Knjiga “Rijeka bez povratka – ekologija i politike velikih brana”

Slučajno je nađosmo na netu, a aktuelna je već 10 godina, posebno sada, jer nam brane i mHe niču po Bosni i Hercegovini kao gljive. Knjigu je izdalo Udruženje za zaštitu okoline “Zeleni Neretva”, Konjic u saradnji sa Fondacijom “Heinrich Böll“, Ured za Bosnu i Hercegovinu, a recenziju za njeno prvo izdanje je napisao Nijaz Abadžić, čovjek koji jako nedostaje Bosni i Hercegovini da se kroz svoju emisiju “Živjeti s prirodom” Don Kihotovski bori protiv silovatelja prirode i ljepota naše zemlje u njihovoj trci za profitom. Prenosimo njegovu recenziju, a knjiga je u nastavku u pdf formatu.

Nijaz Abadžić, publicista
Sarajevo

DRUGO LICE ISTINE

Ovo je knjiga koja se Bosni i Hercegovini morala dogoditi.
Toliko  se  posljednjih  godina  u  ovoj  zemlji  govorilo  o  novim  branama  i hidroelektranama i toliko su te rasprave i dijalozi do sada bili jednostrani, zbog superiornog  statusa  energetičara  u  dokazivanju  opravdanosti  izgradnje  novih hidrocentrala i iznošenju svoje “argumentacije” za takve tvrdnje, da se, pravde radi, konačno morala uspostaviti neka vrsta ravnoteže u objektivnoj raspravi za dokazivanje istine.

Magistar Miralem Variščić, kao priređivač, i Udruženje “Zeleni – Neretva” iz Konjica, kao izdavač knjige “Rijeka bez povratka – ekologija i politike velikih brana”,  prvi  put  bosanskohercegovačkoj  javnosti  objektivno,  hrabro,  pošteno i uz obilje valjane argumentacije dokazuju da gradnja svake nove brane, osim pozitivnih efekata, kojima se razmahuju energetičari i projektanti, ima i svoju negativnu, crnu, ružnu i opasnu stranu. To se posebno može reći za planiranu i  svim  vrstama  pritisaka  forsiranu  gradnju  novih  brana  i  hidroelektrana  na lokacijama sa neprocjenjivo vrijednom i atraktivnom prirodnom baštinom, koja bi zbog svoje unikatnosti i neponovljivosti morala biti neka vrsta svetosti jednog naroda, a ne da se, neodgovorno i brzopleto, trajno uništava zarad novih kilovata električne energije.

S pravom se negativna ocjena može dati i planiranoj gradnji novih objekata za proizvodnju hidroenergije iz kojih bi se tako dobivena električna struja – izvozila drugim državama. U knjizi se kategorično tvrdi da komparativna razvojna prednost Bosne i Hercegovine ne može i ne smije biti struja za izvoz po cijenu destrukcije domaćih prirodnih resursa.

Knjigom “Rijeka bez povratka – ekologija i politike velikih brana” ne osporavaju se izvjesne prednosti hidroenergije; njeni priređivači su svjesni stalno rastuće “gladi  za  energijom”;  dobro  im  je  poznato  bosanskohercegovačko  bogatstvo u potencijalima za ovu vrstu energije i još uvijek nedovoljna iskorištenost tih potencijala, ali se uz te činjenice u knjizi javno postavljaju i ova logična pitanja:

1. Zašto su razvijene zemlje prestale graditi brane i hidroelektrane na svojim rijekama, a spremne su investirati u takve objekte u nerazvijenim zemljama? (Trebaju li nerazvijeni voditi manju brigu o zaštiti okoline i prirodne baštine od razvijenih?)
2. Da li po svaku cijenu treba insistirati na većoj iskorištenosti hidropotencijala za povećanje proizvodnje električne energije ako postoji alternativa za trajno korištenje tih prirodnih bogatstava, a da ona ne budu uništena (kriza pitke vode u svijetu dramatično se zaoštrava; voda se nikada i ničim neće moći nadomjestiti, a hidroenergija ima alternativu; čista će se voda više tražiti kao preduvjet u proizvodnji biološki punovrijedne hrane; vode tekućice sa autentičnim i atraktivnim prirodnim ukrasima kanjona, brzaka, kaskada i vodopada glavni su magnet u ponudama sve traženijeg “humanog”, “ekološkog” i “avanturističkog turizma”, itd.).
3. Otkud da su među glavnim investitorima, koji nude novac za gradnju novih hidroelektrana ili malih elektrana u Bosni i Hercegovini, upravo one zemlje kojima su prirodne ljepote “glavna sirovina” za njihove gigantske turističke uspjehe (Austrija, Slovenija, Italija).

Priređivači publikacije o naličju velikih brana i hidroelektrana iskreni su kada kažu: “U ovoj ćemo brošuri prezentirati argumente, a ne emocije – kako su nam u  dosadašnjim  raspravama  prigovarali  pobornici  brana.  Dosta  je  hvalospjeva napisano o hidroenergiji kao najčistijoj i najjeftinijoj, a uz to obnovljivoj. Ovim  tekstom mi želimo uzdrmati tvrdnju koju su na osnovu jednostranih računica energetičari nametnuli. Potreba da se u investicije velikih brana i hidroelektrana uključe i troškovi negativnog utjecaja takvih objekata učinit će ih neisplativim.”

Izvještaj Svjetske komisije za brane od 16. 11. 2000. godine i njegovo objavljivanje u javnosti predstavljaju prekretnicu u svijetu i politici izgradnje velikih brana. Prvi je put u jednom svjetskom javnom dokumentu zaključeno:

• Velike brane na rijekama nisu ekonomski opravdane ako bi se uzeli u obzir svi realni troškovi i štete koje izazivaju;
• Analizirajući društveni utjecaj brana došlo se do zaključka da u dosadašnjoj praksi negativni efekti brana često nisu ni procjenjivani ni uračunavani ili je to činjeno površno i nepravično;
• Nepriznati troškovi uglavnom se odnose na afektirano lokalno stanovništvo i degradaciju ekosistema;
• Velike brane razorno djeluju na prirodnu okolinu;
• Odluke o gradnji brana do sada nisu bile demokratske jer su isključivale iz odlučivanja najviše pogođeno lokalno stanovništvo. Umjesto njih, odluke su donosile tehnokrate, politička i poslovna elita koja je gradeći brane povećavala sopstvenu moć i bogatstvo.

Vrlo je bitno – naglašavaju priređivači ove publikacije – da se pokret protiv izgradnje brana ne radikalizira u otpor izgradnji svake brane i da ne bude usko kanalisan na isključivo ekološke komponente. To je, ustvari, solidarni proces protiv destruktivnog razvoja i jednostranih kalkulacija i borbi za socijalnu pravdu i prava zajednica na svoje resurse i život. To je zahtjev da se čuju glasovi ljudi iz riječnih dolina kada se donose odluke koje utječu na gubitak njihovih rijeka, odluke koje bitno utječu na njihov život i budućnost.

Kao novinar i publicista sa 45 godina profesionalnog bavljenja ovim poslom (od toga 32 godine specijaliziranim ekološkim novinarstvom) rijetko sam imao u rukama publikaciju sa bogatijom i ubjedljivijom argumentacijom o temi kojom se bavi knjiga “Rijeka bez povratka – ekologija i politike velikih brana”.

Siguran sam da će njeno objavljivanje popuniti veliku prazninu koja postoji kada je riječ o ovoj tematici u domenu informiranja i educiranja naše javnosti i zato je, uz čestitke priređivaču i izdavaču, zdušno preporučujem za objavljivanje.

Sarajevo, 23. 9. 2004. godine