Dok je Bosanaca biće i međeda…

Možda tekst o lovu i medvjedima ne bi trebao biti na stranici o ribolovu. Ali ovo je tekst i o međedima, a njih itekako mnogo imamo i u ribolovu, jer i tamo i ovamo, međedi uređuju stvari koje se odnose na nas na terenu. I to ih obično uređuju na način da sebi omoguće dodatne prihode, a ne da urede stanje u segmentu za koje su podob… zaduženi.

Piše: Saša Kunovac za časopis ‘Naše šume’

Parafraza čuvene rečenice „Druže Tito, dok je Bugojanaca biće i međeda“ (Po nekima, originalna verzija glasi „…dok je Voljičana…“ (prim. Aut.)), izrečena nakon petnaestodnevne potrage za ranjenim medvjedom, koji će kasnije, na međunarodnoj izložbi u Marseju postati svjetski prvak, u potpunosti se može primijeniti na današnju situaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, kada je u pitanju gazdovanje medvjedom. U ono vrijeme, odražavala je ponos zbog uspjeha, kojem je prethodio savjestan rad, kao i nastavak i poboljšanje istog takvog rada u budućnosti, što je i uslijedilo u kasnijim godinama. Nažalost, danas rečenica iz naslova, ima potpuno suprotno značenje.

Budući svjetski prvak (Marsej 1977), nakon potrage; Foto: Živko Rapaić

Kako je sve počelo?

Plansko gazdovanje medvjedima u Bosni i Hercegovini, ima korijene u tridesetim godinama prošlog vijeka, osnivanjem jedanaest tadašnjih „državnih rezervatnih lovišta“, čime je na prvobitnih šest „Wildschongebeite“, osnovanih za vrijeme Austro-ugarske uprave, dodato još pet lovišta, među kojima se posebno isticalo lovište Koprivnica.

Uz prekid za vrijeme drugog svjetskog rata, ova praksa osnivanja posebnih lovišta i planskog gazdovanja sa divljači u njima, nastavljena je sve do 1992. godine (Kunovac et al 2007).

Rezultati ostvareni u gazdovanju medvjedom, svrstavali su Bosnu i Hercegovinu u sami vrh svjetske lovačke javnosti, a neprikosnovenost u bivšoj državi nikada nije bila upitna.

Brojne TV emisije, snimljene od inostranih TV kuća, govorile su o „Bosanskom čudu“ sa prizorima od preko 20 medvjeda na hranilištima odjednom, što je za Evropu tada (a i sada) bilo nezamislivo. Mnogi lovni naučnici i stručnjaci, godinama su dolazili u Koprivnicu da se na licu mjesta uvjere, kao i da steknu iskustva i dopune vlastito znanje. Među njima su i neki sadašnji svjetski autoriteti, kada je u pitanju gazdovanje medvjedom.

Koliko je sve ovo doprinosilo ugledu zemlje, smatram da ne treba ni pominjati.

Veoma mali broj ljudi uopšte zna da je Juan Antonio Samaranch deset godina dolazio u Koprivnicu u lov na medvjede, i to u vremenima prije Olimpijade 1984. Uspješni lovovi, imali su nemali uticaj u tome da Bosna i Hercegovina dobije Olimpijske igre (Todorović, 2010).

Zahvaljujući pozitivnim iskustvima iz Koprivnice, i druga bh. lovišta (Igman, Treskavica, Romanija, Zelengora) brzo su počela ostvarivati slične rezultate, pa medvjedi od preko 400 CIC poena nisu bili nikakva rijetkost.

Nakon svjetskog prvaka, u Koprivnici su lovljeni medvjedi od preko 500 CIC poena, sve do medvjeda od 613,44 CIC poena, koji i danas, zauzima 7. mjesto na svjetskoj listi trofeja medvjeda, iako je odstreljen prije skoro 30 godina.

Dodatne argumente o uspješnom gazdovanju, nalazimo u podacima Rapaića, 1991., pa je u periodu 1986.-1989. godine, odstreljeno 323 medvjeda ili prosječno 80 godišnje, od čega su inostrani lovci odstrelili 245 medvjeda ili prosječno 61 medvjeda godišnje, što čini tri četvrtine ulova ili 75%.

Pročitajte i:   Kalendar takmičenja u lovu šarana i amura koja će se u 2020. godini održati na jezeru Ciglana u Orašju

U istom periodu, ostvareni prihodi u gazdovanju medvjedom (odstrel, meso, fotolov) iznosili su 2.914.000,00 DEM, odnosno prosječno 728.500,00 DEM godišnje.

Gazdovanje se unapređivalo, medvjedi su hvatani, obilježavani, te se raspolagalo znanjem koje je za veliku većinu danas novost.

Kako smo došli do toga da jedan zaštitni znak (ili „brand“ ako više volite) Bosne i Hercegovine, kada je u pitanju lovstvo, pretvorimo u problem?

Možda bi se neko upitao: kako je moguće da smo baš sve to tek tako zaboravili?

Naravno da jesmo!

Iz samo jednog prostog razloga: Ljudi koji danas donose odluke o gazdovanju medvjedom (može i lovstvom uopšte) – nisu to nikad ni znali – a i neće. Jer, danas za stručnjake važe osobe bez ijedne čestite stručne reference u lovstvu (o naučnim da i ne govorimo), a za „operativce“ oni koji nisu čestito razgazili par čizama po terenu, a kamoli da su poderali koji…

Umjesto konkretnih i praktičnih rješenja, ovi „stručnjaci“ nude svakodnevno plašenje Crvenim listama, Direktivama, Konvencijama…, uz stalne floskule „stroga zaštita“, ugroženost“ itd.

Da li se međunarodni propisi donose samo za BiH? Tačnije samo za Federaciju BiH?

Ako je tako, nije imalo smisla pisati ovaj članak.

Najprije, kada se detaljno i u orginalu (a ne lošem prevodu ili tumačenju “stručnjaka”), pročitaju svi ovi propisi, oni na prvom mjestu podrazumijevaju gazdovanje (danas se to modernije kaže – održivo upravljanje), pa onda sve ostalo…

Lovi li se medvjed u Evropi?

Naravno, Hrvatska u posljednjih deset godina odstreli preko 100 medvjeda godišnje, a tu je i Slovenija sa kvotom od 100 medvjeda, Rumuniju i Bugarsku da ne pominjemo.

Kod nas, nisu rijetke tvrdnje da „na sve medvjede u Bosni treba staviti ogrlice (telemetrijske) pa bi onda znali koliko ih ima…“ A kako su se brojali ranije? Kako je gazdovanje moglo funkcionisati bez Crvenih lista, telemetrijskih ogrlica, Google earth-a i ostalog?

Pazite čuda: bivša država nikad nije ni potpisala Bernsku ili CITES konvenciju, a trofeji su neometano išli preko granica u tu istu Evropu koja je donijela te konvencije.

Kako je to bilo moguće?

Pa, bilo je moguće, jer je uz svaki trofej izdavana i obavezna potvrda nadležnog ministarstva (tadašnje SRBiH), da je stečeni trofej u okviru godišnje odobrene planske kvote…

No, danas mi planova nemamo…

Opravdanja su razna, treba ovo, treba ono, samo ne da se radi.

Kao posljedicu ovoga, imamo revolt, najprije onih kojima medvjedi čine štetu, a i korisnika lovišta, koji su obavezni da hrane, čuvaju i nadoknađuju dio šteta, a nemaju mogućnost korištenja ili da kažemo održivog upravljanja.

Zato danas nije rijetkost da se udomljavaju mladunci medvjeda čiju je majku „neko ubio“, ili da sakupljajući gljive osjetite nesnosan smrad lešine, koja je ustvari, kapitalni medvjed. Kod jednog takvog nađenog u poluraspadnutom stanju, lobanja je naknadno ocijenjena sa 63,00 CIC poena.

Gubitak! Čist!

Uredno se bilježi, a počinioci nikad neće biti nađeni, podrazumijeva se.

Koliko vremena treba da naraste ovakakv medvjed? Koliko hrane treba iznijeti? Besmisleno objašnjavati…

Pročitajte i:   Kalendar takmičenja SRS FBiH za 2020. godinu

Pronađeni medvjed u okolini Bugojna, naknadno ocijenjene lobanje sa 63 CIC poena; Foto: Mustafa Bašić

U Republici Srpskoj, stvari su drugačije.

Ministarstvo odobrava godišnju kvotu, medvjedi se uredno love u skladu sa zakonskim propisima, a u martu ove godine odstreljen je i medvjed od preko 500 CIC poena. – Ipak izgleda da su sve one direktive i konvencije donesene samo za Federaciju BiH….

Nakon svega, da se upitamo: Možemo li ičim biti zadovoljni danas kada je u pitanju gazdovanje medvjedom?

Možemo – činjenicom da su učenici prestigli učitelje i to bi bilo to.

Kada sam 2006. godine, boravio na međunarodnom seminaru u Hrvatskoj, organizovan je i obilazak lovišta, jedno od njih u Gorskom Kotaru. Između brojnih stranaca, javih se na telefon, na našem jeziku. Odmah mi priđe upravnik lovišta dr. Dario Majnarić.

„Iz Bosne?” –„Da”. – „Odakle?” – „Donji Vakuf”.

Odmah me odveo do najbliže čeke i reče.: „Samo da vidiš da su iste kao u Koprivnici…”.

Kako sam se osjećao?

Neizrecivi ponos zbog priznanja zemlji iz koje dolazite, skoro da je zamijenio plač, kad se sjetih šta se sad radi u toj istoj zemlji…

Inače, Hrvatska skoro u pravilu, svake tri godine ima novog državnog prvaka, a kuriozitet je iz marta 2015 godine, kada je za jednu noć u ovom lovištu odstreljeno pet medvjeda, od čega četiri u kategoriji zlatne medalje.

Nekada je i u Koprivnici odstreljivano više medvjeda za jednu noć, s tim što je ukupan broj iznosio deset…

Do kada ovako i hoće li se išta promijeniti?

Teško… Struka se poziva kada treba šta opravdati, ili da se kaže „Eto, bili su i oni tu…”

Međutim, stvarne odluke donosi ona ranije pomenuta „struka”.

Pa hoće li se održati uvodna rečenica „dok je Bosanaca, biće i međeda”?

Nema nikakve brige – hoće, jer međedi su tu…na sigurnom… a medvjede ćemo i dalje nalaziti po potocima… obično kad miris njihovih leševa postane jak…

LITERATURA:

⦁ Kunovac, S. Rapaić, Ž., Soldo, V., Berilo, Z., Hadžiabdić, S., Mićević, M., Voloder, K., Lučić, I., Ilić, V., Jurić, I. 2007: „Održivo gospodarenje sa divljači u Posebnim lovištima“, Konzorcij Lovačkih saveza BiH, Sarajevo.
⦁ Rapaić, Ž. 1963: „Kapitalan trofej medveda“, Lovačke novine, broj 2, Novi Sad.
⦁ Rapaić, Ž. 1964: „Novi šampion“, Lovačke novine, broj 2, Novi Sad.
⦁ Rapaić, Ž. 1969: „Kako urediti lovište medvjeda“, Lovačke novine, broj 14, Novi Sad.
⦁ Rapaić, Ž. 1975: „Dobro stanište medvjeda ili nešto drugo?“, Lovačke novine, broj 1, Novi Sad.
⦁ Rapaić, Ž. 1991: Zaštita medvjeda“, Lovački list, januar-februar, Sarajevo.
⦁ Todorović, D. 2010: Tito, lov, politika“, Službeni glasnik, Beograd pp 312.
⦁ Zavod za gozdove Slovenije 2018: „Strukovno mnenje za odvzem velikih zveri iz narave v obdobju 1.10.2018-30.09.2019“, Ljubljana.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.