Lici. Neke od njih su nekvalitetne i proždrljive pa ih ribolovci ne vole, poput sunčanica, crvenperki, klenova i amura. Na spomenute ribe ne odnose se “propisane zakonitosti” lovostaja. Amur je tek 2004. godine unesen u naše vode iz Mađarske. Desetak godina ranije ubačena je babuška (srebrni karas). Među riječnim “proždrljivcima”, 1966. godine pojavio se som.

Najrasprostranjenija i najnekvalitetnija unesena riječna vrsta iz Sjeverne Amerike u Europu je svakako akvarijska ribica sunčanica. Nepažnjom je puštena u otvorene vode te se brzo razmnožila do neslućenih razmjera i u ličkim vodama.

Plemenita riječna vrsta smuđ dosta je rijetka u ličkim vodama, a u posljednje vrijeme čine se napori ribolovnih društava za povećanjem ove kvalitetne ribe.

U nabrajanju ribljeg fonda ličkih rijeka i njihovih pritoka, bilo bi nepravedno ne spomenuti relativno kasno (1968.) ubačenu štuku, kao najvećeg riječnog grabežljivca, prozvanog i “riječni vuk”.

Iz navedenog proizlazi da se u Lici određene riblje vrste s pravom mogu zvati novim vrstama, u usporedbi s nekima koje su rano unesene.

Prikaz slatkovodne faune u ličkim vodama bio bi nepotpun ako ne bi naveli njenog važnog člana (danas gotovo iskorijenjenog), a on je riječni ili potočni rak (Astacus torrentium).

Impresivne su brojke iz 1934. godine o količini izlova pet vagona (50 tisuća kilograma) spomenute plemenite vrste i nadasve gurmanske delicije. Pošiljka je uglavnom završavala kao gastronomska poslastica na stolovima renomiranih europskih restorana i hotela.

Danas smo svjedoci znakova laganog oporavka i djelomičnog povratka ove plemenite riječne vrste, ali ne u svim vodama, jer su brojni pripadnici takozvanih agresivnih ribljih vrsta i dalje smrtni neprijatelji riječnom raku te njegovom razmnožavanju. (Čuljat, Marko: Lika, Iz bloka jednog novinara, Gospić, 2007.).

Slika razgranatosti ličkih rijeka, tih “oaza života” u kraškom miljeu, može se promatrati na više razina. Čini se da je najprihvatljiviji kriterij regionalni, odnosno prostorni raspored ili tok tih voda.

Tako u Gospiću, kao središtu pokrajine s okolicom, susrećemo nekoliko rijeka, poput Like, Novčice, Bogdanice, Brušanice, Rizvanuše, Otešice, Jadove, Balatina, Počiteljice, Rakovca, Bužimice, Lopuže i Glamočnice, ukupne površine od 151 hektar.

Kako se pojedine navedene rijeke svojim tokom protežu i na područja izvan gospićkog, time se mijenja i dužina njihovog toka.

Perušić, koji je samo 14 kilometara udaljen od Gospića, dio je toka Like i Otešice. Njima se pridružuju rječice Pazarišnica i Bakovac, ukupne duljine toka od oko 30 kilometara.

Odlazeći od najjužnijih dijelova Like, Gračaca i Srba, uočavamo i druge rijeke koje svojim tokom djelomično dodiruju ličko područje. Kod Srba to su rijeke Una, Srebrenica i Sredica, čija duljina toka kroz spomenuti lički teritorijalni dio iznosi oko 26 kilometara.

Područjem Gračaca protječu Ričica, Zrmanja, Otuća, Radučica i Opsenica, ukupnom duljinom toka od 44 kilometra. (Ličke novine, 4 (116), Gospić, 1958.).

Kroz Gacko polje i područje Otočca protječe najljepša hrvatska rijeka – Gacka te nekoliko manjih rječica (potoka) kao što su: Knjapovac, Sinačka pučina i Kostelka. Ukupne su duljine 50 kilometara i površine 114 hektara.

Na području Korenice je svakako najkraći tok u Lici od svega 8 kilometara – Korenički potok.

KORANA

Među rijekama koje imaju dulji tok od navedenih i znatnim dijelom protječu kroz lički teritorij, ubrajamo i Koranu. Od izvora ispod Male Kapele pa sve do utoka u Kupu kod Karlovca duljine je 134 kilometra.

Za nju se kaže da izvire iz Plitvičkih jezera, a kao izvorišna “pratnja” pripadaju joj Bijela i Crna rijeka, Rječica i Plitvica. Taj izvorišni dio odvojen je sedrenim pregradama. S porječjem obuhvaća površinu od 2595 četvornih kilometara. (Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966.-1969.) i (Hrvatski leksikon, Zagreb, 1996.).

LIKA

Najveća lička rijeka je ponornica, duljine (u čitavom toku) od 78 kilometara. Po dužini toka druga je rijeka ponornica u Europi! Izvorište joj je u podnožju Velebita (južni dio Ličkog polja), na nadmorskoj visini od 600 metara. U svom toku prihvaća desne i lijeve pritoke kao što su: Jadova i Glamočnica (desni) te Otešica i Novčica (lijevi). Novčica protječe kroz sam grad Gospić. Porječje joj prema nekim podacima obuhvaća ukupno 1570 četvornih kilometara. (Hrvatski leksikon, Zagreb, 1996.) i (Lički kalendar, Zagreb, 1956.).

Ono što je odredilo daljnju sudbinu ove kraške ponornice jest izgradnja brane akumulacijskog jezera Kruščica, kapaciteta 140 milijuna kubnih metara, nakon koje ponornica teče do ulaza u tunel Lika – Gacka. Na taj način ova rijeka je odvojena od svog prirodnog ponora u Lipovom polju i spojena je “ljudskom rukom” – rijekom Gackom. Akumulirane vode rijeka koriste se za pokretanje turbina HE Senj.

Što se tiče ribljeg fonda, poznato je da su rijeke Lika i Novčica 1932. godine poribljene s ukupno 250 komada jednogodišnjeg mlađa kalifornijske pastrve, da bi samo dvije godine kasnije u rijeku Liku bilo ubačeno dodatnih 4000 komada iste riblje vrste.

Istovremeno, ribarsko društvo počinje s uzgojem rakova i pripremama za izgradnju ribogojilišta. Najpoznatije u to vrijeme pa sve do Domovinskog rata, kada je uništeno i nebrigom lokalne zajednice zapušteno, bilo je ribogojilište u Brušanima, u kojem se od 1939. godine do danas proizvodilo preko 400 000 komada oplođene domaće i kalifornijske pastrve. Tada su poribljavane ostale vode u Lici i svi pritoci Like, Gacke, Une, Zrmanje… (Čuljat, Marko: Lika Priča ljepotom, Gospić, 2004.).

Danas po suvremenim principima uzgoja slatkovodne ribe pastrve aktivno je jedino uzgajalište potočne i kalifornijske pastrve u Ličkom Lešću (op. aut.).

Za najčišće riječne vode karakteristična je bila, danas uglavnom iskorijenjena ribica “pior – gaovica”, ili lički, odnosno hrvatski pior (Paraphoxinus croaticus). U Balatinu i Japagi bila je veličine 7 centimetara, dok je u rijeci Lici i njenim čistim pritocima iznosila trostruko više. Danas ova rijetka vrsta gotovo pripada endemima, a bila je toliko raširena u Lici da su je pojedinci masovno izlovljavali, čak i golim rukama. Ovisno o staništu, razlikujemo nekoliko podvrsta gaovice. Tako su, osim u rijeci Lici, pronađeni iznijansirani primjerci iste te vrste u Suvaji, Jezeranama, Stajnici, Jadovi i nekim drugim mjestima.

Impresivnog je izgleda i ima zlatnu boju. Jadovska gaovica o čijoj genetici i biologiji se ne zna puno, a nije niti predmet izlovljavanja, nego je primjer kuriozitetne riječne ličke faune. (Dostignuća, Zbornik za školstvo, prosvjetu i kulturu, Gospić, br. 1-2, 1966/67).

Bitno je spomenuti jednu od najraširenijih ribljih vrsta – šarana, koji je u Liku nasađen 1935. i 1936. godine.

Manje kvalitetna, ali sve do danas najraširenija riblja vrsta je klen koji se jako razmnožio i možemo ga susresti u gotovo svim vodama. Neki kroničari kažu kako je za kontaminaciju čistih ličkih voda prije više desetljeća kriva nedgovornost sportskih ribarsko-udičarskih društava, čijom “zaslugom” su u čiste vode uneseni već spomenuti klen, karas, sunčanica i grgeči, i to kao veliki neprijatelji plemenite ribe. To se posebno odnosi na grabežljivog klena koji potiskuje pastrvu, piora, ali i riječnog raka.

S obzirom na dužinu vlastitog toka kojim protječe kroz brojna naseljena mjesta, rijeka Lika je u različitim razdobljima skretana mostovima i prijelazima. Bila su to zdanja različitog izvedbenog dizajna, građena od različitog materijala.

Kosinjski most jedan je od mostova koji nose atribut graditeljske spomeničke baštine. Prvi most preko Like u Kosinju izgrađen je 1879., a preuređen je 1915. godine. Bio je od drvene konstrukcije.

Prošlo je nekoliko godina od izvedbenog plana i projekta (1925.) koje je trebalo odobriti Ministarstvo graditeljstva tadašnje Jugoslavije. Projekt je izradio inženjer Milivoj Frković, a 1936. godine kameni most današnjeg izgleda je konačno završen.

S obzirom na obilne i česte poplave koje su se događale svake godine za vrijeme otapanja snijega i kišnih razdoblja u kosinjskom kraju, a događaju se i danas (op. aut.), most je građevinski bio jedinstven, jer je morao izdržati snažne udare vodenog vala, prvenstveno u temeljima. Stoga su za propusnost vodenog vala izgrađeni rasteretni okrugli, široki otvori u lukovima. Most je sa svoja tri luka te ukupnom vanjštinom prepoznat i jasno istaknut na turističkim kartama Like. Iako je bio oštećen u Drugom svjetskom ratu, preuređen je 1955. (Hrvatska vodoprivreda, br. 52 Zagreb, 1997.) i (Radić, Jure: Mostovi, Dom i svijet, Zagreb, 2002.).

Skromnijih karakteristika je kraći most preko rijeke Like u selu Ribniku nedaleko Gospića – Ribnički most. Duljine je svega 40 metara, a oštećen je u Domovinskom ratu i također obnovljen 2001. godine.

Samo nekoliko kilometara dalje, od Ribnika prema Gospiću, slijedeći tok rijeke Like, put će nas navesti na čvrsti kameni most u Bilaju – Bilajski most. Njegova širina je 6 metara, a rasponi dvaju simetričnih kamenih lukova su po 14 metara.

Novi kameni most koji je zamijenio prethodni drveni izgrađen još davne 1879., djelo je primorskih graditelja Karla Antonića i Mate Dražića. (Lički kalendar 1996. Gospić, 1995.).

Piše: Josip Fajdić – pozeski.hr