3:13 am - Četvrtak Maj 25, 2017

Ima li ribe u Drini

U Drini plivaju kilovati koje je isplativije pretvoriti u novac, nego u riječnu ribu.

Povratak u zavičaj uvijek je povratak u djetinjstvo. Cesta vodi preko Gradiške, Laktaša, Doboja, Tuzle do Zvornika, a potom, bosanskom stranom uz Drinu, do meni dragog i živopisnog Bratunca, čaršije u kojoj sam živio sve do punoljetstva… Drina je granična rijeka koja spaja zaboravljene obale.

Deset kilometara uzvodno je Srebrenica, a preko starog i odavno zahrđalog mosta (novi se užurbano gradi), na srbijanskoj strani, nalazi se varoš Ljubovija. To je Bermudski trougao u kome su zarobljene moje emocije i sjećanja.

Naravno da više ništa nije isto, niti može biti isto, nakon toliko decenija koje su prošle, čini mi se, za tren. Mnogi tvrde da vrijeme, kao takvo, ne postoji (osim, u klimatskom smislu), a po takvoj logici, i prostor upitan. Sve je samo san iz kojeg se čovjek nikada ne probudi.

Drina je rijeka iz snova, bez obzira na neke manjkavosti koje proizvodi ljudski faktor. Naprimjer, kese koje ‘krase’ obalu i koje se mogu počistiti, ali to što rade uposleni u HE ‘Perućac’ (Bajna Bašta) ravno je nepopravljivoj ekološkoj katastrofi. Podižući i spuštajući nivo vode na dnevnoj bazi i preko 2,20 m, gotovo da su potpuno uništili mlađ, odnosno, riblji fond.

Smrznuta umjesto svježe ribe

Kako reče Boban Filipović, praktični i aktivni ekološki zanesenjak, od dvanaest mrijestilišta u gornjem toku Drine, za koja brinu ribarska društva, jedanaest je potpuno uništeno jer je profit Elektroprivrede Srbije važniji od flore i faune. Istina, oni nešto malo plate štetu, ali je posljedice veoma teško sanirati, pogotovo u kratkom roku. Potrebne su godine i decenije da se obnovi riblji fond.

Uglavnom, ribe nema i ako je čovjek poželi, možda ima u prodavnici smrznute norveške ribe. U Drini plivaju kilovati koje je, naravno, isplativije pretvoriti u novac, nego u riječnu ribu. Električna energija je konkurentna roba na evropskom tržištu. Isto kao i vode, rude i balvani. Ali, šta će desiti kada prodaš sve trupce i ostanu gole površine? Kada strašne bujične vode speru zemlju sa okolnih brda i nanesu mulj u Drinu? Gdje ćemo se sunčati i kupati, gdje ćemo gledati ribe kako se prčakaju?

Da je sve u novcu, novac bi se mogao jesti – kovanci za doručak, papirnati za ručak, a za večeru ono što preostane. Ali, šta jesti sljedećeg dana, mjeseci i godina? Šta će ostati generacijama koje će tek doći i koje su nam ‘ravnotežu i resurse’ povjerile na čuvanje!? Valjda i oni, kao i mi,  imaju pravo na djetinjstvo u lijepom i zdravom okruženju. U suživotu sa prirodom.

Čovjek je mjera svih stvari, postojećih da jesu i nepostojećih da nisu, i on je obavezan da (sam sebi) određuje mjeru. Sasvim je logično da male, srednje i velike hidrocentrale proizvode struju i da je to njihov osnovni posao, ali se radi o obnovljivim izvorima energije kojima zgrtanje novca ne smije biti primarni interes, već da priroda ostane neokrnjena. Da ne potrošimo sve za jednu generaciju.

Provincija umire da bi veliki gradovi živjeli

Sad zamislite Bratunac, Srebrenicu i Ljuboviju (skoro jedan grad, u dvije države) kojima je Drina, na neki način, smisao postojanja. Generacije i generacije su lovile ribu, ali i poribljavale, vodeći računa da se održi ravnoteža eko-sistema. I to ne bilo kakvog eko-sistema, već nečeg što ima potencijal da postane ‘park prirode’ ili ‘nacionalni park’ od interesa za državu. Čime će se ti gradovi baviti (osim, možda, poljoprivredom i turizmom) ako je sva industrija uništena? Što u ratu, što u miru… Gdje će  se vratiti oni koji su, iz ovih ili onih razloga, napustili svoja ognjišta i rasuti su po cijelom svijetu?

Danas ekonomske migracije poprimaju katastrofalne razmjere i prostor se prazni na način da u tim sredinama ostaju samo stari i nemoćni. Bez obzira što nas nesposobni političari ubjeđuju da sve to nema takve dimenzije. U gradu Srebrenica živi jedva hiljadu ljudi. U Bratuncu i Ljuboviji nešto malo više, ali je svejedno situacija deprimirajuća. Posla nema, a i ono malo što ima, svodi se na kopanje rude, sječu šuma i velika (predizborna) obećanja o gradnji hidrocentrala.

To već decenijama usporava rast i razvoj tih opština jer zašto nešto graditi kada će, ionako, uskoro biti potopljeno. Provincija umire da bi veliki gradovi živjeli. Beograd, Sarajevo, Banja Luka, Tuzla ili neki drugi, već se guše od prenapućenosti. Parkovi se uništavaju da bi se gradile nove ‘spavaonice’, dok veliki park prirode i Drina ostaju bez ljudi i riba. Zbog sebičnosti i pohlepe.

Ili ljudske gluposti.

Izvor: Al Jazeera

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

  • Nema postova sličnog sadržaja
Filed in: Reportaže

No comments yet.

Leave a Reply

PRONAĐITE NAS I NA FACEBOOKU

Powered by WordPress Popup