3:08 pm - Subota Oktobar 19, 7439

Morski ribolov: Ovo je pet ulova koje bi svaki ribolovac najradije izbjegao

Prva i osnovna podjela sportskog ribolova je prema većini sportskih ribolovaca krajnje jednostavna i svodi se samo na dva načina ili pristupa – običan lov i ciljani lov. I dok se u običnom lovu lovi sve što se nađe pod barkom ili u blizini lovnog mjesta, u ciljanom se ribolovu uvijek pokušava uloviti strogo određena vrsta ribe.

Naravno, to ne polazi svima za rukom, ali je činjenica da se većina zagriženijih ribolovaca makar trudi postići nešto takvo. Poći na fratre i uloviti fratre, to je uspjeh kojem ne trebaju ni priznanja ni medalje.

Ribolovcu koji to uspije ostvariti dovoljna je nagrada spoznaja da je uspio u svom naumu. No ponekad i ciljani ribolovi, čak i kad su u pitanju veliki majstori, ne idu po zamišljenoj crti.

Posebna ljepota

Matulić barjaktar, jera ili kirnjica (Anthias, anthias, Linnaeus, 1758)

Dolaskom na poziciju, ribolovac će zateći nekakvo stanje koje i nije uvijek onakvo kakvo je očekivao da će zateći. Većina ribolovaca svoje pohode planira i vodi računa o izmjenama plime i oseke, fazi mjeseca, temperaturi i nadolazećim ciklonama, da se o odabiru pošte i ne priča, no katkad zatečena situacija jednostavno iznenadi. Idealni uvjeti koji bi trebali držati ribu po koju smo došli nerijetko privuku i ostalu ribu koju je tada nemoguće izbjeći.
Jedna od prvih riba koje se nalaze na popisu takvih nepoželjnih gostiju je matulić barjaktar, jera ili kirnjica (Anthias, anthias, Linnaeus, 1758).

Ova je riba unatoč uistinu posebnoj ljepoti prava napast. Nastanjuje more od 20 do 100 metara dubine na hridinastim i gromadastim terenima, tako da je često vrlo brojna na atraktivnim lovištima bijele plemenite ribe. Uglavnom se drži u jatima, pa nailazak na ovu vrstu nikada nije bezazlen. Naime, matulić barjaktar je vrlo proždrljiva riba koja na udice nasrće bez ikakvog opreza, ne dopuštajući plemenitijoj lovini nikakav pristup. Budući da je kvaliteta mesa osrednja do loša, nije zanimljiva čak ni za nekakav temeljac.

Jedini koji je zapravo cijene su talijanski ribolovci koji preferiraju lov kirnji živom ješkom. Prema njima matulić barjaktar stoji rame uz rame sa živom hobotnicom kao ješka broj jedan za kirnju. I premda je matulić ipak prvenstveno noćna riba, u situacijama kada mu se pred gubicom nađe obrok, nikada ne oklijeva. Stoga, kada se dogodi da se na udicama izvuče treća ili četvrta garnitura matulića, najpametnije je podići sidro i potražiti drugu poštu.

Sitni zubi

Manula ili gira oblica (Spicara smaris, Linnaeus, 1758)

Manula (Spicara smaris, Linnaeus, 1758) i lužina (Spicara flexuosa, Rafinesque, 1810), poznate i kao gira oblica i gira oštrulja natjecateljima su jako zanimljive vrste, jer se u pravilu drže gusto u jatu i nailazak na jato tih riba donosi medalju ako se brzo radi.

No ta je radost moguća smo ako je riba u mjeri, odnosno ako je duga onoliko koliko zakon propisuje da mora biti da bi bila validna, a što najčešće i nije slučaj.

Nailazak na jato nedoraslih gira nikoga ne raduje.

Lužina ili gira oštrulja (Spicara flexuosa, Rafinesque, 1810)

Ove su ribe sitne i imaju mala usta, no njihovi su zubi unatoč činjenici da su mali iznimno oštri, tako da u kratkom vremenu ogole udice namijenjene kvalitetnijoj lovini.

Trzaji su sitni električarski, tako da ne pružaju priliku za kontru, pri čemu krupnija riba ne može ni prići ješki.

Ovih se malih napasnika nemoguće riješiti te je, baš kao i u slučaju nailaska na jata matulića barjaktara, najpametnije potražiti drugu poštu.

Vječno gladan

Vučić ili škartoc (Serranus hepatus, Linnaeus, 1758)

U kančarenju na ravnim terenima u potrazi za arbunima i podlanicama ribolovci često ulove vučića ili škartoca (Serranus hepatus, Linnaeus, 1758). Ova riba živi raspršeno ali ipak dovoljno gusto da bude konstantna smetnja.

Nastanjuje more od desetak pa sve do 150 metara dubine. Premalen je da bi bio validan na službenim natjecanjima, dok je u ribolovu iz gušta prava smetnja. Zbog velikih usta i nezasitnog apetita prvi je na udici, pri čemu veličina udice i vrsta ješke nikada nisu prepreka. Vučić guta sve bez oklijevanja.

Rijetko, ali ipak povremeno se dogodi da se na ulovljenog vučića baci plemenitija lovina poput kovača. Usto, u Splitu postoji Kup ćućina na kojem se boduje samo ova riba, što su zapravo jedina dva svijetla trenutka, dok je u svim ostalim situacijama vučić prava smetnja.

Kanjac (Serranus cabrilla, Linnaeus, 1758)

Posebno smeta kada se lovi na velikim dubinama, jer se pribor zbog bezvrijednog i neuglednog ulova mora vaditi i preješkavati.

Na južnom Jadranu u vrlo slične okvire ulazi i njegov prvi rođak kanjac (Serranus cabrilla, Linnaeus, 1758) koji je, premda na srednjem i sjevernom Jadranu ukusan i cijenjen, zbog činjenice da je na jugu u pravilu dug tek do desetak centimetara, a s apetitom identičnim vučićevom, poprilično neomiljen. Osim toga, kanjac uništava naselja jastoga, zbog čega je na crnoj listi većine ribara i sportskih ribolovaca, da se bonkulovići i ne spominju.

Najbrojnija napast

Bukva (Boops boops, Linnaeus 1758)

Bukva (Boops boops, Linnaeus 1758) je u sportskom ribolovu, pogotovo među natjecateljskom populacijom, vrlo atraktivna i poželjna riba, no među većinom ostalih ribolovaca je nepoželjan ulov. Bukva je jedna od najbrojnijih riba Jadrana.

Zadržava se u velikim jatima na dubinama od desetak pa sve do 200 metara dubine. To je nasrtljiva i uvijek gladna riba koja svojim oštrim zubima s lakoćom ogoljuje udice, ali i oštećuje prame.

Relativno se lako lovi i u izvlačenju pruža popriličan otpor, no zbog velikog probavnog trakta malo je tko cijeni.

Bukva (Boops boops, Linnaeus 1758)

Naime, odmah po izvlačenju iz mora do skidanja s udice bukva intenzivno prazni sadržaj crijeva.

Ako se zadrži a odmah ne očisti, bakterije iz crijeva vrlo brzo počinju razgrađivati sadržaj, zbog čega se trbuh napuše, a meso u kratkom vremenu postane zagađeno. Osim toga, ako se tijekom lova skladišti s ostalom ribom, može i nju zagaditi.

I premda postoje ribolovci koji je cijene, pogotovo kada su u pitanju veći primjerci, osim njih i natjecatelja kojima donosi potrebne bodove, nitko je ne voli. Ribolovci koji naiđu na bukve nemaju puno izbora. Dizanje sidra i traženje nove pozicije najpametniji je izbor.

Zubata neman

Strijelka skakuša (Pomatomus saltator, Linnaeus, 1758)

Strijelka skakuša (Pomatomus saltator, Linnaeus, 1758) riba je od koje u strahu drhti cijelo podmorje. Njenim zubima odolijevaju samo sajlice na predvezu. Donedavno je na sjevernom Jadranu bila nepoznata vrsta, no zbog globalnog zatopljenja proširila se do samog krajnjeg sjevera.

Malo je ribolovaca koji je ciljano love, i to uglavnom panulom i spiningom, dok ostali uglavnom suze rone.

Ostatak ribe nakon napada Strijelke skakuše (Pomatomus saltator, Linnaeus, 1758)

Naime, strijelka je predator prvog reda, što znači da će napasti sve što se miče u njezinom dosegu, a što uključuje i ulove u izvlačenju.

Mnogi je ribar, izvlačeći kapitalnog fratra ili podlanicu, na površinu izvukao tek glavu ili u najboljem slučaju pola ribe.

Posebno je brojna u uvalama u kojima ima cipala, kao i u blizini obale kada krstari za šarunima, lokardama i palamidama.

Osim što desetkuje ulove, često se baca i na ješku postavljenu za kvalitetniju lovinu, što u pravilu rezultira pregrizenom strunom, a što itekako opravdava svaku spomenutu prolivenu suzu.

Piše Boris BULIĆ – slobodnadalmacija.hr

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

  • Nema postova sličnog sadržaja
Filed in: Ostalo

No comments yet.

Leave a Reply

PRONAĐITE NAS I NA FACEBOOKU

Powered by WordPress Popup