VREMEPLOV: Posljednja jesen ponornice Trebišnjice
PIŠE: Winterhalter Matija
Ovaj sam naslov posudio iz jedne novinske reportaže. „Pomamna ponornica razuzdano će teći još samo jednu zimu“, veli reporter i završava: „I to nije daleko, Grančarevo će davati pola milijarde kilovat-sati, a HE Dubrovnik milijardu i šest stotina milijuna kilovat-sati električne energije godišnje. To znači, proizvodiće 20% električne energije više nego što je danas ima naša zemlja“.
Geolog bi, međutim, kazao: „Najveća je to ponornica na svijetu, s jedinstvenim Popovim poljem“. Elektrotehničar je gleda sasvim drugačije. Za njega je Trebišnjica jedinstvena akumulacija vode s mogućnostima velike proizvodnje električne energije. Ekonomista je opet sagledava u skolpu energetske baze na samoj obali Jadrana, i to s obzirom na proizvodnju aluminija, cementa, željeza, umjetnog gnojiva itd, uz istovremeno idealno navodnjavanje Popova polja. Za historičare i etnografe dolina Trebišnjice je riznica podataka od najstarijih vremena do današnjih dana. Za lingvista je izvor najčišćeg i najljepšeg narodnog jezika. Za botaničara je kolijevka mnogih biljki i mjesto miješanja mediteranske flore s biljem hercegovačkog krša. Za ribolovca je Trebišnjica uspješno udomljavanje kalifornijske pastrve i sportska ribolovna voda kako se samo može poželjeti. Eto, gledanja su veoma različita, ponekad i suprotna, već kako ko i s kojeg stajališta posmatra.
Za mene je Trebišnjica još jedna od otpisanih rijeka, jer poslije izgradnje brane, potapanja Miruške doline i direktnog odvoda većeg dijela vode u Jadran, stare Trebišnjice više biti neće. Biće to nova voda, koja će neminovno tražiti nove oblike života za sebe i one oko sebe. A teško se sa starim rastajati, iako je novo potrebno, i korisno, i neminovno uvijek pobjeđuje.
Kao svaka ponornica i ona nastaje odjednom, tamo negdje pod Bilećom, prikupivši vode što su se pod zemljom slile s Gatačkog i Fatničkog polja. Od Bileće teče Trebišnjica otvoreno već kao gotova rijeka sve do u dno Popova polja, gdje ponire u više ponora od kojih je najveći ponor Doljašnica, da bi ponovo ispod planina izbila u Hutovu blatu kao izvor rijeke Krupe, lijeve pritoke Neretve. Kad udare ljetne pripeke, a prestane kišni period, Trebišnjica nestaje u kamenju svoga dna, daleko iznad Popova polja, u Mrklinama, svega tri kilometra nizvodno od Trebinja. Trebišnjica ponire i kroz veći broj manjih ponora. Te vode izbijaju na jadranskoj obali kao Dubrovačka rijeka ili Ombla ili druga jaka vrela, kao na primjer Mlini. Korito Trebišnjice je iznad Trebinja, sve tamo do doline Miruša, kao rešeto i puno je jama i otvora, koje narod naziva „oka“, i estavela koje ljeti gutaju vodu, a poslije jesenjih kiša izbacuju i pretvaraju se u jake izvore. Nedaleko sela Grančareva, gdje se sada podiže brana, u kršu na oko 50 metara iznad korita Trebišnjice postoji manja estavela koja ponekad i u ljetnom sušnom periodu na mahove izbacuje vodu, pa je zato i nazivaju „Duvalo“. Nema što, jedinstvena je to rijeka, očito istovremeno teče podzemno i nadzemno. Ljeti je pitoma kao janje, oplićala lijena, a opet bistra i brza, ni hladna ni topla. Grguću oka i ponori gutaju vodu i svojom snagom okreću mlinsko kolo utisnuto u grotlo ponora zasjenjenog drenom, smokvom i jasenom. A kad nadođu kiše i podzemlje se napije do sita, tek tada postaje jedno, i pomamna bujica vode, pritisnuta planinom, svom silinom puni Popovo polje i pretvara ga u golemo jezero, da bi idućeg ljeta opet postalo žitnicom gorštaka, čija se sela stisnula rubom njegove kamene ivice.
Kao što slikari i pjesnici doživljavaju svoje slike i pjesme, i majstor djelo koje je učinio svojom rukom, i što ih bolje i dublje dožive lakše će i jednostavnije taj doživljaj predati svakome ko zna da gleda i osjeti, a taj će doživjeti kao da je sam naslikao, napisao ili načinio. Tako je i s doživljavanjem nekog kraja, planine, rijeke i morskog žala. A Trebišnjicu je trebalo doživjeti i osjetiti. Prvi susret, prvo iznenađenje. Prava rijeka, a ne tek izgubljena crtica na zemljopisnoj karti. Jaka rijeka s bistrom vodom, a na njoj ugodan gradić. Gradić sav u kamenu i kamenih kuća, a ipak pun zelenila, čist, umiven, pravilnih ulica, ni nalik nekoj bosanskoj kasabi, naliči po nečemu primorskom gradu, a ipak ni to nije.
Takva je i Trebišnjica. Nije obična rijeka. Ponornica je. Na njenim obalama osjeća se dah Sredozemlja. Vrbe se smjenjuju s divljom smokvom koja takođe natapa korijenje u plićaku rijeke. Uz drijen se rascvali narovi, pomiješao se vrijesak s kaduljom. Šumarci lipa potiskuju zelenilo makije. Očito, u dolini Trebišnjice pčelarenje je praiskonsko. Vinjaga, izgleda, od pamtivijeka raste uz Trebišnjicu. Ponegdje su guste vriježe pokrile drveće i s njih možeš ubrati grožđa oporog i slatkog, kao što to može samo u divljini rasti i sazrijeti. Nad rijekom nadlijeću jata morskih galebova, a pored njih čaplje lijeno nadlijeću i s vodomarom ribare.
Škripe prastari drveni dolapi, stenjući i pjevajući zahvataju vodu, da bi je razlili po poljima oprženim suncem. Obrađen je svaki komadić zemlje i pretvoren u zelene otoke masnog tamnog zelenila, obrubljenog još zelenijim jablanovima. Pršće mlaz kapljica duginih boja s kola dolapa, hladi te i razgaljuje. Trepti sumaglica vrućine i miješa se sa škripom i cviljenjem dolapa i pjesmom zrikavaca, djece sunca i vrućine.
Po ivicama golih brda nekoć je Austrija u svom nezajažljivom prodiranju na istok posijala utvrde i tvrđave. Poput kula i pješaka na kamenoj šahovskoj dasci trebalo je da stegnu i matiraju gordo Cetinje. A nekadanju granicu kao da su povlačili ludaci. Ribareći vodom uzvodno od Lastve, svaki čas si u Hercegovini pa u Crnoj Gori, a da ni jednom nisi prešao rijeku. A Trebišnjica je tekla ne poštujući granice, i mir je ipak carevao njezinom dolinom.
Godinama sam išao na Trebišnjicu. Priznajem, najprije radi ribolova, a kasnije radi nje same. Pred nekih 60-70 godina naseliše u Trebišnjicu kalifornijsku pastmku. Rijeka bogata vodom i hranom u potpunosti je odgovarala ribi. Samo, bila je i zarobljena. Po svom običaju, s jesenjim kišama spuštala se niz vodu kao što je to činila u svojoj pradomovini, ali ne dođe u more. Očito, iz Popova polja nije mogla dalje, ili se bojala podzemlja i nije poput jegulje pokušala i pod zemljom da se dočepa mora. A Popovo polje postalo je more puno masnih ribica, gaovica. I tako je ostala i množila se. Rasle su ribe doslovno, kako to narod veli, „kao iz vode“. A čim voda počinje opadati, a to je tamo početkom ljeta, krenu ploviti kalifornijske pastrve da bi uzvodno potražile ljetna staništa. I tada počinje ribarsko veselje, i traje, već prema vremenskim prilikama, mjesec-dva.
Ribari je prate i dočekaju na prekrasnim lovištima punih brzaca i prelijeva od kojih će uskoro ostati ogoljela suva kamena rebra sa suncem oprženom mahovinom. Riba kao tuč nabijena, čvrsta, a opet napeta kao čelična opruga, sitne ljuske srebrnastokovinskog odsjaja s nježnim crvenkastim daškom potkožja, pomamna i bijesna juriša na mamac, grabi kao jastreb, a uhvaćena se ne predaje. Nema borbenije ribe. Pustiš li je da krene u brzac, teško ćeš je iščupati, juri kao strijela, baca se iz vode i propinje zrakom, otresa glavom, propinje i lomi i, nerijetko, za trofeju ti ostaje na udici samo komadić otrgnute usne. A kad se otkine, vrati ti, ili kako domaći kažu „pljune“, varalicu kao puščano tane natrag, da bi te njome mogla ubiti.
Kad u svom povlačenju prebaci Trebinje i dohvati se ljetnih staništa u kojima je uvijek obilje vode, negdje tamo gdje se sada upravo gradi brana, nekako se upitomi i kao da ju je popustio bijes nabijen bogatstvom obilja Popova polja. Ali još uvijek je kraljica sportskih riba. Tu je Trebišnjica i najljepša. Probijajući se kroz kanjone protiče uskim dolinama, i dok nisu njenim obalama povukli željezničku traku, carevala je čitavom dolinom potpuna tišina, jer naselja je malo, a ako ih ima, povukli su ih u brda i tek kozje staze povlače se obalama.
Samo u Mirušama ima poneka kuća. Spavao sam u kući čuvara Krste. Prima me u svojoj sirotinji prirođenim dostojanstvom gorštaka, punim srcem i pozdravlja biranim i odmjerenim riječima najčišćeg jezika i naglaskom koji ne možeš zaboraviti. A tamo negdje iznad Dobrićeva, odmarajući se i sjedeći na stećku, gledao sam kako u kamenu, odvaljenom iz iste stijene iz koje je klesan stećak, prapraunuk kleše nadgrobni kamen i dlijetom crta iste vitice kao nekad njegov pradavni predak. A nekako, po svoj prilici, i isto živi. Nad glavom negdje u stijenju bili su nekad od nevolje zbjegovi u kojima se čuvao goli život. Nešto niže izgradiše na samoj obali manastire u Kosijerevu i Dobrićevu sa crkvom iz 13. vijeka punom fresaka.
Pod vrelinom sunca šuti i drhće orijetka šuma, a Trebišnjica bistra i zelena teče i rashlađuje kao što je to vijekovima činila.
Zgusnula se tišina u jari ljetnog sunca, treperi uzavreo zrak, zgusnulo se tamno zelenilo šumarka na obalama Trebišnjice, a visoko nad golom stijenom u plavetnilu neba polako plove orlušine. Zgusnulo se vrijeme, miruje i traje vijekovima, ali kao sutra, voda poduprta branom polako će zaliti i potopiti dolinu i sutjeske i penjat se uz suro stijenje. I Trebišnjica će sebe samu zagušiti u golemom jezeru. I opet će mir carevati nad prostranstvom goleme vode, vode koju je zarobio čovjek i dao joj neslućenu snagu i pretvorio u milijarde ruku, a Krstini sinovi prenijeće vijekovima sakupljenu energiju za očuvanje golog života i obraza u mozak koji će te ruke pokretati i milionima ljudi pružiti puniji, sretniji i veseliji život.
A eto, ipak se ponekad taško rastajati sa starim i pomiriti činjenicom: „Trebišnjica će teći još samo jednu jesen“.
Izvor: bileckojezero.com / (Članak objavljen u časopisu Priroda Hrvatskog prirodoslovnog društva: Winterhalter, Matija 1963. Posljednja jesen ponornice Trebišnjice. Priroda 50/9-10, Zagreb, 265-267)
