Neven Huzjak: Korak do sebe

Nakon kiša, tmurnih hladnih dana… Rađa se bijelo jutro mraza koje zlatni sjaj sunca tjera u neko mjesto sjene…
Blagi hladni sjeverni vjetar kao da mi šapuće, danas je taj dan… dobar dan… okreni se…. pokreni… kreni…
Zovu te šume, livade, potoci… idi…
Nakon svojih uvjetovanih obaveza uzimam brzinski laki ribolovni pribor i “korak za korakom” gazim prema potoku… dišem svu ljepotu puta.
Dolazim stazama djetinjstva, kao iz prošlosti. Gdje sam prije četrdeset godina sa pokojnim ocem, prvi puta zakoračio, ugledao tu vodu, taknuo prvu ribu…
Ostao sam dijelom zauvijek tu i sada idem do toga dijela… u jednu cjelinu… sreću.
Usporediti nekada taj “najobičniji potok” sa ovim danas…
Iako “isti” je… nemoguće, bila bi laž, nema sličnosti… ne postoji….
Situacija je danas drugačija, iskanaliziran… bez drveća… bez divlje kupine… zarasle šumarke koji se spajaju u “spletu” kopriva sve do vode, gdje granicu čini raznovrsna vodena trava.. .tako je izgledao, raj života, moj raj.
Bez svega toga danas…
Dok hodam uz njega… ja to sve vidim, osjećam tu sreću iz ribolova moga djetinjstva, mojih samostalnih avantura, svih briga, problema koje sam savladavao sam…
Ogromnom strašću i još većim neznanjem u lovu ribe…
Ustrajan i odlučan gazio sam staze kao i danas.
Oko četrnaest je sati, hodam obalom dragog mi djela mene, potoka… Tražim izglednu poziciju, lokaciju ribe.
Ne “vodi me” ona stara “ribička mudrost” – prati staze ribolovaca… one vode do pozicije, a koje su najviše “utabane”, tu se najbolje lovi”…
Moje iskustvo je drugačije, mogu pobiti takvo mišljenje nizom činjenica, djelom…  mene vodi priroda.
Od djetinjstva volim naći sebi izglednu poziciju, probiti se do obale, pribalja, očistiti “stajno” mjesto, eventualno odrezati koju granu, što manje dirati savršeni red i odnos od drveća do raznog drugog bilja…
Nastojim ostaviti kako sam i pronašao.
Nekada to je bilo dovoljno, kada napravim poziciju našao sam ribu, jer je bilo neusporedivo više….. bilo je tako.
Gdje naći ribu u ledenoj vodi, plitkoj vodi, rijetku ribu…
Danas je tražim u ovim teškim uvjetima za nju… u mjestima potoka gdje ima mrtve trave u vodi, kakvog granja zaostalog od visokog vodostaja….na žalost i glomaznog otpada…
Dok tako hodam i osmatram primjećujem bijelu čaplju, bježi ali mjesto njezine lovne pozicije mi ostaje.
Sa mjesta čaplje (gdje je bila) vidim “brzak” od kakvih 60 cm bistre vode koji ulazi u proširenje toka dužine kakvih 7 m. a širine oko 4,50 m….
Sastavljam pribor, plovkom mjerim dubinu…. dno je oblika “ljevka” u središnjem djelu 1,20 cm.
Znakove riblje aktivnosti ne vidim… (pa bila je čaplja😉)…
Voda je ledena, riba je na dnu.
Intuicija kaže to je to… a ne znam žašto, meni je često intuicija vodilja, zakon kod odluka, kao sigurnost ispravnih odluka i ne samo života u lovu na ribu.
Koristim prihranu od već razmočenog kruha, doslovce juhu od kruha. Bacam u brzu struju pet metara prije ovog proširenja, očekujem da sitne čestice prekriju to proširenje, pokrenu ribu…
Loviti namjeravam sa Match štapom. Osnovni najlon 0.14. Plovak 0.7 grama, a ispod plovka olovna sačma za otežanje. Ne stavljam glavninu olova na predvez da ne zapinje u mrtvu travu, tek dva sitna da spuste predvez.
Sitna (mikro) virbla na koju vežem predvez 0.12 sa udicom broj 16.
Pecanje započinjem sa jednim crvom, dobivam sitnu ribu konstantno… povećavam broj na dva crva… dobivam ribu “mrvu” veću od prethodnih… mamčim sa četiri crva ne uspijevam više dobiti ni ribe.
Vraćam se na dva crva, kombinaciju bijeli i crveni, nastavljaju se grizevi… brojim glave…
Prelazim na kruh kao mamac, dobivam klena..
Sitna riba brzo skida kruh sa udice pa primjećujem da češće lovim praznom udicom, nego namamčenom.
Slijedi povratak na dva crva kao najbolji izbor dobivanja akcija od riba…
Ulovljenu ribu odmah puštam, ponekima kradem ljepotu slikanjem.
Slažem nešto crva i kruha u kuglice veličine oraha. Bacam na dva i pol metra od završetka proširenja te pozicije, tu u zadnjem satu ribolova ću loviti sa druge strane.
Lovim do polovice dužine proširenja iz razloga da ne vadim ribu preko cijele dužine te lokacije, da je ne plašim.
Zadnji sat lovim sa druge strane proširenja i dobivam klenove… ali rijetki grizevi, sunce odlazi nema ga… već se osjeti na prstima hladnoća… nestaje sve više svjetlosti.
Pred sumrak aktivnost ribe staje… dva i pol sata prošlo je kao u tren, brojim 39 prevarenih riba, plus tri klena koji prilikom slikanja mi bježe iz ruke, naravno da nisu najveći.  🙂
Ribe su zaista lijepe, pravi blagoslov iz neugledne vode malog potoka, kojeg svake godine “obogatim” zrelim primjercima koje vrste. Nažalost, neki moji poznanici odnose baš zrele ribe, ne razumiju da se mrijesti velika zrela riba a ne mlađ. (kažu puštam ove male)
Pohlepa je jača… od razuma.
U miru sjedim u travi… vidim već me mjesec gleda iznad šume, svježina večeri tjera me prema skloništu, domu svome… Ne odlazi mi se…. Slušam i gledam prirodu…
Vika fazana uz uzlet na drvo gdje će provesti noć… Škanjac u “brišućem” letu, zadnji mu nalet u ovom danu lova…
Sve to učinilo moj dan sretnim, u životu ove ranjene prirode, sadržajan na novim iskustvima…
Sreća mi vidjeti tu prirodu, njezin život, primijetiti ta bića… vidjeti da sve vrste bića su samo različita da bi ljepota bila savršena… Božjeg djela apsulutna u daru života svemu.
I kako u mjesecu koji izlazi ne vidjeti svoj najljepši san.
Čuvajmo i puštajmo ribu, poštujmo i malu ribu… čuvajmo riznicu ljepote, majku prirodu.
Pozdrav svima.
Pročitajte i:   Невесиње: Риболовци и рукометашице провели акцију чишћења језера Алаговац

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.