Mandak jezero

Pored Livna, ispod zapadnih obronaka planine Tušnice je omanje jezero Mandek (ili Mandak).Zimi, usljed niskih temperatura površina jezera se smrzne.Tek zaklonjeni sjeverni dio je odmrznut, a i potočić iz kojeg dolazi voda u jezero. Debljina leda se kreće između 10-20 cm.Dolaskom proljeća oko jezera se mogu vidjeti ribolovci.A ljeti kupači.Bogato je ribom i u njemu se nalaze: potočna, jezerska i kalifornijska pastrmka, klijen, drlja, oštruljak, podbjel.Može se loviti živim mamcima, ali i mušicom te varalicama. (preuzeto sa www.ribolovonline.com)

Under Tušnica mountain, near Livno, is small lake Mandek (or Mandak). During  winter season owing low temperatures the lake is frozen, Only the North side isn`t. The tickness of the ice is around 10-20 cm. Together with Spring, the firhermans are coming, and in Summer time other people too. The lake is plentful with fish: lake  and  californian trout, chub, and some other endemic species. The ranching is allowed with live baits, and with midge.
Prevod: Jasmina Ramić

Posted in | Nema komentara »

Kotlaničko jezero

Kotlaničko jezero na Zelengori, smješteno na 1528 metara nadmorske visine, u prelijepom okruženju, jedno je od najljepših prirodnih jezera.Još uvijek netaknuto ljudskom rukom zbog svoje nepristupačnosti, jako je bogato ribom, jezerskom zlatovčicom, a u njemu ima i tritona, endemičnog vodozemca. Dužina jezera je oko 480 m., širina oko 200 m, maximalna dubina oko 10 m..Jezerom gazduje Nacionalni park “Sutjeska”, u čijoj se upravi mogu kupiti dozvole po cijeni od 10 KM, a na vodi je cijena 15 KM.Period zabrane ribolova na Kotlaničkom jezeru je od 31.11. do 01.06.Ribolov je dozvoljen sa jednim štapom sa tri udice i vještačkim mamcima.Najmanja dozvoljena dužina ulovljene zlatovčice je 30 cm, a največa dozvoljena količina tokom jednodnevnog izlaska na vodu je tri komada.Najbolji prilaz jezeru je preko Foče, desno skretanje na Čemernu (oko 1 kilometar poslije česme u Čemernu koja se nalazi sa lijeve strane puta), odakle vodi makadamski put dužine 20-ak kilometara (do žutog uništenog stojadina ili par stotina metara prije zadnjeg prevoja).Od pomenutog “stojadina” se ide pješice, staza se primjeti, a tokom cijelog puta ima kvalitetna markacija po stijenama.Do jezera se stiže, normalnim tempom, za dva sata.Uzgred budi rečeno, pomenuti makadamski put preko prevoja nastavlja do Orlovačkog i Jugovog jezera.

Kotlaničko lake on Zelengora  is situated on 1528 m of altitude, in beautiful environment, and it` s one of the most beautiful natural lakes. Still intact by human hand, because it is unapproachable. This lake is plentful of fish and it`s about 480 m long, about 200 wide , its maximum depth is about 10 m. The lake is in management of the National park «Sutjeska» where you can buy allowance, the price is 10 KM, and on the water the price is  15 KM. The period of  the ban for fishing is from 31.11.-01.06. The fising is alowed with one fishstick  with 3 angles and the artificial baits. Best access to the lake is over Foča, the right turn on the Čemerna, from there leads the way about 20 km. Than, you must walk  about 2 hours. This way leeds to Orlovačko and Jugovo lake too.
Prevod: Jasmina Ramić

Posted in | Nema komentara »

BH Star – Živinice

Prodavnica je počela sa radom 1999 godine i jedina je ove vrste u Živinicama.

Imamo jako raznovrsnu ponudu ribarske opreme od koje izdvajamo neke:

MAŠINICE-ROLE
DAM, SHIMANO, DAIWA, TICA, OKUMA, CARSON, CORMORAN, COLMIC, BALZER….

ŠTAPOVI
DAM, Falcon, Shimano,Mitchel, Balzer, marshal, Ron thompson, Cornoran ,Daiwa….

SILKOVI-NAJLONI
Shimano, Asso, Falcon, Stroft, Fedrel, Colmic, Mustad, Balzer….

Direktni smo uvoznici proizvoda firmi Falcon, Tica, Behr
U ponudi imamo i upredenice (špage) Berkley, Lazer, Cormoran, Ron Thompson…
kao i šnjure za fly fishing. U ponudi imamo i svu prateću opremu i potrošni materijal za ribolov (sonari, meredovi, varalice, udice, olova, živi mamci, krme, boile, dipovi, prsluci, čizme,šatori, tripodi i rod pod-ovi….)

Pored ribarskog asortimana u ponudi prodavcnice BH-STAR se nalazi kompletna oprema za lovce (puške, metci, uniforme, remnici, kape, futrole za oružje…) kao i hrana i prateća oprema za kućne ljubimce.

Za više informacija obratite se:
BH-STAR d.o.o
Pašage Gogića bb, 75 270 Živinice
Telefon 061/151-099
e-mail: midhat.f@bih.net.ba

Posted in | Nema komentara »

Bejuti sport d.o.o. – Mostar i Čapljina

Prodavnica egzistira od 1987. godine i jedna je od najstarijih specijalizovanih prodavnica ove vrste opreme u Bosni i Hercegovini. U ovoj prodavnici u ponudi su mnogobrojni artikli a zastupljeni su svi najkvalitetniji proizvođaci od kojih, za pojedine artikle, izdvajamo:

MAŠINICE – ROLE
D.A.M., Shimano, Tica, Penn, Shekspeare, Colmic, Cormoran, Belzer, Trabuco,….

ŠTAPOVI
D.A.M., Colmic, Blezer, Cormoran, Ron Thompson, Trabuco, Sheakspeare,….

SILKOVI
D.A.P.S., Olympus, Colmic, Filament-Hungary, Mustad, Gorilla, Rapala, Elevi………
a direktni smo uvoznici proizvoda od firmi D.A.M., Colmic, varalica od Rapala-e, Storm-a, Vibrax-a, silkova Trabuco, D.A.P.S., Olympus……

U prodaji su i sonari, te sav sitni potrošni materijal (plovci, varalice, udice, utezi, stoperi, živi mamci, prehrana) te sve vrste mušica ručne izrade od cijenjenih Mostarskih ribolovaca.

U ponudi je i kvalitetan alat te ostali potreban materijal za izradu mušica po jako povljnim cijenama a čiji smo direktni uvoznici.

Posebnost u ponudi ove prodavnice je i ronilačka oprema proizvođaca “SEAC SUB” a njeni smo ovlašteni zastupnici za teritoriju Bosne i Hecegovine.Od ronilačke opreme, u ponudi su i proizvodi firmi “SCUBAPRO”, “Kompresore bauer” i “TECHNISUB”, a kao artikle izdvajamo:

— ronilačka odjela raznih veličina,
— ronilačke maske, peraje i disaljke,
— ronilačke boce zapremine 7, 12, 15 i 18 litara,
— kompenzatori plovnosti (prsluci),
— ronilački utezi,
— oprema za podvodni ribolov.

Još jedna od posebnosti je i mogućnost nabavljanja svih vrsta proizvoda za sve sportove na vodi, od camping opreme, prsluka za spasavanje, čamaca, daski za jedrenje, skutera, vanbrodskih motora te opreme za lov.

Kontaktirajući uposlenike ove prodavnice možete dobiti i potrebne informacije za prepariranje vaših kapitalnih ulova, bilo riba, bilo trofejne divljači te o kursevima za ronjenje i polaganjima ronilačkih ispita.

Svi proizvodi imaju garanciju i obezbjeđen servis, a u prodavnici servisiramo i vašu staru opremu (mašinice, štapove…..)

Za sve informacije obratite se:
Bejuti Sport d.o.o.
Kneza Višeslava bb, 88000 Mostar
Telefon: 348 117, 063/405 599
Fax: 348 117
E-mail: tihomir.bevanda@tel.net.ba

Sponzor nagrade za 2. mjesto u nagradnim igrama 2006. i 2007. godine jesu vlasnici ove prodavnice, kojim se od srca zahvaljujem za razumjevanje i podršku.Na lijevoj strani pored ovog teksta je slika nagrade – kompleta varalica koje je, 2006. godine dobila Orhana Bušatlija iz Bugojna, a na desnoj strani je slika kompleta varalica koje je 2007. godine dobio Dženad Dino iz Jablanice.

Posted in | Nema komentara »

Uklija (Alburnus alburnus)

Ukljeva – Beovica – Bjelica – Bjelka – Klija – Laubica – Keder – Zelenika – Kaugler – Pliska – Plaštica – Kolašica

Beovica naseljava gotovo sve vode Evrope, sem onih u Skandinaviji, Irskoj i Škotskoj. Fina krljušt beovice u sebi ima kristal guanin koji po svojoj strukturi liči na biser, pa se u srednjem vijeku koristila za izradu vještačkih bisera. Van vode njena srebrno-plava boja je vrlo upadljiva, ali joj baš ona pri površini pomaže da se sakrije od potencijalnih grabljivica utapajući se u metalno plavu boju neba. Uglavnom bira sporotekuće i nepokretne vode. Njen usni otvor okrenut je ka gore što govori da se hrani sa površine vode insektima i larvama, pa iz toga proizilazi da naseljava upravo taj sloj vode. Obično formira velika jata sa bodorkama i klenićima nadomešćujući svoju veličinu veličinom jata. U vodama bez predatora dešava se da se prenamnoži. Zimi se povlači u dublje zone vode. Mrijesti se od aprila do početka jula, kada polno zrele jedinke (stare 1 do 3 godine) traže vode blizu obala bez imalo riječnih strujanja. Jedna ženka može položiti 5.000 do 8.000 komada žutih jajašaca na bilje i kamenje.Mlađ se izvaljuje nakon nedjelju dana. Za samo godinu dana ribice porastu do 10 cm, što čini polovinu ukupnog rasta za cio život, koji obično ne prelazi 6 godina. Beovica je izuzetno važna karika u lancu ishrane riba grabljivica i vodenih ptica.

Lov beovice

Sitna beovica se najčešće lovi čerencem. U zavisnosti od terena i prilika na vodi u lovu beovice mogu se primjeniti svi takmičarski metodi. Za ribolov ove vrste ribe potrebni su štapovi izuzetne mekoće, dužine 2 do 11 m, akcije 35 do 130g, predviđeni za ribu težine do 1,5 kg. U načelu, najbrže i najlakše se love kratkim do srednje dugim direkt štapovima (1 – 5 m). Tipičan kederski sistem izrađen je od vrlo finog najlona. Najlon debljine od 0,05 do 0,08 omogućuje najizazovnije pokrete mamca zakačenog na udicu 20 – 26. Upotrebljavaju se mali plovci sa oznakom 4×8 – 4×12 i tome primjerena količina olovnih kuglica. Olovne kuglice možemo postavljati na dva načina u zavisnosti od agresivnosti beovice pri uzimanju mamca i to:

• keder trza dobro i brzo
sva olova su spuštena do predveza

• keder trza slabo
jedno olovo postavljamo kod predveza,a ostala 10-ak cm više

Valja napomenuti da je dužina predveza srazmjerna brzini ribolova. Što kederi češće trzaju to je moguce koristiti kraći predvez. Ponekad je i 6 cm sasvim dovoljno, dok je 10 cm maksimalno. Mamci su komadići gliste, sitniji crvi, hljeb. U većini slučajeva primama je osnova za svaki dobar rezultat. Osnovni smisao primamljivanja je da privuče ribu i zadrži je na jednom mjestu gdje pecamo. Umijeće je hraniti toliko koliko je potrebno da riba ostane na mjestu, a da se pritom ne prejede ili prateći hranu ode van domašaja pribora. Način hranjenja u lovu kedera zavisi od više faktora. Najznačajniji su: tehnika ribolova, ribolovna dubina, brzina protoka vode, veličina i brojnost riba u jatu.

Osnovna hrana za lov kedera je neka od standardnih gotovih smjesa. Za površinski ribolov (do 1 m dubine) upotrebljavaju se lagane smjese koje u vodi prave “oblak”. Za lovne dubine preko 1 m treba koristiti osnovnu smjesu sa nešto grublje mljevenim komponentama jer brže tone. Opšte je pravilo da u tekućoj vodi treba “hraniti” mnogo više nego u stajaćim. Osnovna smjesa, naravno, nije dovoljna za vrhunski rezultat. Ukratko postoje četiri moguća dodatka:

• Najčešći dodatak su mesni crvi (ličinke različitih vrsta muva)

• Drugi dodatak su kasteri (lutke muva koje se nakon nekog vremena razvijaju iz crva)

• Treći dodatak je fuj (ličinke vrste Chironomus tumi tumi i slične)

• Četvrti dodatak, čest kao i mamac, su bloodworm-ovi

Osnovu primame za beovicu čine:
fine mrvice crnog hljeba
mljeveni keks
kukuruzno brašno
kukuruzni griz
pečeni kikiriki

Kada krenete u potragu za beovicama potražite prvo osunčanu površinu vode. Jata beovica su lako vidljiva jer je ovo riba površine vode. Čak i zimi, jata su aktivna i na prvi zrak sunca se pojavljuju na površini. Kada se približite vodi i odredite mjesto ribolova, navlažite primamu koliko god možete. Kada je bacite, trebalo bi da pravi finu maglu u vodi koja dugo traje. Praktično, raspadanje treba da počne čim bacite primamu u vodu. Najbolje su primame žute i bijele boje. Čist hljeb je toliko dobra primama da ćete kada bacite koricu hljeba u vodu, primjetiti jato beovica kako se bore za gric.
Pribor treba da montirate tako da nakon zabačaja, mamac što duže ostane na samoj površini i da polako tone ka sredini vode. Na dnu ne očekujte da ima bilo kakvih beovica. Vodu neprestano mutite dodavanjem primame. Zabacujte uvijek na isto mjesto i vadićete ribicu za ribicom. Ovakvo pecanje je možda najbliže sportskom ribolovu. Ne očekujte da ćete u jednom trenutku moći da pecate na više od jednog štapa. Ugriz beovice je brz i odlučan. Ukoliko vam plovak tone polako, znajte da je u pitanju jato sitnih beovica napalo vaš mamac.

Kada ribu upecate i izvadite iz vode, promjenite mamac. Stari mamac bacite u vodu kao primamu i zabacite ponovo. Kada jato krene da grize, ove radnje ćete automatizovati. Postavlja se pitanje što bi uopšte pecali beovice. Evo nekoliko razloga:

• Pecaroš ste početnik. Pecanje beovica je odlična vježba i priprema za mnogo krupnije ribe.

• Trebaju vam kederi za pecanje grabljivica. Vrlo brzo možete napecati dovoljno beovica za cio dan. Ali pazite, beovice su vrlo osjetljive na kvalitet vode i brzo ugibaju u toploj vodi bez kiseonika, kakva je recimo u kofi u kojoj čuvate kedere.

• Nemojte pecati više nego što vam je potrebno. Beovice rade gotovo cijelog dana i uvijek ih možete naći.

• Sportista u duši. Nije bitna vrsta, bitan je osjećaj ulova.

• Na takmičenju. Svaka upecana beovica može odlučiti pobjednika.

• Loš dan. Beovica radi i kada ništa ne radi.

• Čekate veći ulov. Zabacili ste dubinke ili plovke na veću dubinu i čekate krupniji ulov. Pecajte beovice da prekratite vrijeme.

Bez obzira na motiv, pecanje beovica može donijeti dosta uživanja u prirodi i opuštanja uz nadmudrivanje ribe.

Posted in | Nema komentara »

Štuka (Esox lucius)

Štuka (Esox Lucius)

Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 15 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz ševara, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga napred glavom, te ga tako guta.

Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju.
Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.

Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.

Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cio dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.

LOV ŠTUKE

Bez obzira da li je u pitanju rijeka, jezero ili kanal, potreban joj je i prostor sa plitkom vodom obrastao biljem da bi se mrijestila, ali i da obezbedi sklonište iz koga vreba plijen. Iako se štuka, u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv.

Štuka se najbolje hvata kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uveče pri zalasku Sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male talase je bolji nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje je možda najbolje vrijeme za pecanje štuke.

Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zalivi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaliv, muljeviti dio ispred je prvo mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini je takođe dobro mjesto. Najbolje je probati na mjestima uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili reke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra i zato se voda brže zagrije na toj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.
Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično.

Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. Za vrijeme veoma toplih dana u avgustu, štuke će se pomjeriti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu najborbenija.

Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile ribolovaca upucuje na vode sa kantama prepunim sitnim kederima i kada se i izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primeraka štuke, koji se ni jednom u svom životu nisu mrijestili. U jesen kada voda počne da se hladi, dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna one nemaju neko pravilo gde se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveći primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu i ako imate dobru intuiciju imaćete šansu da se veoma srećni vratite kući sa pecanja.

Mnogi početnici smatraju ribolov na štuke kao usputnu stvar kada pođu na pecanje. Obično koriste stare i nepotrebne štapove za ovu namenu, ostavljajući ih sa strane. Često se desi da štuka potpuno proguta udicu i nakon toga otkine najlon, što joj prouzrokuje sigurnu i bolnu smrt.

Štuka se može pecati na četiri osnovna načina:
• na mrtvog kedera
• varaličarenjem
• mušičarenjem
• na živog kedera

Za dubinsku metodu na mrtvog kedera štap mora da bude jak. Većina šaranskih štapova može da se koristi, sem onih najmekših, jer sa njima nije moguće zabaciti težak mamac na veću daljinu. Dužina treba da mu je od 3 m ukoliko je to šaranski štap, ili 3 do 3,7 m ukoliko se koristi pravi štap za štuke.

Najlon treba da ima deklarisanu nosivost od 4,5 do 5,5 kg i treba mu na kraj postaviti sajlu dužine 45 do 50 cm nosivosti od 9 kg. Mrtav keder se kači sa dvije trokrake udice veličine 8 na sajli dužini 7,5 cm. Koristite bodorku, haringu, skušu ili neku drugu ribu. Učvrstite mamac obmotavanjem najlona oko repa ribe, što će vam pomoći ukoliko zabacujete na veće daljine. Štuka obićno guta prvo glavu ribe. Zbog toga udice kačite što je moguće bliže repu. Ako pecate sa plovcima na mrtvog kedera potrebni su vam specijalni plovci za štuke velike nosivosti.

Moguće je koristiti i klizeće plovke veće nosivosti, ali u sistemu u kombinaciji sa dubinskom metodom. Plovak se postavlja iznad olova, a stoper na mjestu na kome najlon siječe površinu vode. Nakon zabacivanja, plovak će kliznuti do graničnika što je i dubina vode, a olovo povlači mrtvog kedera na dno. Trzaj se manifestuje potapanjem plovka.
U toku cijele godine mrtva ribica se može koristi kao varalica. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i stomak i izvadite vrh udice napolje. Jig vežete preko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dvije trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Ovim sistemom pretražujte sve slojeve vode, od dna do površine. Ožvljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći ranjenu ribu.

Dosta pecaroša je neopravdano skeptično u vezi uspješnosti varaličarenja na štuku. Postoje dva razloga za to. Prvi je da je veličina štuka koje se pecaju na ovaj način manja, oko 3,1 kg, ali je moguće upecati veći broj riba. Drugo, varaličarenje je uspješnije u ljeto i jesen nego zimi, kada to pecaroši obično rade. Štap za varaličarenje je idealne dužine 2,7 m. Kada se peca iz čamca, potrebno je koristiti vrlo kratke štapove, dužine 1,8 m. Kombinacija karbonskog teleskopa i mašinice je idealna, jer se štap drži u rukama sve vrijeme pecanja. Za ovu svrhu se koristi mekši štap u odnosu na onaj za dubinsko pecanje. Na špulnu je potrebno postaviti do 100 m najlona nosivosti od 4,5 do 7 kg. Podvez sajla treba da je 30 cm duga. Kraći podvez ne treba koristiti, jer krupnija štuka guta mamac, pa bi recimo 15 cm podvez bio progutan u jednom zalogaju i riba bi zubima presekla glavni najlon.

Zabacivanje i namotavanje najlona je bitno kod varaličarenja, međutim ima još nekih stvari o kojima treba brinuti. Nemojte zabacivati istu varalicu bezbroj puta na sve strane. Bolje je prvo razmisliti gdje bi štuke mogle da se nalaze i gađajte to mjesto. Vrsta varalice naročito zavisi od vremena i vrsti vode. U mnogim slučajevima samo iskustvo pomaže. Uzmite u obzir prozirnost vode, podvodne panjeve, podvodnu vegetaciju i dubinu vode. Mijenjajte varalice često dok ne dobijete pobjedničku kombinaciju vrste, boje i velićine za taj dan. Ova promjena može biti presudna za uspješnost ribolova. Generalno, varalicu vodite polako i kontinuirano, a zimi je spustite što je više moguće u dubinu. Ljeti probajte po površini, ali probajte i u srednjem sloju vode. Ravnomjerno vučenje promjenite u isprekidano, samo ako ovo prvo ne daje rezultate.

Pretražite varalicom vode koje su naizgled nemoguće za pecanje, na kojima do sada niko nije pecao. Često se u ševarju kriju štuke u zasjedi. Korišćenje varalice sa jednom udicom omogućava zabacivanje među drveće ili u sred vodenog bilja. Nikad nemojte bacati varalicu baš na mjesto gdje očekujete da je štuka, već nekoliko puta zabacite oko tog mjesta kako bi je izmamili iz zasjede, a ne bi uplašili.

Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice vuku sporo kroz vodu. U ljeto, iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Veliki broj ribolovaca stavlja i kašikare ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Voblere ne treba vući ravnomerno, jednoličnom brzinom, kako to većina ribolovaca pogrešno radi, već ih treba oživjeti serijom kratkih trzaja nakon kojih dolaze pauze. Pauze ne treba da budu duže od 5 sekundi.

Vobleri se dijele na tri vrste: tonuće, plutajuće i voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vući kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi i među vodenim biljem, ali je pitanje kako spustiti plutajući volbler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani “sistem u tri pravca” koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Dobro su se pokazali Zoranovi vobleri veličine 9,11 i 13 cm u crveno-bijeloj i zelenoj nijansi.

Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset santimetara. Regularni plastični jigovi su i dalje nezamenljivi za štuku u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica.

Leptirice su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Takođe na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti, ili jiga što daje leptirici dodatne vibracije. Najboje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i “guraju” vodu. Takođe jednolično motanje se može koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama
Stare dobre kašikare “Effzet” ili “Mepps Cyclops nr. 3” i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje, tipa trzaj, opuštanje, namotavanje, trzaj u stranu, izaziva štuku da ih napadne. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila kašikaru , ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi.

Spinerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Spinerbeit može imati jedan ili dva leptira. Leptiri mogu biti u više kombinacija, kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Dobro su se pokazli Mepps Anglia veličina 4 i 5.
U Americi se sve češće koriste silikonske varalice za pecanje štuka. Prije svega tu su tvisteri, ali i razne gumice realnih oblika riba. Vrh udice može biti spolja, ali može se i ostaviti u tijelu varalice, kako bi se smanjio rizik od kačenja. Najnovije tehnike vučenja vormova po dnu i slugova po površini su se pokazale dobrim i za štuke. Jedna od preporuka je koristiti na istom sistemu jednu silikonsku varalicu u kombinaciji sa metalnom kašikom. Silikon će dati vibracije, a kašika vizuelni efekat. Dobra kombinacija je Timber Doodle #1 + Mister Twister Split Double Tail uz dodatak male gavčice ili pijora okačenog kroz usta na udicu od varalice. Ova kombinacija u sebi sadrži sve elemente: vizuelni efekat, vibraciju i mirisnu notu.

Površinskim gumenim varalicama, bez obzira da li su to imitacije žaba, miševa ili nekih drugih sitnih životinja koje se mogu naći u vodi, uspješno se mogu loviti štuke. Tehnika je jednostavna. Zabacujte varalicu na željeno mjesto, na čistinu, tik uz ševar ili površinsku travu, sačekate sekund dva i nakon toga vučete varalicu u trzajima imitirajući plivanje žabe.

Za mušičarenje se koriste strimeri, specijalno izrađeni za štuku. Ovo su krupniji strimeri živih boja, među kojima crvena preovlađuje. Vode se po površini, i to u nizu nepredvidivih i uvijek različitih trzaja. Kontra mora biti pravovremena, ali ribar mora sačekati sekundu prije uzmaha rukom, kako bi se riba dobro zakačila. Ugriz je obično spektakularan, kao i kod ostalih površinskih metoda pecanja štuke.

Na nekim vodama, štuku je moguće uhvatiti samo metodom ribolova sa živim mamcima. Kada temperatura vode opadne ovu ribu je moguće pokrenuti jedino njima.

Za ovu vrstu ribolova potreban je jak i krut štap dužine 3,5 m. Prilikom zabacivanja potrebno je obratiti posebnu pažnju kako mamac ne bi spao.Što je vrh štapa tvrđi, to je spadanje vjerovatnije.

Kapacitet špulne treba da je bar 150 m. Najlon mora biti nosivosti 5,4 kg. Ukoliko je voda puna panjeva uzmite jači najlon nosivosti 6,8 kg.

Klizeći okrugli plovci prečnika 3 do 4 cm se danas najčešće koriste. Jednostavnim pomjeranjem klizećeg čvora možete mijenjati dubinu. Mali prsten ispod klizećeg čvora može poslužiti kao osigurač da plovak ni pod kojim uslovima ne preskoči preko čvora.

Pecanje živim mamcem je i dalje veoma zastupljeno u rano proljeće koje je za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave, a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu.

· Lutajući živi mamac – Živa riba se slobodno kreće podržavana plovkom po cijelom toku vode. Iznad mamca na najlon se postavi par sitnih olovaca kako bi se onemogućilo njegovo isplivavanje na površinu. Ovim metodom može da bude problematično postavljanje mamca na veću dubinu.

Pecanje na plovak je u proljeće u suštini bolje nego pecanje na dnu, jer ipak pecate u plitkim vodama. U sustini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba da bude dugačak oko 10 cm.

· Vođeni živi mamac – Ovaj metod je sličan prethodnom, sa tim da se ovde koriste posebno dizajnirani plovci koji kontrolišu kretanje mamca kroz vodu. Ova taktika je korisna kada duva vjetar. Iskusan pecaroš, ovom metodom, može zabaciti mamac na daljinu preko 150 m.

Ne treba koristiti ovaj metod na vodama obraslim travom i na vodama gdje ima puno potopljenih grana i panjeva, jer tu plovak mora da se postavi previše plitko.

Nakon što zabacite mamac, pomjerite se par metara niz obalu i privucite ga malo. Ovaj postupak ponavljajte sve dok ne izvučete mamac blizu obale. Cilj je prebrisati što veću površinu vode mamcem.

• Živi mamac sa potpoljenim plovkom
Ponekad je potrebno da bacite mamac što je bliže moguće nekom mjestu gdje očekujete da je štuka, recimo blizu nekoj potopljenoj grani. Ovo je najbolji metod za tu namenu. Plovak se kod ovog metoda potpuno potapa ispod površine, ali tako da pluta pod vodom. Plovak će pridržavati podvez i mamac na željenoj dubini.

• Živi mamac na dubinci
Ukoliko treba da postavimo mamac blizu dna vode i ukoliko je voda bez prirodnih zapreka možemo koristiti klasični dubinski metod. Na udicu pored žive ribe, postavljamo i jednu stiropornu kuglu kako bi pridržavala mamac da ne legne na dno, odakle ga štuka neće uzeti.

Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate od pecanja sa plovkom, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.

• Živi mamac na otpuštenom najlonu
Na kraj najlona postavlja se samo par sitnih olovaca, kako bi primorali ribicu da se spusti niže u vodu. Mana ovog sistema je loša signalizacija ugriza štuke.

• Vučenje živog mamaca
Ukoliko se nalazite u čamcu, možete primjeniti i ovaj metod. Jednostavno nakačite živu ribu na udicu i vučite cio sistem za čamcem. Kod plićih voda obavezno koristite plovak, dok kod dubljih to nije neophodno. Zapamtite da je štuka dosta spora kada krstarite čamcem.

Za podveze obavezno koristite sajle. Uobičajena jačina sajli za štuku je 9 kg. Za izuzetno teške vode, pune prepreka koriste se sajle do 13,5 kg. Sajla mora biti najmanje 50 cm duga.

Koristite najbolje, karbonske udice sa izuzetno oštrim vrhovima. Usaglasite veličinu udice sa mamcem koji koristite. Uobičajene veličine su 10s, 8s i 6s.

Sitne mamce je najbolje kačiti na usnu jednom udicom. Kod onih koji imaju meke usne, provucite udicu kroz obe usne. Veće mamce zakačite na dvije udice koje su jedna od druge odmaknute 8 cm. Za metode vučenja i vođenja mamca, gornju udicu provucite kroz usnu, a donju blizu pektoralnog peraja. Za sve druge slučajeve jednu udicu zakačite na sred leđa, a drugu kod korijena repa kako bi onemogućili mamac da luta vodom.

Posted in | Nema komentara »

Škobalj (Chondostroma nasus)

Škobalja – Podust – Tintaš – Jatnik – Šljivar – Rijac – Štupser – Skobalj

Škobalj je riba koja se kreće u velikim jatima i hrani se algama i muljem koje skida sa krupnog šljunka. Rasprostranjen je po cijeloj Istočnoj Evropi. Naseljava brze vode u kojima živi sa mrenom, klenom i ploticom.

Leđa su mu tamnozelena, bokovi i trbuh srebrnasti, peraja crvenkasta. Tijelo je izduženo. Glava mu je sa karakterističnim usnama, prilagođenim za struganje hrane sa kamenja. Usta su postavljena nadole ispod većeg nosa.

Kada je voda bistra treba ga tražiti u glavnom toku, a kada se zamuti prilazi obali i tu traži hranu.

Mrijesti se od marta do maja i ženka izbaci u proseku 75,000 jajašaca. Jedinke su spremne za parenje nakon tri godine.
Škobalj je jedna od glavnih hrana mladice. Iako je rado pecana riba, jer se na udici bori sve do meredova, meso mu nije na cijeni.

Nakon šest godina, što je pristojna starost za škobalje, naraste do 50 cm, a težina mu može biti i do 3 kg.

LOV ŠKOBALJA

Prije početka pecanja, treba odrediti mjesto gdje ima škobalja i odatle ih privući na željeno mjesto ili ih tu zadržati primamom. Škobalje treba tražiti u dubokim mirnim virovima pored brzaka.

Za primamljivanje jata skobalja koristi se alatka “mamac” koja služi za primamljivanje primamama baziranim na hljebu. To je naprava sačinjena od izlivenog olovnog tega od oko 3 kg na koga je montirana pletena mrežica sa otvorima 2×2 cm veličine kese za 2 kg. Iz tega je napravljen i rukohvat koji služi za zabacivanje. Kroz rukohvat se provlači deblji najlon (1 mm) na čijem je kraju plovak od stiropora (prečnika 10 cm) ili plastična flaša koja služi za obilježavanje tačnog mjesta na kome se nalazi primama. Drugi kraj najlona vezuje se na obali malo uzvodno od mamca da bi držao marker na mjestu kako ne bi smetao pri ribolovu.

U hljeb za primamu treba staviti i crvenu ili narandžastu boju, jer se pokazalo da pecanje bijelim mamcima na crvenoj primami daje najbolje rezultate. U primamu možete dodati i kastere, mesne crvice (žuto, narandžasto ili crveno obojene), komadiće glista, crve brašnare (Tenebrio molitor), pa čak i komadiće kuvanog krompira.

Kao primama može se koristiti i mješavina u kojoj se nalaze sljedeći sastojci: mrvice bijelog ili crnog hljeba kao osnova, mljevena golica, mljeveno prijesno sjeme konoplje i mak.

Pecanje je aktivno i štap se uvijek drži u ruci, jer kontra mora biti brža i automatska. Sa lovom se počinje odmah nakon primamljivanja, jer skobalj brzo dolazi na hranjeno mjesto. Udica se namamci sa ružom od hljeba koja se na jednom kraju malo zgnječi i tu se zabode udica. Pored hljebne ruže koriste se i hljebna kuglica, mesni crvići, crvi brašnari, tanka crvena glista, kuhani krompir, kulja i komadić zgrušane krvi. Lovi se tako što se udica zabaci nekoliko metara ispred mamca i kad plovak nailazi u blizinu bove lagano ga navedemo pred samu mrežicu. Ovde je vrlo bitno da nam namamčena udica klizi po dnu, jer se škobalj hrani sa samog dna.

Za ovakav ribolov se koriste nešto duži štapovi, od 3,5 do 4 m kratke akcije, ako se lovi sa mašinicom ili 4 do 5 m ako se lovi štapovima bez vođica. Bitno je da su štapovi što lakši, jer je neophodno stalno zabacivanje. Za ovu namjenu pokazali su se dobri karbonski štapovi.

Što se plovaka tiče, u praksi su se najbolje pokazali vretenasti plastični ili balza plovci dužine 10 cm i prečnika 15 mm sa plastičnim ili fiberglas antenama i plovci pera, koji nose do 20 g olova.

Udice bijele, kovane, veličine 10 do 18. Najlon 0,16 mm sa nosećim podvezom od 0,12 mm zbog velikog kvašenja prilikom čestog zabacivanja.

Sa obzirom da se škobalj hrani zelenim algama koje rastu na kamenju ispod vode, lako je pronaći mjesta gdje se kreće, prostim pregledom površine kamenih gromada. Ako na njima ima pravilnih tamnih tragova, skobalj je u blizini. Međutim mnogi tvrde da kada ima dosta algi, kada je voda bista, škobalj ima dosta hrane i vrlo ćete ga teško privoleti da jede vaše mamce. Tada možete probati da pecate na alge kao i ploticu, ali obratite pažnju. Škobalj ne može da čupa alge sa kamenja, već ih struže nosom ili hvata polumrtve, prezrele komade koje nosi struja. Ovi komadi nisu zeleni već mrki, pa njihovo ponašanje i boju treba i vi da oponašate vašom prezentacijom.

Posted in | Nema komentara »

Obični šaran (Ciprinus carpio) i Šaran golać

Krap

Divlja forma šarana potiče iz Mandžurije kineske provincije, odakle je naseljen u rijeke Mediteranskog, Aralskog i Kaspijskog sliva. Ovo je krupna, termofilna vrsta, koja se najbolje osjeća u Suncem zagrijanim vodama nižih nadmorskih visina. Šaran je najznačajnija riba ravničarskih rijeka kako sa sportskog, tako i sa gastronomskog i privrednog aspekta. Od svih riba najčešće se nalazi na našim trpezama ribnjački šaran-golać. Ribnjački šaran je selekcionisan da ima što veći prirast uz obilje hrane. U povoljnim uslovima postiže velike težine, ali mu borbenost nije u srazmeri. Zakačen na udicu, brzo se predaje. Bira obično kanale, jezera, pa i mirnije rijeke, pa ga stoga u Dunavu rjeđe nalazimo. Postoji i tzv. Češki šaran, koji takođe spada u ribnjačke šarane. On ima krljušti, ali se mnogo razlikuje po obliku od pravog divljaka. Zdepast je i ima izrazito strma leđa. Pravi dunavski oklagijaš je riba vretenastog oblika i naseljava gotovo sve nizijske rijeke. Iz Evrope je preseljen u Sjevernu Ameriku i Australiju. Često ga zovu i “dunavski lisac”, jer dugo ispituje mamac, pa ga je teško uloviti. Uboden na udicu, pronaći će i najmanji zapon u vodi da obmota najlon oko njega, a onda zbogom. Na kamenitim dijelovima rijeke držaće se dna da bi najlon prerezao na kamen ili školjku. Njegovo tijelo je gomila mišića (ne predaje se do posljednjeg časa).

Šaran golać

Kao svoje stanište, od koga se rjeđe udaljava, obično bira osunčana mjesta do dubine od 2 m gde ima potopljenih panjeva i stabala koja su duže vrijeme u vodi. Ovakva drva su načeta crvima, koji su mu, pored školjki i puževa, glavna hrana. Mrijesti se od maja do juna pri temperaturi vode od 15 do 20°C, u plićacima obraslim vodenim biljem kao i na terenima koji su poplavljeni. Ženka položi od 50.000 do 1.664.000 komada jajašaca. Čim se ribice izlegu, hrane se zooplanktonom, a već pri veličini od 2cm počinju da se hrane na dnu rijeke gdje traže larve insekata, ali i dijelove biljaka i sjemenke. U Evropi, šaran se hrani samo u toku tople sezone. Kada temperatura padne ispod 8°C, šaran prelazi u potpuno mirovanje.

LOV ŠARANA

Pronaći ribu je najbitnija stavka u cijelom ribolovu šarana. Pretražite vodu u potrazi za mjestima gdje se šaran baca i prevrće po vodi. Mjehuri metana na površini vode odaju hranjenje ribe na dnu, što može biti i šaran. Danju se šaran sakriva blizu ostrva, ševara i trske kao i u dijelovima vode koje natkriva krošnja drveta. Mamac bačen blizu tih mjesta u toku dana često produkuje ugriz. U dubokim otkopima, kao što su mjesta gdje se vadila cigla, treba bacati mamac blizu podvodnih terasa. Locirajte terase pomoću olova na kraju najlona i plovka. Jezera su najbolja mjesta za pecanje stvarno velikih primjeraka.

Šarana je najbolje pecati ljeti do 10 časova ujutro, popodne od 16 časova , a aktivan je i noću . Za početak, dobro je upoznati se sa izgledom dna gdje se peca. Ovo se može uraditi plovkom i većim olovom, koje se postavlja na kraj najlona. Povlačenjem plovka nagore, i stalnim uranjanjem u vodu, moguće je odrediti dubinu vode u svakoj tački.

Sljedeća stvar koju treba da odredimo jeste čime je prekriveno dno. Ovo radimo tako što zabacimo olovo bez udice u vodu i držeći štap pod uglom od 45 stepeni polako namotavamo najlon. U zavisnosti od tipa dna imaćemo sljedeće ponašanje:

· meki mulj
potrebna je veća sila da se pokrene teg, ali kad se krene klizi veoma lako

· tvrdo dno
teg pri povlačenju trza, poskakujući po dnu

· trava
otpor je veliki ponekad se zaglavljuje

Najčešće mjesto za lov se pronalazi posmatranjem površine vode. Tako se uočavaju karakteristični klobuci koje šaran pravi pri hranjenju. Ako se utvrdi da se radi o potopljenom deblu, na najlon se vezuje samo olovo, pa se pretragom po dnu određuje dubina i položaj potopljenog drveta. Na ovakvim mjestima je obično pogodno koristiti jedan do dva štapa. Riba se uglavnom kreće uz krajeve stabla. Ako ne odredimo tačan položaj stabla i pojedinih grana, sigurno ćemo mnogo više kačiti udicom i kidati najlon, a drmanjem štapa šaran će se rasplašiti.

Lov šarana s jeseni i zimi je mnogo teži, ali nije nemoguć. Kako vremenski uslovi izuzetno mijenjaju ponašanje šarana, moramo mu prilagoditi strategiju. Šaran se u tim danima polako smiruje i kretanje smanjuje na minimum, kako bi mu energija ostala za zimu. Iz tog razloga, primamu je potrebno bacati na jedno mjesto. Ne rasipati je. Vrsta mamca zavisi od vode, ali su boili ipak najbolji.

Šaran se cijele godine može pecati dubinskom metodom, površinskim ribolovom ili pecanjem plovkom.

Dubinski metod je najpopularniji, najjednostavniji i najefikasniji. Za dubinski metod, potreban je brz i snažan štap. Takođe, štap mora biti žilav kako bi omogućio daleka zabacivanja zašta trebaju velika i teška olova. Ribu je neophodno što prije izdići od dna i potopljenog debla. U suprotnom, šaran će se uplesti u granje, što je unapred izgubljena bitka. Dvodelni parabolici (sa oznakom carp) su najčešći, a nemali broj ribolovaca još uvijek koristi i zastarele snažne štapove od bambusa. Idealan štap je dužine 3,6 m, bacačke mase 70-150 ili 100-200 grama. Štapovi od karbona, odnosno mješavine karbona i kevlara, takođe se mogu koristiti, i to dužine od 3 do 3,9 m, bacačke mase 80 do 100grama.

Mašinica može da ima mogućnost potpunog oslobađanja najlona (slobodni hod špulne – bait runner, free runner, free spool, bait feeder – primedba V.S.) sa kapacitetom špule od 200 m najlona nosivosti od bar 3,5 kg. Ukoliko je voda puna panjeva i potopljenih grana uzmite deblji najlon od 4,5 do 7 kg, a za izuzetno teške vode koristite najlone nosivosti od 7 do 11 kg. Najlon treba da je opušten, kako bi riba lako mogla da ponese mamac bez otpora. Pošto se ovdje ne preporučuje zamaranje dok se riba ne odvoji od stabla, najloni tanji od 0,45mm ne dolaze u obzir. Znači nikako istegljivi, jer se ribi ne smije dati prostora da se negdje zavuče. Ipak ne treba ni pretjerivati, deblji najlon je vidljiviji, a povećava otpor vode, pa je samim tim potrebno stavljati i teže olovo. Šaran je izuzetno oprezna riba i ako osjeti prevelik otpor, nece se prevariti. Standardni podvez je dužine 30 do 45 cm.

Veliki broj specijalnih šaranskih udica može se kupiti u prodavnicama ribolovačke opreme. Udice moraju biti jake i oštre i sa kratkim vratom. Veličine su 1/0, 2/0 I 3/0. Kad se lovi šaran nikad ne treba stavljati dvije udice zato što se jedna udica uvijek uplete u granje.

Umjesto postavljanja mamca na udicu, možete koristiti i dlaku. Na ovaj način, umjesto kačenja mamca na udicu, nanižite jedan ili veći broj mamaca na dlaku dužine do 5 cm, koju nakon toga privežete za vrat udice. Na drugi kraj dlake potrebno je postaviti graničnik kako mamac ne bi spao. Ova metod je izuzetno uspješan, jer mamac ostaje potpuno slobodan i šaran ga mnogo lakše uzima i rjeđe ispušta iz usta kada ga ponese.

Olovo kod ovog metoda mora biti teško oko 100grama kako bi samo dalo kontru kada ribe uzme mamac. Dobro je koristiti klizeće olovo ali i specijalnu montažu sa silikonskom cevčicom. (antitangle ili helikopter vez – više o tome u knjizi “Ribolovne tehnike i sistemi”). Kod ove montaže koristi se silikonska cjevčica kroz koju se provlači najlon koji sada bez otpora prolazi ne uznemiravajući ribu. Sa spoljne strane cjevciče namješteno je olovo tako da ne dolazi ni do kakvog dodira olova i najlona. Olovo se može privezati za glavni najlon ili preko vrtilice ukoliko nije moguće drugačije vezivanje. Vez za olovo treba da bude do 15 cm. Nije loše da cjevčica bude u obliku latiničnog slova V, zakrivljena pod pravim uglom. Ovakva cjevčica će pružati još manji otpor šaranu kada uzme mamac.

Kada se peca u vodama sa dosta panjeva i drugih podvodnih prepreka, popuštanja nema i većina ribolovaca steže kočnicu mašinice do kraja, jer ako šaran krene svojim putem, već je pod stablom. Preporučuju se izuzetno kvalitetne mašinice sa velikim kapacitetom špulne, zbog čestog kidanja najlona.

Za pravo pecanje šarana, potrebno je imati specijalne držače za štapove podove. Ovi držači omogućuju da se više štapova posmatra jednovremeno. Na podove mogu se montirati indikatori trzaja.

Šaran ima naviku da uzme mamac i u ustima ga nosi. Da bi ovo na vrijeme primjetili, potrebno je koristiti indikatore trzaja. Električni audio vizuelni indikatori, majmuni ili meki vrhovi mogu se koristit sa istim uspjehom. Svi ovi indikatori mogu na sebi imati fluorescentne dijelove, tako da se mogu koristiti i u noćnom ribolovu.

Majmuni su u stvari prstenovi koji se kače na opušteni najlon između mašinice i posljednje alke. Prilikom zatezanja najlona, majmun se penje i vizuelno signalizira da je mamac uzet. Meki vrhovi takozvani swingertip-ovi se postavljaju na sam vrh štapa. U normalnom slučaju ovi indikatori padaju pod uglom od 45° u odnosu na pravac protezanja štapa. Kada šaran uzme mamac vrh se podiže ukoliko šaran odlazi od štapa, a potpuno se savija, odnosno pada ukoliko se šaran približava.

Tehnika dubinskog pecanja je podjeljena u više faza. U prvoj je potrebno pronaći mjesto na kome želimo da pecamo. Dobro je da to mjesto hranimo više dana u isto vrijeme istim mamcem. Na taj način navikavamo šarana na ukus. Kada dođemo na vodu, prvo što treba uraditi je prihraniti mjesto. Po nekim procenama, ukoliko u vodi ima primjeraka od 8 do 10 kg, potrebno je baciti i do 1000 bojlija ili ekvivalentnu količinu druge hrane. (Ovo se odnosi samo na vode na kojima se rijetko lovi te mjesto do tada nije prihranjivano. Ukoliko je mjesto lovno, količinu hrane moramo smanjiti i do 90%) Cilj je šarana naviknuti na hranu, ali ne nahraniti ga. Ovo postižemo dodavanjem laksativa, sredstava koje podstiču probavu, u primamu. Šaran će se zbog brzog varenja često vraćati na hranjeno mjesto, što je preduslov za dobar ulov.

U drugoj fazi treba zabaciti na hranjena mjesta. Prilikom zabacivanja, nemojte preklapati mašinicu sve dok olovo ne padne na dno. Vaš mamac se mora nalaziti na hranjenom mjestu. Ako preklopite mašinicu, najlon se neće moći izvlačiti i mamac će u poluluku padati, po pravilu bliže obali. Nakon smirivanja olova, polako namotajte višak najlona i smjestite štap na pod. Namjestite indikatore trzaja i čekajte.

U slučaju trzaja, kontra treba biti odlučna, kako bi se udica zabila u usnu šarana. Po pravilu upecan šaran bježi prvo ka suprotnoj obali, a nakon toga ka travi. U prvom trenutku, izmarajte ga maksimalno, jer imate dovoljno najlona na špulni. Kada krene ka travi, ne dozvolite mu. Ukoliko zaplete najlon u travu nema načina da ga odatle izvučete.

Pecanje po površini je vrlo jednostavno i preporučuje se u ljetnjim mjesecima u toku najtoplijeg dijela dana, kada se šarani sunčaju na površini. Uzmite komad korice svežeg hljeba i okačite ga na udicu. Na najlon nemojte vezivati nikakvo olovo. Ukoliko želite dalje da zabacite, postavite plovak da leži na površini. Umjesto korice, možete koristiti puf-ije, hranu za pse ili mačke, žito i kukuruz ali i plutajuće boilije. Plutajući boiliji se prave po istim recepturama kao i standardni boiliji, ali se u njih dodaje soda bikarbona (prašak za pecivo), kako bi boili bio šupljikav ili se termički obrađuju.

I kod ove tehnike, kao i kod tehnike pecanja dubinskom metodom mogu se koristiti detektori trzaja.

Dva najveća problema kod ovog načina pecanja je kacenje izuzetno tvrdih mamaca na udicu i njihovo daleko zabacivanje, sa obzirom da su izuzetno laki. Prvi problem se rješava ljepljenjem samog mamaca na udicu superlepkom. Drugi problem može se riješiti dodavanjem komadića balze uz mamac ili opterećivanjem najlona komadićem balze. Ukoliko se balza kači na najlon, ona treba da bude oko 1,5 m daleko od mamca. Iznad balze je moguće staviti i malo olovce, kako bi se dodatno otežala, ali treba paziti i na nosivost. Takođe je moguće dodati i jedno klizeće olovo prije balze, bliže štapu, koje pri zabacaju stoji kod balze, pa pomaže da se mamac dalje zabaci, a kada padne u vodu, olovo klizne po najlonu i padne na dno, dok balza ispliva i drži mamac. Ovakvo vezivanje je dobro na tekućim vodama.
Tehnika površinskog ribolova je u suštini drugačija od svih tehnika. Ovdje ribolovac mora namamiti ribu na hranjeno mjesto i steći njeno povjerenje. Prvi dio ribolova zasniva se na hranjenju mjesta površinskim mamcima. Ovo treba ponavljati sve dok se riba ne pojavi. Kada šaran dođe na mjesto i počne da jede primamu, treba nastaviti sa dohranjivanjem, kako bi se riba navikla na stalno padanje hrane na površinu vode. Tek kada procjenite da se šaran više ne plaši, zabacujete mamac na hranjeno mjesto. Ovdje je vrlo bitno da ribolovac bude maksimalno skoncentrisan i miran, kako nekim nepromišljenim ili bučnim pokretom, ne bi otjerao ribu.

Nakon kontre, šaran će upotrijebiti svu svoju snagu da zaroni i pobjegne. Taj momenat je krucijalan u ovom tipu lova, jer pribor to mora i izdržati. Oprema treba da bude kvalitetna kao i za dubinski ribolov šarana, sa tim da ne treba koristiti udice veće od br. 6.

Metod pecanja sa plovkom je najstandardniji. Koristiti isti pribor kao i kod druge ribe iz familije šarana koje se hrani sa dna.

Bez obzira koji metod koristite, precizno zabacivanje je najbitnije. Prije svega treba naći mjesta gdje se riba nalazi i bacati blizu njih. Dodatnim hranjenjem možete privući i ohrabriti ribu da uzme mamac.

U posljednje vrijeme, tehnološki je moguće napraviti izuzetno jake, a dugačke štapove. Ovo omogućava da se dugim karbonskim štapovima ( dugim od 10 do 13 m), precizno zabaci mamac šaranu. Ovi specijalni štapovi imaju oznaku “carp and big fish”.

Pogrešan izbor štapa, arome boila ili mamca nisu toliko veliki nedostatak kao što je neodgovarajući podvez. Bitno je da uravnotežite veličinu udice i debljinu najlona. Recimo udica veličine 2 i najlon nosivosti 0,9 kg nema smisla sparivati. Više nije tačno da najlon koji ima veliku nosivost mora biti debeo, nefleksibilan i vidljiv čak i za slijepog šarana. Moderne multifilamenti su upravo malog prečnika, ali velike izdržljivosti. Preporučuju se strune debljine 0,18 do 0,20 mm.

Šaran ima veoma meka usta, koja se u borbi lako rascepaju, a riba se oslobađa. Oblik šaranske udice već je uglavnom poznat. To su kratke i široke udice, malo zakrivljene, radi lakšeg kačenja. Vrh običan ili kriv (papagajke), materijal čelik, a u novije doba karbonke laserski ili hemijski oštrene. One su izvanredne za ribolov na kanalima i jezerima, gdje nema zapona i gdje se riba može do beskraja zamarati. Međutim, u panjevima te udice slobodno zaboravite. Isključivo čelične kovanice dolaze u obzir (Mustad, VMC, Gamakatsu, Owner, Partridge, Drennan – primjedba V.S.). Najprije zbog mnogo veće snage, a potom što su znatno deblje od karbonskih, pa teže prosjeku šaranove usne. Preporučljivi brojevi u lovu su 1/0, 2/0, 3/0. Ako stavljate manju udicu, znači 1/0, i riba savije štap, a vi je u kontri ne zakačite odmah, stavljajte veću. Taj šaran ima usta da u njih može stati pesnica i mora se što prije izdići od dna pa je potrebna debela udica velike snage.

Postoji jedna rasprava vezana za boju najlona za podveze. Naime, smatra se da je šaran navikao na crnu boju najlona i naučio je da ga izbjegava. Pri povezivanju podveza treba imati na umu par stvari. Za upletene najlone grinner čvor je najbolji. Obratite pažnju da se blood čvor vrlo lako odvezuje. Dobro je na kraj glavne strune postaviti vrtilicu pa je lako mijenjati podveze i vezivati razne sisteme.

Prije pecanja obavezno pregledajte prstima najlon. Ukoliko ste i ranije sa njim pecali, došlo je do kontakta najlona sa predmetima u vodi koji mogu da ga oštete. Ako je površina jako ljuspičasta i neravna, obavezno zamijenite najlon, jer ta pojava mnogo smanjuje maksimalnu nosivost najlona. Pecaroši koji redovno odlaze u ribolov menjaju najlone i do dva puta godišnje, a podveze poslije svake malo veće upecane ribe.

Dva su načina vezivanja sistema ispod plovka. Prvi, za manje šarane je klasičan klizni plovak, sa olovom na dnu i predvezom dugim oko 30 cm, namještenim ispod olova kako bi mamac ležao na dnu. Ukoliko se peca krupniji šaran, ovaj sistem nije dobar jer osnovni najlon od plovka do olova stoji vertikalno i šaran će ga primjetiti. Bolje je postaviti vagler plovak, a olovo spustiti na veću dubinu od dubine vode u kojoj pecamo. Predvez i dalje stoji ispod olova. Nakon zabacivanja, zategnemo blago najlon, što će dovesti do stvaranja padajuće putanje najlona, direktno od vrha štapa do olova. Plovak će nesmetano kliznuti na potrebno mjesto na najlonu. Ovako će prostor iznad mamca i olova ostati čist i šaran neće zazirati od najlona.

Pecanje šarana mušičarenjem za nekoga može djelovati neozbiljno, ali nije mali broj internet izvora koji potvrđuje da je moguće zakačiti šarana ovim metodom, a kao glavni zagovornik ove metode pominje se Dave Whitlock. Ono što je mnogo teže, jeste izvaditi šarana napolje. Možda najveći problem predstavlja pronalaženje bistre vode u kojoj bi ova tehnika bila moguća. Za opis ove tehnike, koja je kod nas skoro nepoznata izvor je sajt www.ribarska.com.

Imitacije koje se izrađuju se mogu podijeliti u tri grupe. Mušice, tj. imitacije insekata ili bolje rečeno imitacije vodenih životinja gdje spadaju nimfe majske mušice, dragonfly i damselfly, a od životinja pijavice, crvi, gliste, puževi i račići. Drugo, imitacije biljnog vodenog svijeta koju čine razni plodovi podvodnih i priobalnih biljaka kao i alge. Treća grupa bi bila sve ono što čovjek baca u vodu, a tu spada kukuruz, hljeb, krompir i dr. Pri izradi imitacija treba obratiti pažnju da imitacija bude što realnija. Izgleda da šaran ne voli impresionizam. Šarana možemo loviti mušičarskim priborom na dva načina i to na viđeno i na neviđeno.Na viđeno je kad vidimo šarana u vodi. Tada se trudite da zabacite vašu imitaciju na nekih 25-50 cm od njega. Na neviđeno je zabacivati mamac na mjesta gdje pretpostavljamo da bi šaran mogao biti. U oba slučaja dobro je koristiti neku vrstu primame kao recimo kukuruz.

Imitacije treba otežati. Ako nije dovoljno teška dodajte kuglicu olova na predvez na rastojanju od nekih 10 cm. Bolje je koristiti više manjih kuglica nego jednu veliku. Imitacija mora savršeno da oponaša kretanje pravog mamca. Ako lovimo na rijeci prepustimo da vodena struja nosi mamac bez ikakvih pokreta. Poželjno je koristiti indikator trzaja i polarizacione naočare. Na jezeru možemo dati malo živosti imitaciji vrlo kratkim i rijetkim trzajima. Važno je da imitacija bude na samom dnu.

Još jedna bitna stvar je miris imitacije. Kad dođete na vodu provucite imitaciju kroz mulj, pjesak i sl. i na taj način ćete otkloniti vaš miris. Ponekad je dobro imitaciju umočiti u blagi rastvor vanile ili anisa ili je jedostavno staviti u šećer. Znamo da šaran voli slatko.

Loviti šarana mušičarskim priborom možete i noću. Tada je najbolje koristiti primamu koju razbacate na oko 4 kvadratna metra. Na ovaj način znate da je šaran tu negdje. Zabacujte uzvodno i pustite da mamac potone na dno. Pratiti ga sve dok ga struja ne prinese obali. Šaran se noću može naći uz samu obalu u 10 cm dubokoj vodi. Ne koristiti nikakvu rasvjetu jer to može otjerati ribu. Povremeno bacite šaku primame.

Evo nekoliko recepata za izradu šaranskih “mušica”. Prije toga samo napomena da je bolje praviti imitacije tako da pri plivanju luk i vrh udice bude okrenut na gore. Ovo će donekle riješiti problem čestih kačenja za podvodne elemente.

Corn fly by Tom Connor

· Udica za nimfe Tiemco TMC 2457
· Komad najlona do 10 kg nosivosti
· Komad žute spužve 6mmx12mmx6mm
· Olovna žica
· Crni osnovni konac

Dosta jednostavna mušica, ali zato ubojita, pogotovo za noćno mušičarenje. Komad žute spužve oblikujete makazama da liči na zrno kukuruza. Na tijelo udice namotate osnovni konac kojim pričvrstite komad najlona. Lakirate sa sredstvom za učvršćivanje glave. Zatim pričvrstite olovnu žicu i namotate oko tijela. Ovo će biti otežanje udice. Sve to prekrijete osnovnim koncem svežemo čvor i lakirate. Na najlon pomoću igle za šivenje navučemo spužvicu i na udaljenosti od oko 1 cm učvrstite super ljepilom. Odrežite višak najlona i Corn fly je spreman za upotrebu. Za vrijeme ribolova spužvicu možete umakati u extrakt anisa, vanile ili banane. Nemojte istu mušicu umakati u različite arome. Mušicu zabacite na mjesto na koje ste predhodno bacili kukuruz i čekajte na trzaj.

Bread & crust fly by Dave Whitlock

· Udica za suhe mušice veličine 8 do 12
· Bijeli i braon sunđer
· Braon osnovni konac

Još jednostavnija mušica za izradu od poznatog Dave Whitlock-a. Namotajte osnovni konac do luka udice i pričvrstite spužvice tako da braon bude na vrhu. Braon spužvica imitira koru hljeba dok bijela njegovu sredinu. Vratite konac do oka udice i pričvrstimo drugi kraj sundjera. Svežite čvor i odrežite viškove sunđera na oba kraja. Mušica je dobra za sve slojeve vode i površinu u zavisnosti gdje se šaran nalazi. Bolji rezultati se postižu prihranjivanjem šarana hljebom i potapanjem imitacije u mirišljave extrakte.

Berry fly by Dave Whitlock

Dosta mjesta pored rijeka i jezera je obraslo drvećem na kojima rastu plodovi poput trnjina recimo. Ribolovci su primjetili da se šaran rado skuplja ispod njih u vrijeme kada su ovi zreli i opadaju sa drveća.

Imitaciju ovih plodova pravite od jelenove dlake ofarbane u boju ploda. Nakon postavljanja dlake na udicu, vezanja čvora i lakiranja, makazicama ošišate dlaku u oblik ploda. Važna napomena za lov sa ovom “mušicom” je da se mora čuti ono “PLOP” kad ona udari o površinu vode, baš kao i pravi plod.

Od mušica koje imitiraju životinje najbolje se pokazale: Dragon fly nymph, San Juan Worm.May fly nymph, Caddis larve, Prince nymph, Flashback hare's ear, Crazy Charley muddler ,Dave's damsel nymph i druge.

Pri izboru arome za primamu i mamac, važno je usaglasiti sa onim što se nalazi u prirodi u okolini vode u tom trenutku. Prihranjuje se u manjim količinama sa probarenim kukuruzom. Male količine hrane služe samo zato da se šarani naviknu na tu hranu i da je uzimaju bez podozrenja. Riba u panjevima ima dovoljno hrane za razvoj, jer kad bi čekala prihranu slabo bi napredovala. Kukuruz za prihranu mora biti tvrd, jer se u suprotnom nakupi mnogo bijele ribe i rakova. Na takav se kukuruz i peca. Obično se prihranjuje uzvodno 7-10 m od mjesta pecanja.

Jedna dobra primama ima sljedeći sadržaj:
250 g riblje hrane za šarane kupovne, 50 g soje, 125 g pšeničnog griza, 15 g mlijeka u prahu, 15 g cimeta, 2 g betana, 1 g pivskog kvasca, 6 jaja. Ukoliko želite da koristite aromu, dodajte je u maloj količini.

Još jedna uspješna primama jeste recimo:
250 g soje, 250 g pšeničnog griza, 2 g betaina,1 g cimeta, 4 ml arome jarebike, 4 ml ulja od badema.

Da bi se povećala masa kupljene, fabričke primame, u nju se može dodati do 50% soje i pšeničnog griza, a da se ne pokvare njene karakteristike.

Šaran se može loviti na durbaka, zelenu glistu, običnu glistu, crviće, noklu (valjak), hljebnu ružu, gnječen hljeb, kukuruz (stari i mladi), školjku, riječnog puža, rovca, ribicu, baren krompir, pa čak i na tvistera.

Boili su lopte od meke smjese koje se kuhaju u vodi dok se ne stvrdnu. Postoji veliki broj već pripremljenih, kupovnih boila, ali zbog svoje cijene nekada je bolje napraviti sopstvene (Za preko 40 provjerenih recepata za boilije pogledajte poglavlje mamaca u knjizi “Tajne ribolova” – primjedba autora). U kućnoj radinosti umjesto boilija moguće je koristiti i valjak koji se pravi na sljedeći način: 2/3 kukuruznog i 1/3 pšeničnog brašna zamijesiti u hladnoj vodi (po želji obojiti i dodati mirise). U lonac staviti vodu da provri. Od smjese se odmah prave nokle velične oraha. Nokle se ubacuju u kipuću vodu i miješaju se varjačom da se ne zalijepe za dno. Kada nokle isplivaju na površinu vade se i stavljaju pod tekuću hladnu vodu. Ovako napravljena nokla kada se baci o pod mora da odskoči bar jedan metar. Dobro pripremljen na udici stoji 2-3 sata, na dlaci i duže, a voda i bijela riba teško je skidaju.

Školjke i puževi se pripremaju tako što se očišćeni ostavljaju na jakom suncu da se isuše. Tada postaju kao guma, pa ih bijela riba teže skida. Kuhanjem takođe postaju tvrđe, ali se zbog neprijatnog mirisa preporučuje da se to radi napolju.

Boili od ribljeg mesa se prave od istih sastojaka kao i normalni boili, sem što im se dodaju riblje meso, kosti i kožura. Kao zamjena za ove boilije mogu se koristiti mačiji biskviti. Boili sa dodatkom zrnevlja za ptice pravi se od osnovnog boila, uz dodatak lana ili koriandera.

Svi tipovi zrnevlja se mogu koristiti i kao mamac i kao primama. Jedini je uslov da se ostave preko noći u vodi da nabubre, a da se sutra blago prokuhaju oko sat vremena kako bi omekšali. Ovo zrnevlje se ili ostavlja u svom soku, ili stavlja u vakuum vreće i ostavlja par dana da počne da fermentira, kada počinje da dobija blago alkoholnu aromu. Kače se o dlaku oko udice broj 6.

Paste (nekuvani valjci – primedba V.S.) su izuzetna primama za šarana. Pripremaju se kao i sjemena, ali se nakon toga pasiraju. Odlične paste se prave od kikirikija, suncokretovih sjemenki i ostalih masnih sjemena.

Kikiriki je odlična primama za šarana. Ostavite ga preko noći da nabubri i prokuvajte ga oko sat vremena. Ostavite ga dan dva da fermentiše. Slobodno ga koristite u većim količinama, jer mu se kuhanjem drastično smanjuje kalorijska vrijednost.

Meso mesnog nareska je dobro kao mamac. Siječe se u obliku kupe i postavlja na udicu. Meso iz gulaša se može koristiti kao mamac. Gulaš treba da bude dominatnog ukusa na ono što se u prirodi nalazi u tom trenutku oko voda i sa čime se šaran potencijalno hrani. Kao primama koristi se sjeme konoplje, a peca se na komadiće mesa. Salama je fin mamac, ali i primama za šarana. Siječe se u obliku kupa. Jetra je mamac prepun aminokiselinama. Siječe se u kocke i kači direktno na udicu. Dobar je dodatak boilijima.

Hrana za pse i mačke se može koristiti kao mamac. Kači se direktno na udicu ili na dlaku. Prije upotrebe bilo bi dobro da se navlaže kako bi omekšali. Obično se koriste kao površinski mamac.

Riba, a posebno komadići pastrmke mogu se koristiti kao mamac za šarana, ali se prije upotrebe mora prokuhati. Kači se direktno na udicu.

Blago obaren krompir postaje sve popularniji kao mamac. Paste od raznih žitarica, brašna soje i kukuruza dobijaju se mješanjem sa jajetom, boje se i aromatizuju. Ove paste se ne kuhaju kao boiliji.

Sir se može koristiti kao mamac, a pravilo je prosto što smrdljiviji to bolji. Može se direktno stavljati na udicu ili dlaku ili ga možete dodavati u boili.

Mesni crvići su rado viđena hrana šarana. Mana im je što i druge ribe vole da ih konzumiraju. Ukoliko se koriste kao primama, potrebno ih je preliti vrelom vodom, kako bi uginuli, kako bi se sprečilo njihovo odlaženje od mjesta primame. Od glista u obzir dolazi isključivo zelena ritska, jer sve ostale odmah napadne bijela riba.

Kukuruz šećerac je najčešći i najprovereniji mamac i primama za šarana. Mogu se nakon barenja bojiti i aromatizovati (vanila, jagoda, tuti-fruti,…). Kače se direktno na udicu br 4 ili na dlaku i u toj varijanti se postavlja 4 do 6 zrna na dlaku oko udice 4 do 6. Konoplja se može koristiti kao mamac i to na dlaku koja se veže za udicu 4 ili 6. Obavezno je ubacite u primamu. Prije upotrebe potrebno ju je prokuhati.

Komad hljeba je ono čemu ni jedna riba ne može odoljeti. U tome je i najveći problem. Kako sačuvati hljeb na udici, a da ga sitnija riba ne ugrabi. Hljebna pasta, se pravi od hljeba starog nekoliko dana. Uzima se samo unutrašnjost hljeba koja se kvasi i mesi. Kuglica paste se stavlja direktno na udicu. Hljebna ruža se pravi od svežeg hljeba i to njegovog unutrašnjeg mekog dijela. Otkine se jedno parčence hljeba, a zatim se u jednom kraju stisne i provuče udica.

Ikra riba može se može koristiti kao mamac za šarana. Kači se direktno na udicu, ili dlaku. Koriste se krupnija jajašca, kao recimo jajašca pastrmke.

Mancmelov se može koristiti kao plivajući mamac za šarana. Koristiti najmanji mogući mancmelov koji možete nabaviti u radnji. Iako su vrlo sočni, ostaju na udici dosta dugo.

Posted in | Nema komentara »

Som (Silurus Glanis)

SOM (Silurus Glanis)

Evropski som naseljava sve rijeke Evrope koje se ulivaju u Sjeverno, Baltičko, Crno, Aralsko i Kaspijsko more. Takođe naseljava brakične vode Baltika, Crnog i Kaspijskog mora. Ovo je termofilna vrsta. Najveća je riječna riba kod nas uz jesetru i morunu. Naseljava rijeke, jezera, mrtvaje, veće bazene. Voli mirna i duboka mjesta u rupama u glavnom toku i mjesta zaštićena panjevima i granama. Preferira meko dno.

On uopšte ne liči na svoje rođake u svijetu. Ima veliku spljoštenu glavu sa sitnim očima i velika usta sa sitnim zubima. Ima šest brkova od kojih su dva na gornjoj vilici i znatno su veći nego oni u donjoj. Tijelo mu je golo i ljigavo i prema repu sve tanje i pljosnatije. Leđa su mu sivomaslinasta, a stomak bijel sa plavom nijansom. Može imati nepravilne pjege.
Svaštojed je, a glavnu hranu mu čine ribe, žabe, rakovi, sisari, a lovi i ptice koje slete na vodu. Pretežno lovi noću i za vrijeme snažnih i bučnih oluja kada kreće kako u jaku struju, tako i u plitka mjesta. Danju se odlučuje za lov samo ako je vrijeme oblačno. Problem soma je loš vid, te hranu više nalazi pipanjem i izuzetno osetljivom bočnom linijom kojom osjeća i najmanju vibraciju u vodi.

Som se iz zimskog sna budi kada temperatura vode poraste na 18°C. Idealna temperatura vode za soma je 28°C i on se pri njoj najbolje osjeća.

Mrijesti se u maju i junu, što zavisi od temperature vode koja treba da bude od 19°C – 24°C. Mrijesti se u parovima u gnijezdu veličine 1×1 metar i visine oko 75 cm. Ikra je ljepljiva i lijepi se za materijal od kojeg je gnijezdo napravljeno, pa je ženka u mogućnosti da je čuva dok se mladi ne izlegnu.

Najčešća lovna veličina soma kod nas je jedan metar i masa od 10 kilograma. Najveći ikad ulovljeni som bio je dugačak 5 m i težak 400 kg. u bivšoj Jugoslaviji je zabilježen slučaj da je u Dunavu kod Apatina 1958.godine ulovljen som mase 208 kilograma na stari alaski način.

LOV SOMA

Som je snažna riba koja se ničega i nikoga u vodi ne plaši. Veliki somovi su toliko snažni da se dešava da čovjek nema dovoljno snage da ga izvuče na obalu. Takav som ukoliko se lovi iz čamca može toliko biti snažan, da motor na čamcu ne može da mu se suprotstavi. Često, jedino rješenje za ribara je da pusti soma na slobodu. Nisu rijetki ni slučajevi da som pocijepa ribarsku mrežu i ode.

Sportski ribolovci, sa druge strane, love soma samo alatima koji imaju udicu. U ove alate spada i bućka koja se koristi iz čamca. Smatra se da je najbolje vrijeme za lov soma jul i avgust.

Som se može loviti na sve mamce koji vam padnu napamet. Ide toliko daleko, da se domaći sapun (onaj koji se pravi od kostiju) smatra tradicionalno dobrim mamcem za soma. Ipak najčešći mamac je crna glista, pijavica, durbak, rovac, riba ili parće ribe, žaba. Po nekim izvorima, najbolji mamac za soma je manić.

Tehnike za lov soma su mnogobrojne, ali se najčešće koristi lov bućkom, varaličarenje, lov na mrtvu ribu, dubinski metod (ovdje su date verzije g. Vučića i “pop-up”), plovkom, lov na živu ribu i lov sistemom bez olova.

Kao mamac za bućku upotrebljava se rovac, mrmorak ili ribica. Bućka je jedno parče drveta obrađeno tako da sa jednog kraja ima rukohvat koji se nastavlja dijelom koji je potpuno pljosnat i na kraju se naglo završava sa proširenjem u obliku potkovice. Ovom potkovicom se udara o vodu i stvara specifičan zvuk koji izaziva soma i pokreće ga u akciju. Sastavni dio bućke je još i parče kanapa koje sa jedne strane ima omču gdje se vezuje dugački kanap, a sa druge strane se vezuje veća i jača udica iznad koje se pravi crvena kićanka. Na kanap iznad kićanke se naniže dvadestetak olova veličine i oblika spljostenog klikera, a na udicu stavi komad sunđera tako da pokrije vrat udice. Kada se lovi, ovaj dio bućke se vezuje omčom na jedan dugačak i jak kanap za čiji se drugi kraj veže veća prazna plastična kanta. Ova kanta služi kao lokator za soma, ukoliko ne možete strunu zadržati u ruci. Veliki som je toliko snažan da bez problema vuče čamac po vodi. Ovakvog soma je ponekad bolje pustit da sam ide, ne bi li se izmorio, a njegov položaj odredićete po položaju plastične kante na površini.

Som se uspješno može loviti i varalicom. Najbolji period za to su maj i jun. Za lov soma varalicom mora se upotrebljavati jak pribor i dobre varalice. Varalice za soma spadaju u grupu morskih varalica. Dužina treba da im bude od 10 do 15 cm i treba da budu teške od 20 do 90 g. Sem leti, kada se som približava obali i lovi na površini i kada je moguće koristiti kašike, som se lovi na tonuće voblere. Preporučuje se upotreba Meps Anglia long br.5, žutog ili narandžastog Giant Killera, Zoranovih voblera 7,9,11,13 cm jakih boja (crvena,zelena,žuto-zelena), dvostrukih kašika, Blue Fox Super Vibrex br.6 metalno obojenog i sa dodatnim kleperom i kombinacije kašike i šeda. Takođe dobro su se pokazale 90 gramske Yann kašike, 30 gramska Eira, Toby i Rapala Inokoo. Štapovi za soma su dugi 3 do 3,5 m sa mašinicom sa long kast špulnom koja ima špulnu kapaciteta 250 m promjera 0,40 mm. Zabacivanje se može vršiti iz čamca i sa obale. Ukoliko se vrši iz čamca, mora se paziti da se ne uznemiri riba neprirodnim zvucima, koji potiču od udaraca ribara i opreme o dno barke. Zabacuje se što dalje i nakon pada varalice u vodu, ona se pušta da potone do dna. Povlačenje je lagano, tek tom brzinom da varalica zavibrira. Ukoliko dođe do trzaja, izvlačenje grdosije se obično sastoji od dvije faze. U prvoj je potrebno, što prije soma odvojiti od dna i dovesti na površinu da “proguta” vazduh. Ovakav som, sada neće preplašiti ostale u jatu. Nakon toga slijedi polako i postepeno izmaranje ribe.

U toku dana i za vrijeme hladnijih mjeseci, som neće pojuriti za varalicom. Jedino što nam preostaje je da na tonuću jig glavu montiramo mrtvu ribicu i pokušamo da pogodimo rupu u kojoj je som. Ukoliko se mamac pravilno prezentuje, somu ispred usta, rado će ga uzeti. Mamac se vodi isto kao i varalica i koristi se isti pecaroški pribor.

Som se može loviti i dubinskom metodom g. Jovice Vučića. Na kraj najlona veže se olovo, dok se dvije udice vežu iznad olova. Prva na 20-tak santimetara iznad olova druga 20-tak santimetara iznad prve. Udice su veličine 2 ili 3. Podvezi su kratki oko 10-15 cm da se ne bi prilikom zabacivanja uvrtali oko osnovnog najlona. Udica se mamci durbacima. Mamac prilikom mamčenja navući na udicu do tri puta, širim bodom. Paziti da rep ostane slobodan kako bi mahao u vodi. Durbak je za razliku od pijavice mnogo bolji mamac, jer se u vodi širi i viori, dok se pijavica grči. Pored soma na ovaj mamac može doći i šaran i klen. Pecanje se odvija noću i to je najbolje početi oko 19:00 i završiti ga do 22:00. Na vrhu svakog štapa postavlja se zvono za signalizaciju. Najlon se drži maksimalno nategnut, ali tako da ne povija štap. Štapovi se smještaju u držače pod uglom od oko 60 stepeni. Peca se sa do tri štapa. Kontrira se na jači trzaj, ne na pipkanje.

Dubinski metod se koristi onda kada znamo gdje se riba nalazi ili predpostavljamo mjesto kuda će proći. Sa druge strane dubinski metod tačno postavlja mamac na željeno mjesto i dubinu. Po pravilu se koristi klizeće olovo, vezano na bočnom predvezu dužine od 50 do 80 cm preko virble, dok se na glavnoj struni vezuje udica sa mamcem. Olovo treba da stoji iznad mamca, dajući mu dovoljno slobode. Dubinskim metodom se po pravilu može prezentovati veći broj različitih mamaca, od kojih se najčešće koriste: debele crne gliste, veće klupko crvenih glista ili grupa pijavica na udici 4 ili 5. Pokazalo se da som rado uzima mamac koji ne leži na samom dnu i da nikada ne kopa po mulju. To je razlog što morate obezbijediti da vaš mamac bude dobro vidljiv. Jedan od lakših načina je da koristite komadić stiropora na vratu udice. Nakon zabacivanja, ovaj komad će izdizati udicu sa mamcem kao mini plovak.

“Pop-up” metod se koristi na svim vodama, a posebno na onima gdje je dno prekriveno debljim slojem mulja. Ovim metodom može se postaviti mamac na proizvoljnoj dubini i daljini.

Na glavni najlon postavite klizeće olovo-bombu minimalne mase 45 g. Nakon njega, stavite veliku perlu. Na kraj najlona vežite vrtilicu. Podvez dužine 60 cm sa jednom udicom vežite na vrtilicu. Za alku na udici, vežite vrlo tanak najlon. Dužina ovog najlona određuje na kojoj dubini želite da vam se nalazi mamac pri pecanju. Na drugi kraj tankog najlona postavite kuglu stiropora.

Na udicu postavite mamac i zabacite. Najlon nemojte zatezati dok se sistem ne stabilizuje. Sistem je stabilizovan, kada se kugla stiropora pojavi na površini vode. Nakon toga polako nategnite najlon. Ovim sistemom možete pretraživati sve dubine vode na jednom mjestu, samo jednim zabacajem. Polakim natezanjem najlona, pazite da ne pomjerite olovo na dnu, mamac približavate dnu, a laganim opuštanjem, mamac se opet vraća ka prvobitnom položaju. Ovo je jedan od najefikasnijih metoda pecanja soma.

Ribolov plovkom je moguć u onim mjesecima i dobu dana kada som prilazi obali i tu se u plićoj vodi hrani. Za sistem sa plovkom se koristi klizajući plovak ili vagler plovak. Na kraj najlona stavimo olovo, dovoljno da ispravi plovak i da ono legne na dno. Ispod olova stavimo predvez sa par sitnih olova i udicu. Mamčimo je standardnim mamcima, uz opcionu upotrebu stiropora.

Lov soma živom ribom je u suštini lov soma dubinskom metodom i lov soma plovkom, ali se u tom slučaju koristi živa riba kao mamac. Interesantno je na koliko načina riba može da se kači. Postoji nekoliko karakterističnih vezova: jednokraka udica ispod leđnog peraja, jednokraka udica kroz rep, trokraka udica ispod leđnog peraja, bilo koja od kombinacija trokrake i jednokrake koje su do sada predstavljene i šniranje. Pod šniranjem podrazumijevam da se iglom provuče komad najlona kroz leđa ribe, ispod leđnog peraja. Taj komad se savije, napravi se omča i nakači a udicu. Međutim postoji još jedan efikasan način vezivanja žive ribe. On se sastoji u sljedećem: na kraj najlona postavite teško olovo. Iznad njega o najlon okačite neki veliki plovak, na dubini koja je jednaka dubini vode u kojoj se peca. Sada se iznad tog plovka, ka štapu, postavlja još jedan klizeći plovak koji ima alku na vrhu ili mogućnost da se preko vrtilice povežu struna i plovak. Ispod plovka se postavlja predvez. Sistem se zabacuje i sada keder može da se pomjera i pliva nesmetano od štapa pa sve do mjesta bacanja teškog olova. Za ovaj sistem se koriste štapovi dužine od 3,3 do 3,6 m, jačine od 1,4 do 1,8 kg, sa mašinicom koja može da ima 250 m najlona 0,50 mm debljine.

Lov sistemom bez olova je uspješan i jednostavan, ali rijetko korišćen način. Za ovaj metod pecanja, potrebni su vam štap i mašinica identičnih karakteristika kao i za dubinski ribolov. Osnovni najlon je monofilament prečnika 0,40 mm ili većeg. Podvez se pravi od Carp Silk-a ili Quicksilver-a nosivosti 13 kg ili monofilamenta nosivosti preko 9 kg. Ako je podvez od monofilamenta provucite ga kroz silikonsku cjevčicu dužine 15 cm. Navucite je blago i na vrat udice kako se ne bi pomjerala pri zabacivanju. Podvez vežite na glavni najlon preko vrtilice. Udica treba da je broj 2 ili veća. Pored ove opreme potrebni su vam i identifikatori trzaja, i to majmuni, prsteni ili električni signalizatori. Nakon zabacivanja, sačekajte da mamac padne na dno. Polako zategnite najlon, ali tako da ne pomjerite mamac. Postavite na najlon identifikator trzaja. Kontrirajte čim riba počne da nosi mamac

Posted in | Nema komentara »

Smuđ (Stizostedion Lucioperca)

SMUĐ (Stizostedion Lucioperca)

Smuđ je porijeklom iz voda rijeke Elbe koja se uliva u Aralsko more. Odatle je donesen u zapadnu Evropu i Ameriku. Dvije su osnovne vrste smuđeva kod nas. Prvi je rasprostranjeniji obični smuđ, a drugi je smuđ kamenjar.

• Stizostedion lucioperca – obični smuđ
Zadnji ugao vilica ne doseže nivo zadnje ivice oka. Obrazi nose krljušt na sebi. U bočnoj liniji se nalazi 70-83 krljušti. Živi u omanjim jatima, u najdubljim dijelovima rijeka u njihovom donjem toku. Najviše mu odgovara pjeskovito i kamenito dno. Prilagodljiv je, pa može živeti i u brakičnim vodama i vještačkim jezerima. Može da naraste do 1,3 m dužine i do 15 kg mase.

• Stizostedion volgensis – smuđ kamenjar
Zadnji ugao vilica doseže ili premašuje zadnji ugao oka. Bočni dijelovi glave nisu skroz, već samo mjestimično obrasli krljuštima. U bočnoj liniji se nalazi 80-97 krljušti. Naraste do 50 cm i 1,4kg.

Smuđu je neophodna voda bogata kiseonikom da bi preživjeo i tada može podnijeti velike toplotne ekstreme, pa cak i 35°C. Najviše voli dubinu od 4 m, a kada voda nadolazi približava se obali u područja dubine od 1 do 2 m.

Životni vijek smuđa je 17 godina.

LOV SMUĐA

Tipična hrana smuđa su bodorka (Rutilus rutilus), balavac (Gymnocephalus cernua) i grgeč (Perca fluviatilis). U proljeće, smuđevi, posebno sitniji primjerci, rado uzimaju i gliste i krupnije puževe.

Zbog vrlo dobro razvijenog sloja sudovnjače oka, smuđ ima sposobnost relativno dobre vizuelne orijentacije i u mutnoj vodi, kao i u uslovima loše osvjetljenosti, što mu omogućava da lovi ribu u svim uslovima i na svim lokacijama. Ljeti se intenzivno hrani ujutru, dok se sa približavanjem zime počinje hraniti i predveče. U toku zime aktivan je celog dana. Smuđ se slabo hrani noću i u podne. Plijen progoni iz dubine, nikada se ne bacajući po površini.

Sezona najboljeg lova je od juna pa sve do prvih mrazeva u novembru, kao i u rano proljeće, ako je ono blago.

Srednje toplo, vlažno vrijeme, mutni i maglovit dan je idealan za smuđa. Kad je visoka voda treba ga tražiti u većoj dubini u priobalju pod potopljenim vrbama tokom većeg dijela dana, a to je obično sa proljeća i sa jeseni. Kad je voda niska, vrijedi ga čekati uveče iza prepreka koje prave limane i oko rtova. U bistrim vodama, gdje je dozvoljeno, peca se noću.

Odmah po otvaranju sezone u kasno proljeće definitivno najbolje mjesto za pecanje smuđa je zapenjena voda ispod mjesta gdje voda pada sa veće visine (vodopada, prelivnice,…). Tu se odrasli kapitalni smuđevi okupljaju u velikim jatima i pecaju se na živog kedera. Nakon proljetnjeg okupljanja u bržoj vodi u čijoj blizini su se izmrijestili, smuđevi napuštaju ovakva mjesta i početkom ljeta se povlače u mirnije i dublje vode. Tokom ljetnjih mjeseci trebalo bi pecati na mjestima sa šljunkovitim dnom ili jakim padom dubine.

Obratite naročitu pažnju na potopljena ostrva, jer je upravo to struktura koja proizvodi bogat ulov tokom cijele godine.
Karbonski tvrđi štap dužine od 3 do 3,5m namjenjen pecanju šarana ili štuke je idealan je za smuđa. Smuđ pruža lijep otpor, ali nije snažan. Iz tog razloga, najlon nosivosti 3,6 kg je sasvim dovoljan. Ukoliko u vodi ima dosta potopljenih panjeva, potreban je najlon nosivosti 5 kg. U ovim vodama pazite da se najlon ne vuče po vodi. Udice veličine 8 do 10 su idealne.

Mrtva ribica je najbolji mamac za smuđa u toku cijele godine. Možete koristiti bilo koju slatkovodnu ribu, ali su mu bodorka, balavac, jegulja i grgeč omiljeni. Morska riba kao što su tune i sardine nisu dobri mamci za smuđa, mada će privući mnoge druge ribe. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g i treba je spustiti na samo dno vode. Mamac otežajte olovom kako bi sigurno legao na dno. Možete koristiti svježe ili zamrznute mamce.
Metod “oživljavanja” mrtve ribe su 1967. godine izmislili Albert Drašković i Henri Limouzin. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i kroz stomak izvadite vrh udice napolje. Jig vežemtepreko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dve trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Pustite ga da padne na dno, što identifikujete blagim opuštanjem najlona. Oživljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći bolesnu ribu.

Ukoliko je dno sa dosta prepreka, granja i panjeva, umjesto jiga može se koristiti i specijalno nekačeće olovo u obliku bumeranga. U ovom slučaju olovo uvijek grebe po dnu, dižući mulj i primamljujući smuđa.

Za razliku od mrtvih mamaca, živi treba da budu iznad dna na 30 do 60 cm. Zabacite što bliže nekoj podvodnoj prepreci. Približite se vodi i potražte brojna jata sitne ribe. Smuđ mora da bude u blizini. Standardno vezivanje sa klizećim olovom se koristi kada se peca sa živim mamcem. Olova moraju da budu laka, 20 do 30 g, jer će smuđ odustati od mamca ako osjeti otpor. Plovak treba da bude polistirenski, velike nosivosti i do 60 g.

Dubinski metod se može koristiti za pecanje sa mrtvom ribicom. Najbolje je na kraj najlona postaviti olovnu virblu. Na nju postavite predvez dužine 40 cm i dve trokrake udice. Mrtvu ribu ili parče pričvrstite na udice. Iznad mamaca postavite jedno veće ili više manjih olovaca da drže mamac i najlon pripijene na dno.

Ukoliko znate da je dno puno panjeva, koristite prije plovak neko dubinsku metodu. Sistem koji vežete na plovak je bitan. Može se koristiti isti način vezivanja kao i za lov dubinskim metodom, sa tim da virbla mora biti te težine da optereti i ispravi plovak, ali se može napraviti i drugačiji sistem. Na kraj najlona postavlja se laka virbla, a onda se na nju kače dva predveza. Jedan dužine 70 cm na kome se nalazi olovo težine 20 g, a na drugom dužine 30 cm, postavlja se trokraka udica i mamac.

Može se pecati varalicom u obliku metalne kašike ili male ribice. Varalica mora da liči na prirodnu hranu koju smuđ može da nađe u svojoj okolini. Ukoliko varaličarite u jesen treba koristiti krupnije varalice. Dobro su se pokazale Risto Rap, Rattlin’ Fat Rap,Tail dancer kao i razne “zvečke”- varalice koje proizvode zvuk. Na našim vodama dobro su se pokazali Zoranovi vobleri za smuđa veličine 5 i 9 cm,sivo-plave i braon nijanse. Kada se lovi na spinera iza njega na udicu treba postaviti glistu ili veću pijavicu. U rano proljeće plitkoroneći vobleri vode se brzinom koja je jedva dovoljna da vobler radi. Sa vremena na vrijeme povucite štap da varalica napravi pauzu u radu što može natjerati smuđa da napadne varalicu. Ova tehnika je dobra ako je voda duboka od 1,5 m do 3 m.

Smuđa možete loviti i na silikonske varalice, šedove, twistere i vormove. Tehnika lova vormovima se primjenjuje na onim mjestima gdje je dno teško, puno granja i prepreka pa bi drugi sistemi kačili. Za postavljanje vorma koriste se specijalne udice sa zakrivljenim vratom. Vrh udice se uranja u tijelo vorma, i na taj način ne može doći do kačenja. Sam vorm sistem klizi po vratu udice i odskakuje od podloge. Slično jigu i vorm ima olovnu glavu, koja nije dio udice i koja se posebno montira. U slučaju teksas sistema, glava se nalazi na samom vratu udice i vorm najviše liči na twistera. Ovaj sistem je pogodan za čvrsta dna. Kada je dno muljevito, koristi se karolina sistem. Glava vorma se kači na kraj najlona i na nju se postavlja vrtilica. Veže se na virblu predvez od najlona od 0,5 do 1,5 m. Na predvez se vezuje vorm udica i sam vorm na njoj. Ovako vezan sistem neće potonuti u mulj. Pri zabacivanju, cilj je vorma što prije spustiti na dno, pa ostavite najlon slobodno da izlazi iz mašinice, sve dok vorm ne padne na dno. Nakon toga polako namotajte najlon i ostavite nekoliko sekundi da vorm leži na dnu. Vrh štapa povucite nagore oko 40 cm. Brzina povlačenja treba da je manja od brzine pri kontri. Morate osjetiti rad vorma. Opet spuštate vrh. Vorm tada ide nadole i kada padne na dno namotajte najlon. Na ovaj način pretražujete dno u koracima. Pauza na dnu može biti mirna, ali možete i da vibrirate vrhom nakon što zategnete najlon. Dno pretražujte tamo gdje bi riba mogla da bude. Imajte uvijek na umu da smuđ na čistinu izlazi samo ako nema podvodnih struktura i rano u proljeće kada prilazi plićacima da bi se hranio. U ovom drugom slučaju, smuđa ćete vrlo teško natjerati da zagrize bilo šta.

Ribolov sa jig glavom je dosta sličan ribolovu sa vormom. Ukoliko koristite jig-a sa olovnom glavom, svakako najbolja prezentacija se postiže kad puštate jig da “odskače” od dna. Povucite jig u kratkom trzaju, a zatim ga pustite da padne na dno. Na dnu ga ostavite da miruje par sekundi, a zatim opet povucite. Nastojte da radite sporo i da ostavite jig da miruje na dnu, jer smuđ vrlo često uzima kad je jig u mirovanju. Od glava jiga najuniverzalnija varijanta je okrugla, trouglasta. Metak šed se preporučuje za brzotonuće varjante, stand-up za tvrda, ravna dna. Za zimski ribolov preporučuju se Sesi šajner, Fin šed, Sesi šed i Orkin Šed.

Drugi metod je ako koristite jig sa plutajućom glavom. U ovom slučaju vam je potrebno klizno olovo koje ce držati predvez sa jig-om na dnu, a u isto vrijeme omogućava vam da vrlo precizno odredite kad ga je smuđ uzeo da bi pravovremeno reagovali. Povlačite predvez na “potez”, ne više od metra, a zatim namotajte višak najlona i sačekajte izvesno vrijeme da se jig podigne. Kad ste procijenili da se podigao i stoji uspravno, povucite opet.

Posted in | Nema komentara »

Patuljasti somić (Ictalurus nebulosus)

Cverglan – Američki somić – Terpan – Manjić – Manić – Manjov – Glavonja – Bodonja – Cvergl

Iako živi u mulju na samom dnu, meso cverglana je finog ukusa, skoro bez kostiju i najviše liči na meso soma. Kod skidanja sa udice i kod čišćenja ove ribe treba voditi računa o trima oštrim bodljama odmah iza glave, čiji ubodi znaju da budu izuzetno bolni. Cverglan je poribljen u Evropi sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka iz svoje postojbine, Sjeverne Amerike. Očekivalo se da će se ovdje prilagoditi i narasti u veliku i sportski atraktivnu ribu kakva je u Americi. Međutim zbog temperature vode kod nas on je uglavnom zakržljao. U našim vodama on naraste do 800g, mada su najčešći primjerci jedva teži od 100g, dok u svojoj postojbini cverglan naraste i preko 2 kg.

Kako je ovo riba dna i to onog punog mulja i tinje, nema ga u brzim i bistrim rijekama. Čest je u kanalima i barama, posebno onima koji su obrasli vegetacijom, sa dnom koje je puno panjeva, granja, ševara i podvodnog rastinja. Ovo je veoma izdržljiva i otporna riba. Sposoban je da preživi izuzetno visoke temperature, na kojima bi ostale ribe brzo uginule i na vrlo mali nivo kiseonika u vodi. Moguće ga je naći čak i u vodama koje dugo leže zamrznute, gdje miruje i čeka trenutak otopljavanja. Kod nas se mrijesti od maja do juna. Ženke izbacuju izuzetno veliki broj jajašaca što je jedan od razloga tako uspješnog širenja ove ribe u našim vodama. Još jedna karakteristika mu ide na ruku: budući da je donešen iz drugih voda, u našim ekosistemima gotovo da i nema neprijatelja. Jedino bas, koji se još nije dovoljno raširio može da mu naudi kao prirodni neprijatelj. Štuka, som i smuđ ipak vrlo rijetko napadaju cverglana.

LOV PATULJASTOG SOMIĆA

Kada dođete na neku vodu i upecate jednog ili dva cverglana zaredom ostaju vam dve mogućnosti. Ili da se spakujete i odete na drugo mjesto ili da se nalovite cverglana i ni jedne druge ribe. Neće vam vrijediti ni promjena mamca jer cverglan napada i guta sve mamce biljnog i životinjskog porijekla koji se nađu na udici: hljeb, valjak, žito, grašak, kukuruz, sve vrste glista, crviće, pijavice, sitnije žive ili mrtve ribice, parčiće ribica. Budući da je grabljivica, hrani se tokom cijelog dana i noći sa kraćim pauzama. Jata cverglana idu po vodi po utvrđenim stazama i ako želite da ih stalno pecate potrebno je da ih pratite ili da ste majstor primame i da ih zadržite na jednom mjestu. Ipak predugo zadržavanje protiv njihove volje i nije moguće, ali ni potrebno jer će se već za par časova vratiti. U tom periodu, možete probati sa pecanjem neke druge atraktivnije ribe. U toku godine, najaktivniji je u jesen kada sakuplja kilažu za nadolazeću zimu, u toku koje uglavnom miruje. Iz sna se budi početkom marta, kada voda počinje da otopljava. Tada je izuzetno gladan i aktivno jede, međutim hrani se u većim dubinama, za razliku od jeseni, kada ga je lakše naći.

Da bi privukli jato cverglana na neko mjesto morate ih primamiti. Obično se koristi standardna hrana za primamljivanje na dnu uz dodatak životinjskih komponenti: crva, isjeckanih glista i blago usmrdjeli komadići kedera. Primamu bacajte uvijek na isto mjesto, ne rasipajući je po cijeloj vodi. Cverglani imaju izuzetan “njuh” i naći će svaku gomilu hrane. Nakon osnovnog primamljivanja, povremeno dohranjujte mjesto crvićima.

Cverglana možete pecati na dva osnovna načina: dubinskom metodom i plovkom – odluka zavisi od tipa vode. Osnova je da mamac miruje na dnu, tamo gdje je i primama. Dakle, na mirnim vodama plovak, na tekućim dubinka.

Ukoliko se odlučite za dubinski metod pribor ne mora biti fin. Koristite najlon debljine 0,20 do 0,30mm. Udice mogu biti u opsegu od 6 do 8. Kod pecanja dubinskom metodom, mogu se vezati dvije udice; jedna ispod, a druga iznad olova. Najpogodniji mamac za dubinsko pecanje su poveći komadi bijelih ili crnih ritskih glista, sitniji durbaci, manji kederi ili blago usmrdjeli repići kedera. Kontra kod pecanja dubinskom metodu ne treba da bude pri prvom trzaju. Kada cverglan osjeti mamac neće se smiriti dok ga ne proguta. Dakle sačekajte da se štap jasno savije i onda kontrirajte.

Sistemom sa plovkom ćete pecati na mirnim rijekama, barama, jezerima i ustajalim kanalima. Najlon može biti kao i kod dubinskog metoda, međutim ovdje se peca sa jednom udicom. Razlog je jednostavan. Ukoliko ulovite krupnijeg cverglana, on će nagonski krenuti ka potopljenoj grani ili travi i tu bi druga udica samo predstavljala smetnju. Oblik i nosivost plovka nisu bitni. Najbolji mamci za ovakav sistem pecanja su žive ili mrtve gavcice koje možete naloviti cerencem. Pored gaovčica odlično su se pokazali repići beovica – čak bolje nego kompletan mrtav keder. Veličina mamca ne treba da vas zabrinjava. Kada primjetite podrhtavanje plovka kao i kod dubinke ne žurite sa kontrom već kontrirajte tek kada podvuče plovak pod vodu.

dobri recepti za mamce za lov cverglana

• za sirni mamac je potrebno:
250g Limburger sira i ražano brašno – po potrebi

Istopite sir na laganoj vatri. Kad je to gotovo dodajete brašno dok ne dobijete masu koja ostaje na udici. U smjesu možete dodati još mljevenu piletinu, mljevenu džigericu kao i riblje brašno.

• za krvavi mamac je potrebno:
1 šolja pšeničnog brašna
1 šolja kukuruznog brašna
1 kašicica vanila extrakta
0,5 l pileće ili goveđe krvi
2-3 kašicice praha od bijelog luka
1 paketić želea od jagoda i gaza

Pomješate oba brašna sa vanilom i praškom od bijelog luka. U smjesu lagano dodajete krv dok ne dobijete tijesto koje se da oblikovati. Stavite sve u gazu i kuhate u kipućoj vodi oko 15 minuta da dobijete tvrdu pogaču. Nakon hlađenja isječete u komade i pomješate lagano sa želeom dok ne dobijemo solidnu loptu. Mamac čuvate u frižideru dok ne pođete u ribolov.

• za mesni mamac je potrebno:
1 svinjsko srce ili džigerica ili mozak (može i sve zajedno)
jedno ili dva tuceta kišnih glista (zavisi koju količinu mamaca pravite)
brašno
konzerva kukuruza
nekoliko pari ženskih čarapa

Isjeckati ili samljeti srce ili džigericu i izmiješati je sa kukuruzom iz konzerve. Dodajte brašno i ponovo dobro izmješajte. U smjesu istresite gliste, zdrobite ih i umješajte u smjesu. Od dobijene smjese pravite kuglice veličine loptice za stoni tenis i uvijate u najlon čarapu. Svežite čarapu koncem i odrežite višak. Ovo ponavljate sve dok vam ne nestane smjese ili čarapa. Gotove loptice poslažete u kutiju i ostavite nekoliko sati na sunčanom mjestu da malo tukne. Mamac možete postaviti direktno na udicu ali i kao boilie.

• za mliječni mamac je potrebno:
mlijeko
kukuruzno brašno
so

Skuhate najobičnij kačamak tako da se ne raspada na udici, pa ostavite nekoliko dana na toplom da se usmrdi. U ovaj mamac možete umijesiti razne mirođije.

Posted in | Nema komentara »

Pastrmski grgeč (Micropterus salmoides)

BAS

Bas je prije svega fantastična sportska riba. Vrlo borbena i teško predvidljiva. Jedina od grabljivica napada cverglana. Hrani se svime što mu padne na pamet, pa riba u njegovom meniju zauzima svega jednu petinu. Kada prvi put vidite basa prvo što vam padne na pamet su njegova izuzetno velika i duboka usta. Donja usna prekriva gornju i to mu daje dodatni “zločasti” izgled. U ustima se nalaze brojni zubići i jak mesnati jezik.

Bas je rasprostranjen prije svega u USA, ali se u posljednje vrijeme sreće i u vodama Evrope. Španija, Portugalija i Francuska ga poznaju već duže vrijeme, a i kod nas je zastupljen u malom broju voda. Generalno mu najviše odgovaraju vode zatvorenog tipa, gdje ga je moguće naseliti u dovoljnom broju. Vrlo je otporan i nove terene vrlo brzo osvaja. Glavni razlog tome je što podnosi široki opseg temperature, od 0 do 30°C. Idealna temperatura za život mu je u opsegu od 15 do 20°C. Razmnožava se pri temperaturi od 17 do 21°C. Sam ritual je dosta složen. Mužjak gradi gnijezdo prečnika 30 do 50 cm i poziva ženke, i do četiri, u njega. Tu se ikra polaže, a nakon oplodnje mužjak nastavlja da brine o ikri. U tom periodu je najčešće plijen većih štuka, jer u roditeljskom zanosu, jednostavno upliva štuki u usta. Nakon deset dana jajašca se izvaljuju. Mlađ se okuplja u jatima uz obalu, hraneći se zooplanktonom. Kada dostignu dužinu od 7 cm počinju da jedu i druge ribe.

LOV BASA

Bas se uglavnom zadržava u priobalnim dijelovima voda, uz trsku i travu, odakle vreba plijen. Sitniji komadi se ponekad sunčaju na površini vode, dok krupniji više vole veće dubine. U proljeće i s jeseni više vole duboke vode, u postojbini i do 20 m, dok se pri sunčanom danu, ljeti, a posebno kada je temperatura vode od 18 do 20C, love na samoj površini. Bas se lovi dvjema poznatim tehnikama, mušičarenjem i varaličarenjem, mada se u novije vrijeme lovi i nekim karakterističnim živim mamcima.

Mušičarenje se najuspešnije izvodi u toku toplih i sunčanih ljetnjih dana, kada bas i inače lovi insekte koji padnu u vodu. Oprema treba da bude što robusnija. Mušičarskom tehnikom se lovi pomoću površinskih mušica, popera i strimera. Površinske, suhe mušice treba da se uzimaju u skladu sa tekućom situacijom na vodi i raspoloživim živim insektima, mada uvijek treba probati i sa nekim od fantastičnih mušica. Kako bi mušice mogli baciti na dovoljnu daljinu klasičnim priborom koristite vaser kuglu. Popere bas ponekad napada. Treba koristiti manje popere koji imitiraju bube i male žabe. Najrjeđe od svega bas napada strimere. Strimer treba voditi blizu obale, čak ako je moguće kroz travu. Na tim mjestima bas vreba sve što se kreće u njegovom vidokrugu.

Najčešće se bas lovi varaličarenjem. Za ovu namjenu koriste se štapovi dobrih bacačkih osobina dužine do 3 m, koji mogu da bace varalicu od 10 do 30 g na željenu daljinu. Koristi se najlon debljine 0,25 mm. Od varalica koriste se džigovi, vormovi, tvisteri, silikonski daždevnjaci i rakovi, metalne kašike i vobleri.

Džigovi i silikonske varalice imitacije riba su u USA (njegovoj postojbini) na prvom mjestu kod pecanja basa. Vode se pored trave i trske gdje se predpostavlja da je riba. Često ih ribolovci umaču u aromu ribljeg mesa kako bi ih načinili još privlačnijima.

Vormovi se koriste uglavnom za hvatanje basa na dnu. Ovo su silikonske varalice u obliku crva, dužine i do 20 cm. Prilikom kačenja vrh udice se nabija u tijelo varalice kako se ne bi kačio za dno. Kada se koriste vormovi udica treba da bude jako oštra kako riba ne bi probila vorma kada riba zagrize. Kontra mora biti pravovremena i odsječna. Pri zabacivanju, špula se otpušta kako bi najlon nesmetano izlazio, a vorm direktno tonuo. Kada vorm legne na dno, prebacite graničnik, i sačekajte par sekundi. Nakon ove pauze slijedi trzaj. Trzaj ne smije biti pretjerano jak i mora biti kontrolisan, odnosno ne duži od 30 cm. Na svakom trzaju, vorm će poletjeti sa dna, doći do najviše tačke i onda pasti na dno. Tek tada namotajte najlon i zategnite ga. Napravite stanku i ponovite postupak, sve dok ne izađete iz areala na kome predpostavljate da ima baseva. Samo jedna vrsta vorma se koristi za ljetnji površinski ribolov, a to je imitacija puža golaća (slug).

Tvisteri su svima dobro poznati i razlikuju se od vormova najviše po dužem i širem povijenom repu, za rizliku od vormova koji mogu i ne moraju imati povijen rep. Montiraju se na olovne džigove (udice sa velikim olovnim glavama, koje omogućavaju bacanje i vođenje varalice).

Silikonski rakovi i daždevnjaci su dobre varalice za basa, budući da su mu rakovi i daždevnjaci prirodna hrana. Vrlo je bitno da varalicu umočite u aromu rakovog mesa, kako bi se riba zavarala.

Varaličarenje metalnim kašikama je kod nas dosta popularno. Za ljetno pecanje koriste se rotirajuće kašike veličine 2 do 3 koje su drečavo obojene i leptiri od 1 do 3.

Mogu se koristiti i tonući i plutajući vobleri. Mogu se koristiti i mali Rapalini modeli. Po američkom iskustvu idealan vobler treba da bude plivajući, dužine od 5 do 7 cm. Okruglog tijela, jer bi površina horizontalnog presjeka trebala da bude veća od najveće površine vertikalnog presjeka. Od boja najbolje se pokazao model za srebrnim ili žutim bokovima i crnim leđima.

Ukoliko se peca površinskom varalicom, mogu se koristiti četiri osnovna načina vođenja varalice:

• zigzaging (“šetanje psa”)
ova tehnika podrazumeva stalno blago povlačenje i opuštanje varalice pa varalica neprekidno mijenja brzinu i izaziva ribu

• bočno šetanje
vrhom štapa se blago maše lijevo desno uz stalno namotavanje najlona

• povlačenje
nakon zabacivanja povlači se varalica naglim trzajem vrha štapa nagore, nakon toga se vrh spušta, pa se ponavlja postupak. Najlon se ne namotava

• kreni i stani
nakon zabacivanja najlon se namotava, pa se onda stane sa namotavanjem. Postupak se ponavlja do izvlačenja varalice iz vode.

Kada je ribolov na basa jako loš i neproduktivan treba probati žive mamace. Gliste treba vući po dnu ili koristiti žive kedere da se slobodno kreću ispod površine vode sa lakim otežanjem i malim udicama.

Bas se danas sve češće lovi na daždevnjaka. Udica veličine 3/0 je za daždevnjaka veličine oko 10 cm, 4/0 za 15 cm i 5/0 za najveće. Za nas kapitalni bass od 2 kg će bez problema da proguta daždevnjaka od 20-tak cm.

Posted in | Nema komentara »

Peš obični (Cottus gobio)

Balavi peš – Riječni peš

Peš je srodnik čikovima, pa i dijeli isto stanište sa kamenim čikovom. Najviše voli brzo tekuće vode u kojima se krije iza kamenja, u gustoj travi dna ili u korjenju priobalnog bilja. Glava mu je vertikalno spljoštena i ima po jednu malu bodlju sa svake strane. Dva dorzalna i repno peraje su mu lepezastog oblika. Boja mu varira u zavisnosti od staništa, ali je najčešće braon zelene boje sa tamnijim nepravilnim šarama. Naraste do 12 cm.

Hrani se krupnijim insektima i njihovim larvama kao i raznim riječnim račićima. U našim vodama žive dvije vrste peševa. Cottus gobio vrlo rijetko napada, a Cottus poecilopus nikada ne napada ikru drugih riba tako da se ne može smatrati štetnom ribom. Dok prva vrsta živi u cijeloj srednjoj Evropi, druga je nastanjena uglavnom u donjim tokovima rijeka dunavskog sliva. Mrijesti se od marta do maja i svoje gnijezdo brani od drugih riba. Mlađ se izleže nakon tri do četiri nedelja i sve vrijeme su roditelji u blizini. Nakon izvaljivanja, mlađ odlazi nizvodno u potrazi za hranom.

LOV PEŠA

Nema ekonomskog značaja i sem na takmičenjima, nema ga svrhe loviti. Lovi se lakim ribolovnim priborom, najlon debljine 0,10 – 0,16 ili tanji, udica br. 12-16, plovak nosivosti 0,5 – 1,5 gr. Mamci su glista i razni insekti. Mjesta za lov peša su priobalna područja čije dno mora biti kamenito.

Koristi se kao (dobar) mamac za smuđa, koji mu je i najveći prirodni neprijatelj. Peš kao mamac može dugo da preživi na udici i da podnese velike dubine i nedostatak kiseonika, što nije slučaj sa beovicom, koju nedostatak kiseonika i duboka voda brzo ubijaju.

Posted in | Nema komentara »

Mrena (Barbus barbus)

Mrena (Barbus Barbus)

Mrena naseljava sve vode centralne i zapadne Evrope. Najradije se nalazi u glavnom toku rijeke, tamo gdje je dno od kamena. Tipično naseljava više i srednje tokove rijeka. Aktivna je pretežno noću, ali se hrani i danju nakon oluja, kada kupi male životinje koje su upale u vodu. Mrena se kreće u jatima koja sačinjavaju ribe različitih veličina. Hrane se tako što pretražuju dno i okreću kamenje sa dna, kako bi ispod njih pronašle životinjice. Kada voda počne da se hladi, mrene, kao i šaran, prelaze u fazu mirovanja i povlače se ka najdubljim dijelovima toka. Mrena je riba karakterističnog i lako prepoznatljivog izgleda. Leđa su joj tamnozelena ili braon boje, bokovi tamnozlatni sa nijansom bakarne boje, dok joj je stomak sa dosta žute nijanse.

Tijelo mrene je izrazito vretenasto, prekriveno sitnim krljuštima. Glava mrene je karakteristična i po položaju usana odmah ćete shvatiti da se ova riba hrani sa dna. Usta su sa donje strane glave, gotovo ravna sa podlogom. Na usnama mrena ima dva para brčića. Oči su joj sitne. Mrena može porasti i do 8 kg, ali je najčešća lovna težina od 500 g do 1 kg. Mrijesti se od maja do jula. Ženke polažu do 10.000 jajašaca u bistru i hladnu vodu bogatu kiseonikom. Ono što je karakteristično za mrenu je da u tom periodu migrira u salmonidne vode i da se u njima hrani insektima koje pronalazi na dnu ispod kamenja. Treba obratiti pažnju da je ikra mrene otrovna za vrijeme mrijesta i taj se otrov ne može uništiti kuhanjem ili prženjem. Meso mrene je u toku cijele godine ispravno za jelo. Mrena se hrani larvama komaraca, efemerama, trihopterama, biljem i zooplanktonom, mada neće odbiti ni druge vrste životinja koje može naći prevrćući kamenja na dnu.

LOV MRENE

Mrene se mogu loviti tokom cijele godine. Zimi padaju gotovo u san i rijetko kada se kreću. U proljeće mrene migriraju da bi se parile i to u svežije i kiseonikom bogatije vode. Tada ih tamo treba i tražiti. Ljeti se vraćaju nazad i treba ih tražiti u plićim dijelovima rijeka u kojima voda pojačano žubori, na prelivnicama, branama i ustavama. Sa jeseni je pravo vrijeme za dubinski lov mrene u većim rijekama. Idealno vrijeme za lov mrena je predveče i noć, ali i dan nakon kiše kada je voda mutna.

U pogledu mamaca prilično je izbirljiva. Uzima hljeb, gliste, crviće, rovce, kukuruz, kastere, sjeme konoplje, ali i razni mamci jakog mirisa kao što je sir i mesni narezak. U mutnim vodama odlično se pokazao durbak. Konoplja i kasteri kao i konoplja i kukuruz šećerac kao primama i mamac su se pokazali kao idealna kombinacija. Imajte na umu da su mrene izuzetno proždrljive. Za primamu potrebno vam je bar 2 kg sjemena konoplje i 1 kg kastera za cio dan pecanja. Izuzetno dobra kombinacija je da zabacite udicu namamčenu komadićem mesnog nareska na mjestu primamljenom sjemenom konoplje.Ne smijete da zaboravite da je mrena oprezna i pametna riba. Ugleda li nas pobjeći će. Učini li joj se mamac ili dio pribora sumljivim nestaće iz vašeg vidokruga. Vaš prilaz pecanju mrene može biti statičan ili mobilan. Kod mobilnog metoda idite od mjesta do mjesta na svakom se zadržavajući maksimalno 20 minuta. Koristite onoliko olova koliko vam je potrebno da mamac legne na dno. Mrena se može pecati na više načina: na plovak, dubinskom metodom, varalicom, kotrljanjem, na zastavicu, čekom i plutajućom strunom.

Lov mrene na plovak nije statičnog tipa. Mamac treba oživjeti stalnim pomjeranjem vrha štapa. Cilj je voditi mamac po dnu da skakuće i na taj način privlačiti ribu. Najlon treba da je uvijek blago zategnut i kontra je pri prvom trzaju. Na ovaj način pretražuje se dno, a kako je struja na mjestima gdje se mrena peca jaka i sama nosi plovak, treba paziti da ne dođe do kačenja udice za dno. Mjesto treba primamiti smjesom od nakvašenog bajatog hljeba, sa crvićima, glistama i kukuruzom. Štap za ovu svrhu treba da je tanak i osjetljiv, dug preko 3 m, najlon debljine 0,30 mm, a udice od 10 do 6. Olovo ide iznad udica prema štapu i mora ležati na dnu kako bi se osiguralo da i mamci leže na dnu.

Pribor za pecanje dubinskom metodom je standardan i treba koristiti nešto deblji najlon od onoga pri pecanju plovkom. Na kraju najlona postavlja se olovo od 80 do 100 g ili još bolje poluzatvorena hranilica puna mesnih crvića. Na dvadesetak santimetara iznad olova, ka štapu, treba postaviti udicu na predvezu dužine 50 do 70 cm. Na ovaj način osiguravate da je mamac na dnu, da pri povlačenju neće doći do kačenja olova i da ce trzaj mrene biti odmah vidljiv na vrhu štapa. Moguće je postaviti još jednu udicu iznad ove ili ispod olova, ali je vjerovatnoća kačenja povećana. Od mamaca za dubinku nezamjenljivi su komadi sira trapista, rovac i glista. Ako je na udici rovac najbolje je špricom i iglom u njega ubrizgati jod kojeg rovac u vodi ispušta i privlači mrenu i druge ribe (klijena, soma).

Lov mrene na varalicu je specifičan. Potrebno je varalicu spustiti na samo dno i po njemu je voditi. Sistem na kraju najlona je ovdje vrlo bitan. Koristi se klizeće olovo, posebno neko od onih koje se slabo kače za podloge na dnu, pa ispod olova treba na oko 30 do 40 cm vezati varalicu. Tehnika je sljedeća: zabacuje se poprečno ili nizvodno na riječnu struju i pušta se da voda odnese varalicu što dalje. Držite najlon koliko toliko nategnut kako bi osjetili kada je varalica pala na dno. Nakon toga polako povlačite varalicu po dnu ka vama i to u skokovima. Manevar je sljedeći: povučete vrh štapa, varalica poleti i stane, pa opet ponavljate postupak. Od varalica najbolje je koristiti voblere veličine 2 do 5, vormove (koji su i inače namjenjeni ovoj svrsi), male čikade i kašikare. Leptiri su se pokazali kao loše rješenje.Lov na kotrljanje podrazumeva kombinaciju tehnike sa plovkom i dubinske metode. Sam sistem je isto vezan kao i kod dubinske metode, sa tim da se koristi okruglo olovo manje težine koje se slabije kači za dno. Predvez se veže preko vrtilice da ne dođe do uvrtanja najlona. Sistem se zabacuje uzvodno i pušta da padne na dno. Najlon i ovdje treba da je blago zategnut kako bi znali kada je došlo do dodira sa dnom. Nakon toga, pušta se da jaka struja nosi, “kotrlja”, mamac po dnu. Kada mamac bude dovoljno nizvodno od vas, vadite ga i ponavljate radnju. Kontrira se iz ruke na svaki trzaj ribe.

Za lov na zastavicu pretraživanjem koristi se ista tehnika kao i kod lova kotrljanjem, sa tim da ovdje postoji zastavica, krpica crvene boje, koja jasno, u plitkoj vodi pokazuje lokaciju mamca. Sistem za ovo pecanje sastoji se od okruglog olova težine 1,5 do 4 g na kraju najlona, a na 10 do 30 cm od olova ka vrhu štapa postave se dvije udice na predvezu dužem od 40 cm. Iznad njih postavlja se zastavica na samom najlonu. Za lov na zastavicu čekom koristi se isti sistem kao i kod lova pretraživanjem, sa tim da se ovdje sistem zabacujte nizvodno i postavite u držač ili drži u ruci. Najlon treba da je blago nategnut, a zastavica ovdje ima funkciju pokretača, odnosno animatora mamca, efekat sličan pomjeranju vrha štapa pri pecanju plovkom. Kada krenemo u ribolov na mrenu čekom, potrebno je naći mjesto gdje je ima. U proljeće, u vrijeme parenja, mrene se okupljaju da bi se parile. To je odlično vrijeme, da na jednom mjestu naiđete na veliki broj riba. Pretražite rijeku, i nemojte biti razočarani, ako pronađete samo sitne primjerke. To su mužjaci, i sigurno je da su i ženke negdje u blizini. Neposredno prije parenja, mrene imaju veliki apetit i tada ih je lako pecati. Nakon mresta, jata se rasturaju i tada se love pojedini primjerci koji nastavljaju da žive usamljeničkim životom. Pravo mjesto za ribolov mrena su panjevi i prepreke u vodi, kao i najdublja korita rijeka.

Prije nego započnete ribolov, pronađite pogodno mjesto sa tvrdom podlogom i bistrom vodom. Ovo mjesto treba da bude što bliže mjestu gdje se mrena inače zadržava i koje smatra bezbednim, kako bi bila što opuštenija. Ovo mjesto mora da bude potpuno čisto, ali čistina ne smije biti velika jer će se riba uplašiti. Počnite sa primamom i sačekajte da se ribe pojave. Posmatrajte njihovo ponašanje i koju primamu najradije uzimaju. Riba će, kad se prvi put pojavi, uzeti primamu i napustiti mjesto. Nakon 30 do 45 minuta, doći će ponovo i opet uzeti dio primame pa otići. Ovakvi ciklusi će se ponavljati, ali će ostajanja biti sve duža, a dolasci sve češći. Potrebno je biti strpljiv kako se riba ne bi na početku uplašila. Nije loše sačekati noć na bistrim vodama, dok je kod mutnih moguće pecati i preko dana i u sumrak. Mamac koji koristite ne smije se nalaziti u primami.

Za dnevni ribolov mesni crvići su najbolji mamac i primama, ali vam za jedan lov treba oko 1,5 litar crvića. Za noćni ribolov, sasvim su dobri i boili i kupovna pasta specijalno pravljena za mrenu. Mlinovi, brane i ustave su na sporim vodama mjesta gdje one poprimaju osobine brzih planinskih potoka i rijeka. Zbog velike količine kiseonika u vodi, i obilja hrane ribe vole da se zadržavaju oko ovih mjesta. Mrena, riba brzih i bistrih voda, jednostavno ne može da propusti ovakvo mjesto, a posebno voli da se zadržava ispod vrela, sačekujući hranu koja pada. Centralni tok je najjači, ali pri dnu njegova jačina nije ni nalik na onu na površini. Baš taj dio toka vole da koriste klen i mrena. To je mjesto gdje se mrena nalazi u popodnevnim satima i u toku ljeta, nakon napuštanja vrela gdje se nalazi izjutra. U bočne strane toka mrena odlazi samo kada je voda mutna ili poslije kiše. Bočne strane toka, koje su najblaže, naseljene su deverikom, bodorkom, mrenom, klijenom, smuđem i štukom. Naravno deverike biraju najsporije dijelove, dok se kljenići nalaze u najbržim. Postoji još jedan dobar način za pronalaženje mrena, a to je: “gdje su panjevi tu su i mrene”. Prihrana u ovim vodama je najveći problem.

Za lake tipove primame, treba koristiti hranilice kojima je moguće spustiti hranu na željeno mjesto. Kod krupnije primame, moguće ju je vezati na strunu i spustiti je na dno vode. Za mutne vode, rak je idealan mamac za mrenu. Pri lovu mrena kod brana, ustava i mlinova, zbog jačine vodenog toka, koristite najlon veće nosivosti od one koju diktira veličina riba koje očekujete. Kao primama za mrenu najčešće se koriste mesni crvići, kasteri, kuvana zrna konoplje i zrnevlja žitarica. Mamci se bacaju loosefeed tehnikom (rasipanjem) po prostoru na kome vozite vaš sistem sa udicama. Ukoliko je to mjesto predaleko, treba koristiti praćku.

Posted in | Nema komentara »

Linjak (Tinca tinca)

Linis – Linj

Najradije naseljava sporotekuće vode jako obrasle vegetacijom sa mekim muljevitim dnom. Najčešće se nalazi u mrtvajama, rukavcima rijeka koje su se odvojile od glavnog toka i sada predstavljaju jezera, barama i jezerima. Kvalitet vode mu ni malo ne smeta, pa u vodama sa vrlo malo kiseonika i kiselim vodama ima manje riblje konkurencije i populacija mu je brojnija. Može preživjeti i nekoliko sati van vode, a umije i da se zakopa u blato prije nego voda presuši i u njemu preživi sušu.Linjak je jedini predstavnik roda linjaka u nas, pa stoga nema ni jedne njemu slične ribe. Male sličnosti sa šaranom ima u obliku tijela. Linjak ima samo jedan par brkova. Tijelo mu je obavijeno sluzi, kao kod soma ili cverglana, ali ispod sluzi nalazi se sloj sitnih krljušti. Boja tijela je karakteristično močvarno zelena dok su mu bokovi sa zlatnim sjajem, a trbuh mu je žućkast. Peraja linjaka su obla i po tome je jedinstven.Mrijesti se u plitkim vodama od maja do avgusta. Sitnu i ljepljivu ikru odlaže na plitkim mjestima, na vodene biljke i samo dno, pri temperaturi od 20°C. Jajašca se izvale nakon šest do osam dana, a sa hranjenjem počinju nakon dvije nedelje. Prvo se hrane zooplanktonom, planktonskim larvama rakova i insekata, crvima i drugim sićušnim životinjama koje čine faunu dna. Odrasle jedinke se hrane insektima i larvama, puževima i crvima sa dna koje iskopava svojom rilicom. Na temperaturi od 4°C prestaje sa hranjenjem i pada u zimski san, te ga zimi i ne možemo loviti. Prosječna veličina linjaka u nas je 30 do 40 cm i masa 1-2 kg, dok mu je maksimalna dužina 60 cm i težina 7 kg. Linjak je ugrožena vrsta i sve je manje ima u našim vodama. Razlog je u neprestanom smanjivanju njegovog prirodnog staništa, bara i močvara. U nekim dijelovima svijeta linjak se smatra doktorom drugih riba. Njegova sluz se smatra izuzetno ljekovitom i veruje se da riba koja se očeše o njega biva izliječena od svake riblje bolesti. U srednjem vijeku smatralo se da linjakova sluz liječi od zubobolje, glavobolje, migrene i mnogih drugih bolesti. Takođe vjerovalo se da štuka ne napada linjaka zbog njegove mistične moći.

LOV LINJAKA

Linjak se hrani skoro isključivo sa dna, preturajući mulj. Kada to radi, primjetićete mjehuriće metana na površini vode. U mulju pronalazi životinjice kao što su male pijavice ili larve insekata. Od krupnijih životinja linjak se hrani glistama, puževima, školjkama pa nekad i sitnijim ribama. Jedna od najvećih zabluda je da linjak jede vodeno bilje. Uglavnom se hrani u sumrak i ujutro, vrlo rijetko noću. U toku zime pada u san i ne hrani se uopšte. Za uspješan ribolov bitno je lokalizovati mjesto gdje se riba nalazi. Linjak voli sve vrste mirnih voda, sve do malih seoskih bara koje ljeti postaju izuzetno tople i sa vrlo malo kiseonika. U velikim rijekama, linjaci se zadržavaju samo na pojedinim mirnim mjestima i moramo ih poznavati ako želimo da ih upecamo. Većinu vremena provodi na dnu vode, obično sakriven u travi. Noću ponekad izlazi iz zaklona u otvorenu vodu, ali i blizu obale kako bi se nahranio.

Linjaci su jake i borbene ribe i pribor mora biti odgovarajući. Ukoliko su vode pune podvodnih grebena, trave, granja i panjeva najlon bi trebalo da bude jači nosivosti i do 5,4 kg, ali ako je teren lakši i 2 kg je dovoljno. Na kraju najlona možete dodati i hranilicu. Udice zavise od mamca i mogu biti od 16 do 18 za sitnije mamce, a 10 do 12 za krupnije.

Tehnike ribolova mogu biti različite. Četiri najčešća metoda su: ribolov plovkom, ribolov dubinskom metodom, pecanje veoma osjetljivim plovkom sa mamcem koji dodiruje dno i slobodnim najlonom bez olova ili plovka sa mamcem na dnu. Za početnika, pecanje slobodnim najlonom je najbolje. Najjednostavniji je i potreban je samo štap, mašinica, najlon i udica. Sa ovom taktikom, mamac će se naći na dnu tačno gdje treba, a linjak neće osjetiti otpor pri uzimanju mamca. Kao indikatori trzaja mogu se koristiti fluorescentni prstenovi okačeni na trbuhe najlona između mašinice i prve vođice na štapu. Jedini nedostatak ovog metoda je ograničena daljina zabacivanja. Međutim, dobrim štapom veći hljebni mamac ili crva možete baciti i do 10 m. Često, nije ni potrebno zabaciti dalje. Linjaci se nalaze oko 5 m od obale. Ukoliko želite da povećate daljinu zabacivanja dodajte malo klizeće olovce na 30 do 60 cm od udice. Pravi trenutak za kontru je kada se najlon polako zateže, a prstenovi podižu.

Kod pecanja sa plovkom potrebno je znati tačnu dubinu vode kako bi mamac legao na dno. Kukuruz šećerac, baštenske gliste, puževi golaći, pijavice, hljeb, mesni crvići i kaster lutke su najbolji mamci, a tu su i kulja i meso od crnog rijecnog puža. Crvena boja mamaca i primame se preporučuje. Najlon treba da bude nosivosti 1,4 do 1,8 kg. Koristiti polupotopljen plovak opterećen sa 2 do 4 olovne kugle, mada se može koristiti i vagler i klizeći plovak. Ukoliko se peca vaglerom treba biti od 2BB do 2SSG. Glavno olovo treba da bude oko 1 m od udice, dok jedno olovce treba da bude na 15 cm od udice. Udica mora biti bar broj 12. Pri korišćenju klizećeg plovka, problem može biti vezivanje gornjeg čvora. Ovaj čvor mora biti vezan iznad plovka i mora imati i malu perlicu.

Indikacija ugriza je veoma važna kod pecanja na klizeći plovak. U ovom slučaju plovak se uzdiže u slučaju uzimanja mamca i udice od strane ribe, a ponovo se vraća na normalni položaj ukoliko riba odustane od mamaca. Veoma je važno kontrirati kada se plovak uzdiže, jer je tada najveća vjerovatnoća pecanja ribe. Naravno ukoliko linjak uzme mamac i počne da ga nosi plovak će skliznuti pod površinom u jednu stranu i treba onda kontrirati.

Pecanje dubinskom metodom se preporučuje na onim vodama gdje je potrebno zabaciti dalje. Kako se linjak hrani sa dna udicu treba postaviti na kraju najlona ispod olova koje bi bilo dobro da bude klizeće. Pecajte na boile sa aromom jagode ili ribe. Kukuruz šećerac, grahorica i javorovi plodovi mogu se koristiti kao i boiliji na dlaci dužine 2,5 cm. Možete koristiti po jedan 16 mm veliki boili ili više manjih u kombinaciji sa plodovima. Kod pravljenja primame u nju dodajte mliječne proteine ili zrnevlje za ptice. Zvučni indikatori trzaja u kombinaciji sa majmunom ili savitljivim vrhom treba da se koriste kako bi povećali uspješnost u pecanju. Za ovu vrstu ribolova mogu se koristiti mekši štapovi, najlon nosivosti 3,6 kg i udice 8 do 10. Obično olovo od 15 do 20 g sa standardnim načinom vezivanja jedne ili dvije udice vezane na kraj najlona. Najlon je potrebno opustiti kako bi se dalo vremena ribi da ponese mamac prije nego što osjeti otpor. Ukoliko pecate na vodama bez ikakve vegetacije možete koristiti izuzetno meke štapove, najlon nosivosti 1,8 kg i udice veličine 12 i hranilicu. Podvez treba da bude 90 cm minimalno i vezan preko vrtilice.

Ako na vrhu štapa imate indikator trzaja, štap postavite paralelno sa riječnim tokom, a vrh indikatora postavite u nivou sa vodom. Najlon treba da je skoro kompletno u vodi. Linjak uzima mamac polako i nježno i ispušta ga na najmanji otpor. Kao indikaciju trzaja uzmite trenutak kada se vrh indikatora polako krene ispravljati. Kontra mora biti pravovremena i snažna. Računajte da je linjak jak i vješt borac i da će borba sa njim biti do trenutka ubacivanja u meredov.

Za dubinski način pecanja najbolje se pokazala obična žutorepa glista koju možete naći u pregorjelom stajnjaku. Ona za razliku od lauferke ima, kako joj ime i kaže, žuti rep. Ovih glista nećete mnogo naći, ali ćete naći dosta običnih baštenskih crvenih glista koje su takođe odličan mamac za linjaka. U potrazi za glistama pretražite bočne ivice gomile, jer je srednji dio previše topao za ovu vrste glista i tu možete naći samo crnu glistu koja se nije pokazala kao dobar mamac za linjaka.

Primamljivanje je jednostavno – bacite dvije ili tri kugle veličine mandarine u obliku prstena na željeno mjesto pecanja. Pecajte u centar tog prstena. Nemojte prihranjivati ponovo sve dok ne upecate par riba ili bar jednu krupniju jer ćete rasplašiti ostale. Primama treba da je tamna, braon boje ili boje dna, blago slatkog ukusa. U njen sastav treba da uđu hljebne mrvice, melasa ili malt, kukuruzne pahuljice i griz. Slatko ljut i aromatičan ukus đumbira se u nekim vodama pokazao kao atraktivan. U primamu se mogu umješati i lomljena zrna kukuruza šećerca kao i ovsene, pšenične i ječmene pahuljice. Bitno je da primama bude kompaktna, da brzo pada na dno i tu se raspada ne dižući prevelik oblak. Linjak je mirna i plašljiva riba i jato sitne ribe oko mjesta hranjenja u nekim slučajevima može i da ga zaplaši. Kada se peca živim mamcima u primamu se mogu dodati mesni crvici, gliste i larve komaraca. Prilikom izbora primame imajte na umu da ljinjak živi u vodama čije dno je puno mulja i materija koje se raspadaju. Dakle slobodno koristite ustajale i blago fermentisane elemente za pravljenje primame, ali i za mamce.

Ukoliko pecate na bojlije, možete praviti sve tipove šaranskih bojlija koji su žuti, crveni ili narandžasti, sitni i slatkog ukusa. Primama u ovom slučaju treba da budu isti takvi bojliji i to bar 100 komada. Da bi se linjak navikao na ukus i oblik bojlija potrebno je više dana prehranjivati isto mjesto. Prehranjivanje mora biti najređe svakog trećeg dana u isto vrijeme, mada bi svakodnevno prehranjivanje bilo najbolje.

Posted in | Nema komentara »

Krupatica (Blicca bjoerkna)

Krupatka – Blika

Krupatica naseljava sve vode Evrope, sem voda Skandinavskog poluostrva i Britanije. Najviše se zadržava u donjim tokovima rijeka, jezerima, mrtvajama i rukavcima. Traži mirna mjesta, gdje se krije u dubokim slojevima vode. U vodama gdje su grabljivice rijetke, može se toliko namnožiti da cijela populaciju, zbog nedostatka hrane postane zakržljala. Za razliku od deverike, sa kojom se često miješa, krupatica je nešto deblja sa krupnim i svjetlijim ljuskama na bokovima, a peraja su joj na vrhu žućkastonarandžasta, dok kod deverike pretežno preovladava crna boja i zlatna boja krljušti. Broj žbica na lateralnoj liniji je kod krupatice 44 do 48, a kod deverike 51 do 60. Krupatice se od aprila do juna približava obali kako bi se parila. Nije rijetko da se krupatica u toku parenja ukršta sa deverikom, crvenperkom i bodorkom stvarajući neplodne hibride.

U sjevernom dijelu areala koji naseljava parenje se odigrava sve do jula. Prije parenja mužjacima se na glavi i tijelu pojavljuju male koštane izrasline. U tom periodu postaju izuzetno teritorijalni braneći je od drugih mužjaka. Sam mrijest se dešava u sumrak i u zoru. Ženke polažu između 11.000 i 109.000 jajašaca na vodenom bilju i ostalim potopljenim objektima, ka što su panjevi i krupno kamenje. Jajašca su ljepljiva i kače se za objekte u vodi. Ona koja padnu na dno ostaju neizležena zbog nedostatka kiseonika. Ne polaže svu ikru odjednom, već u 2 do 3 navrata. Mjesta parenja često dijeli u isto vrijeme sa crvenperkom, deverikom i bodorkom. Krupatica se izleže nakon 10 do 14 dana. Mlađ se hrani zooplanktonom, dok se odrasle ribe hrane larvama, insektima i dijelovima biljaka. Za godinu dana mlađ izraste na dužinu od 6 do 8 cm. Mužjaci postaju polno zreli nakon druge godine, a ženka nakon treće do pete godine. Može živjeti do 16 godina. Obično naraste 16 – 18 cm i do 1 kg težine. Nije posebno kvalitetna riba, ali zbog svoje osobine da zimi ne miruje, omiljena je među pecarošima koji zimi izlaze na vodu.

LOV KRUPATICE

Krupatica je najaktivnija u toku ljeta i jeseni, ali je najinteresantnija za lov zimi, kad ostale riblje vrste padaju u stanje hibernacije. Da bi smo u zimskim uslovima lovili ovu ribu potreban nam je vrlo osjetljiv pribor; plovci od 1 g ne dolaze u obzir jer se mnogi ugrizi ni ne osjete zbog toga što riba zimi osjetljivije trza. Živi u velikim jatima i to što su starije i krupnije to su jata manja. Ponekad je moguće naći mješovito jato krupatica, bodorki, deverika i kljenića.

Hrani se isključivo na dnu jedući puževe, gliste, zglavkare, larve insekata ali i bilje. Velika jata preokreću velike oblasti mulja u potrazi za hranom, pa ih gasovi sa dna i u najdubljim rijekama odaju. U toku cijele godine, sem zimi, lovi se istim priborom i tehnikom kao i deverika. Lovimo je isključivo na dnu, a možemo koristiti oba metoda i dubinski i lov plovkom. Ukoliko lovimo dubinskom metodom na vrh štapa je dobro staviti neki od detektora trzaja. Najlon treba da je nosivosti oko 1,5 kg, a udice ne treba da su prevelike jer ih mamčimo uglavnom sitnim mamcima: mesnim crvićima, glistom i hljebom.

Ukoliko pecamo na plovak, potrebni su nam duži štapovi sa ili bez mašinice. Moramo spustiti mamac na samo dno i to dalje od obale. Štap zato na nekim vodama mora biti i 10 m dugačak. Što se plovaka tiče najbolji su oni nosivosti 4X16 ili 0,5 g, oblika iglice ili suze. Plovak treba da je montiran da može da klizi po najlonu kako bi olakšao zabacivanje. Najlon ne treba da je jači od 1,8 kg. Debljina najlona 0,10 – 0,12 osnovni, a predvez 0,08 – 0,10 mm. Udica treba biti od broja 18 do 20, tanka i vrlo oštra. Najbolji mamci su: hljeb, sitnije pijavice, durbaci, kukuruz šećerac, mesni crvići ili gliste.

Zimi sva bijela riba s padom temperature odlazi u najdublja mjesta u jezeru, pod podlokane duboke obale, pukotine na dnu i slično. To su najidealnija mjesta za ribolov na ovu ribu. Ali, ako i nema trzaja na tim mjestima, nemojte očajavati. Uz dobro pripremljenu prihranu možete vrlo lako da privučete i nekoliko desetina ovih riba. Ako iznenada prestane da grize, dobro je na to mjesto postaviti klizni sistem za grabljivice kako bi ulovili štuku ili smuđa koji vam je preplašio ribe. Kad ulovimo grabljivicu ili kad ona sama ode, riba se polako, ali sigurno vraća na hranjeno mjesto, jer zimi nema hrane za biranje. Za zimski ribolov koristite fin dug pec štap kojim možete precizno da plasirate mamac na željeno mjesto. Štap treba da je što duži (i do 10 m), pa ako i promašite griz, ne morate sistem odmah da vadite van vode, već ga jednostavno spustite na isto mjesto.

Što se plovaka tiče najbolji su vagler plovci sa malo većom antenom. Razlog je taj što zimi zabacujete na veću udaljenost i manji plovak jednostavno ne bi vidjeli. Debljina najlona je 0,20 mm osnovni, a za predvez 0,15 – 0,18 mm. Predvez je dužine 30 cm. Udica treba biti od broja 18 do 20, tanka i vrlo oštra. Olovo treba da se nalazi na kraju najlona, a udice na po 30 cm iznad olova. Na taj način će udice vioriti u vodi i privlačiti ribu, a da vi ne morate da pomjerate vrh štapa, što je za ljetnje pecanje ove ribe nekad presudan trik.

Što se pripreme hrane za zimske uslove tiče u 3 kg klasične primame dodajte oko 500 g konoplje i 100 g crva. Hranu s crvima pomiješati na suho, a zatim postepeno vlažiti sve dok se ne napravi čvrsta kugla koja ne smije biti previše vlažna. To je bitno zato što se kugla prilikom pada na dno brže rastvara i brže primamljuje ribu. Najbolji mamac za zimski ribolov ove ribe je crv. Ako koristimo veću udicu kačimo obične crve, ali samo po jednog u slučaju da riba slabije trza. Ako su primjerci veći, kačimo dva do tri crva, ali je najbolje koristiti male crve tzv. “pinkije” jer su žilaviji i duže žive. U slučaju velike hladnoće, mamce držite u džepu uz tijelo. Na taj način će na udici biti živahniji. Crva kačimo za glavu tako da ga što manje povredimo. Stoga koristimo tanke udice. Hljeb kao mamac nije poželjan, jer se zimi i inače duže čeka na griz, a on se za to vrijeme jako raskvasi, pa kad riba dođe do njega, uspije lagano da ga usisa, čak da i ne dotakne udicu. Trzaj ribe zimi je oštar i kratak i vrlo se često dogodi da se riba sama i upeca, a da mi to ni ne primjetimo. Razlog tome je taj što riba kada uzme mamac potpuno miruje na mjestu.

Krupatica se zimi uspješno lovi štekom. Štapom dugim i do 11 m. Uz šteku potrebno je da imamo i specijalni držač ispred i rolere iza sebe, po kojima će šteka da klizi prilikom pozicioniranja mamca. Zabacivanje šteke je isto kao i zabacivanje sistema sa plovkom štapom bez mašinice. Nakon zabačaja, spustimo prvi dio šteke na nosače i dodamo joj na kraju nastavak. Onda desnom rukom poguramo šteku unapred i dodamo sljedeći nastavak. Šteka je sada namještena, a mamac na željenom mjestu na sred rijeke. Kontra kod šteke ne mora biti prejaka zbog velike poluge koju pravi sam štap. Vadjenje ribe je u dvije faze. U prvoj privlačimo ribu do mjesta na kome možemo da odštekamo sve nastavke sa šteke, a onda se ponašamo isto kao i sa sistemom sa plovkom. Ponovno zabacivanje usljed promašaja je jednostavno, jer je dovoljno samo da spustimo štap na nosač. Sistem vezivanja plovka i udica, kao i mamci su isti kao kod klasičnog pecanja na plovak.

Posted in | Nema komentara »

Kljenić (Leuciscus leuciscus)

Kljenić (Leuciscus leuciscus)

Kljenić naseljava skoro cijelu Evropu, osim voda Škotske i sjeverne Skandinavije. Naseljava mjesta gdje se ulijevaju brzi potoci, bujice i rijeke. Kreće se u manjim jatima, uglavnom blizu dna na kome jede insekte i njihove larve, puževe, ikru i riblju mlađ. U toku večeri i noću isplivava na površinu gdje lovi insekte koji padaju na površinu vode. U mutnim vodama voli da se hrani glistama koje bivaju saprane sa zemljišta nakon kiša. Sezonske migracije jata kljenića ista su kao i jata bodorki. Sa proljeća nalaze se u mirnijim dijelovima toka, ali nakon par nedelja, kako vrijeme otopljava kreću ka glavnom toku i većim dubinama. Kao i bodorke, rado se zadržavaju ispod krošnji koje nadvisuju vodu, hvatajući insekte i plodove koji padaju sa njih. Sa dolaskom jeseni odlaze u dublje vode. I dalje vole da se zadržavaju u brzim i turbulentnim vodama, ali se jata dijele na manje grupacije. Kada dođe zima, jata se opet okupljaju i prezimljuju u najvećim dubinama. Počinje da se razmnožava u trećoj ili četvrtoj godini života, u periodu od marta do maja. U hladnim vodama mrijest se odvija nešto kasnije, čak i u junu. Parenje je zajedničko za cijelo jato. Polaže ikru na podvodnom bilju ili njihovom korjenju, nekada i na pjeskovitom dnu. Za razliku od većine riba koje se sele uzvodno da bi se parile, kljenići migriraju nizvodno. U tom periodu na tijelima mužjaka javljaju se pjege. Ženka polaže od 3.000 do 27.000 jajašaca velikih 1 do 2 mm u prečniku. Pri temperaturi od 13°C mlađ se izlegne nakon 25 dana. Nakon izvaljivanja mlađ se sakuplja u velika jata. Kako ribe rastu, tako se jato raspada na manje dijelove. Kljenić je obično težak 100 do 200 grama, a maksimalna masa mu je 400 grama.

LOV KLJENIĆA

Kljenić prihvata sve vrste hrane kojom se hrane i bodorke. Hljeb, uključujući i hljebnu pastu, koricu, ružu ili lopticu je isto toliko popularan kao i žito, konoplja ili grahorica posebno u zimskim mjesecima kada insekata nema. Veliki broj ribara koristi zrnevlje konoplje kao primamu, a zreo plod zove kao mamac na udici. Ljeti, mesni crvići, stjenice i vodeni račići i crvići mogu se koristiti kao mamci. Sa živim mamcima uvijek treba eksperimentisati, uvijek pogledajte oko vode kojih insekata ima. Velika je verovatnoća da se riba na njih već navikla i da ćete sa njima imati najveći uspjeh.
Na prostranim rijekama, gdje je struja jaka i tok dubok, vagler ili klizeći plovak čine dobar izbor. Pribor mora biti fin. Štap dug od 3,5 do 4 m, plovak što lakši, ali da omogući dovoljno zabacivanje. Udice veličine 18 do 20, najlon debljine do 0,18 mm nosivosti 0,9 kg. Kao podvez koristite najlon nosivosti od 0,45 do 0,70 kg. U toku pecanja treba mijenjati dubinu, jer se jato neprekidno kreće. Mamac je mesni crvić, a sa njime i prihranjujte mjesto svaki put kad zabacite rasipanjem male količine mesnih crvića.

U plitkim rijekama, posebno gdje je voda čista, mora se voditi računa da vas riba ne vidi. Najbolje je oprezno prići vodi i uočiti jato. Odaberite pogodno mjesto za pecanje. Ne bi bilo loše da je ono skriveno iza obalnog bilja, kako vas ribe ne bi vidjele. Kao primamu raspite jednu šaku mesnih crvića. Ukoliko ulazite u vodu, nije loše da o bok vežete platnenu kesu sa dvije, tri rupice. U kesu stavite crviće, koji će se malo po malo rasipati u vodu, primamljujući ribu. Zabacujte udicu nizvodno. Vodena struja će omogućiti titranje mamca u vodi.

Drugi način ribolova koji se može koristiti i u plitkim i u dubokim vodama je lov dubinskom metodom. Koristi se lako olovo koje se nalazi oko 10 cm iznad mamca. U plitkim vodama zabacujte preko jata, tako da podizanjem vrha štapa dovedete mamac u samo jato. Štap se drži u ruci i reaguje se odmah i na najmanji trzaj.

Najefikasniji metod ribolova kljenića u plitkim vodama je pecanje na crva bez imalo olova. Zabacite uzvodno mamac, koji će se pod uticajem struje jednostavno kotrljati nizvodno i pokretima mamiti ribu. Ugrizi se manifestuju kao blago zatezanje najlona, a ponekad i po trzaju vrha. Vješt ribolovac bi trebalo da upeca svaku treću ribu koja trzne.

Pecanje mušicom je najinteresantniji način ribolova kljenića. On je primjenjiv na manjim potocima i brzim rijekama. Svaka sitna mušica se može iskoristiti, ali je dobro uvijek pogledati koji se insekti nalaze oko vode i naći najsličniju imitaciju. Može se zabacivati i uzvodno i nizvodni. Koristi se i mokra i suha mušica ravnopravno, ali neki pecaroši vole da zakače i jednog mesnog crvića. Obratite pažnju da se oko kljenića obično mogu naći i klijenovi. Njih ćete razlikovati po konveksnom dorzalnom peraju koje je kod kljenića konkavno. Koriste se iste mušice kao i kod pecanja klijenova.

Ukoliko nemate odgovarajući mušicarski pribor, probajte sa pecanjem sa vaser kuglom. Kuglu postavite oko 80 cm od udice ili mušice i koristite maksimalno tanak najlon bez imalo olova. Možete koristiti obje tehnike i bacanje mamaca nizvodno ili poprijeko toka uz neprestano privlačenje i “lerovanje” mamca na jednom mjestu korišćenjem riječne struje.

Kada nemate pri sebi vještačkih mušica, koristite one prave iz prirode oko vas. Kljenić najradije uzima skakavce, popce, sve vrste muha i leteće mrave, jer su mu oni i prirodna hrana. Prezentacija mamca je bitna pa mora biti prirodna. Ovakve mušice padaju na površinu vode sa grana drveća ili iz rojeva koje se roje iznad površine vode. Uvijek tražite takva mjesta jer se na njima i skupljaju jata kljenića kako bi se hranila.

Posted in | Nema komentara »

Klijen (Leuciscus Cephalus) / Bijeli klijen (Leuciscus Cephalus Albus)

Klen, Kljen

Osim sjeverne Skandinavije i ostrva u Mediteranskom moru, klijen naseljava cijelu Evropu. Živi kako u slatkoj tako i u brakičnoj vodi, ali i u Baltičkom moru. Uprkos klijenovoj velikoj sposobnosti prilagođavanja, on ipak najradije naseljava tekuće vode sa tvrdom podlogom. U nizijskim rijekama, najčešće se zadržava ispod brana i zapreka u vodi gdje se hrani. U pastrmskim vodama smatra se nepoželjnim jer proždire plemenitu mlađ i ikru. Klijen se hrani i životinjskom i biljnom hranom. Veliki primjerci se hrane drugim ribama i žabama, čak proždiru i plodove koji padaju sa priobalnog drveća. Uprkos svojoj velikoj proždrljivosti, klijenovi rastu prilično sporo. Sezona parenja im je sa proljeća. U tom periodu mužjaci, pa čak i neke ženke dobijaju tačkice po tijelu, a analno i ventralno peraje postaje im crveno. Ženka polaže između 50.000 i 200.000 jaja. Nakon izvaljivanja, mlađ jede zooplanktone. Mlade ribe se drže u jatima, dok odrasli primjerci žive zasebno. Kreću se tik ispod površine vode, odakle mogu da reaguju na svaku opasnost. Klijenovi su izuzetno stidljive ribe, što posebno važi za starije primjerke.

Bijeli klijen

U slivu rijeke Neretve jednu od autohtonih vrsta riba predstavlja i bijeli klijen. Karakterizira se razmjerno velikom glavom i širokim ustima. Tijelo je izduženo, valjkasto, pokriveno krupnim krljuštima, a boja leđa je tamnosmeđa. Živi u donjim tokovima rijeka i u jezerima, a relativno dobro se adaptira izmije­njenim ekološkim uvjetima u vještačkim jezerima, što potvrđuje i uvećana brojnost njegovih populacija u ovim ekosistemima. Uglavnom se grupiše u manjim jatima. Period mrijesta ove vrste je od aprila do juna. Mrijesti se na kamenitim lokacijama, što znači da je, u tom pogledu, litofilna riba. Mriješćenje obavlja porciono, što je propraćeno asinhronim sazrijevanjem gonada. Ikra je ljepljiva. Plodnost je relativno velika, zrela ženka polaže 100.000-200.000 jaja na 1 kg tjelesne mase. Spolnu zrelost postiže sa navršenih četiri do pet godina, odnosno pri dužini tijela od 20 cm. Bijeli klijen se hrani pretežno hranom životinjskog porijekla u kojoj dominiraju predstavnici faune dna. Međutim, mlađ ove ribe u ishrani koristi i biljnu hranu.

Areal rasprostranjenja bijelog klijena obuhvata i vode Grčke, Albanije i Italije, a na Balkanu naseljava vode Jadranskog sliva: neke rijeke u Dalmaciji, sliv Neretve, Skadarsko, Ohridsko i Prespansko jezero.

LOV KLJENA

U proljeće se klijenovi kreću tik ispod površine vode, odakle mogu da reaguju na svaku opasnost. Klijenovi su izuzetno stidljive i oprezne ribe, što posebno važi za starije jedinke. Nije rijetka pojava da oko jata patrolira jedan krupniji primjerak, osmatrajući okolinu. Uplašite li predvodnika, otjeraćete cijelu grupu. Dakle, prilaz vodi je od presudnog značaja za uspješan lov. Budite pažljivi. Najmanja sjenka na vodi, jače trupkanje po obali ili nespretno bačena varalica i jato će nestati u sekundi.

Klijen je svaštojed i može se pecati na skoro svaki mamac. Možete probati sa sirom, komadom nagnječenog voća, posebno kupinama i dudom, mesnim crvićima, suvom krvi, glistama, skakavcima ili puževima. Tu su i hljebne ruže, durbaci, kocke mesnog nareska i kukuruz šećerac, prirodne i vještačke mušice i živi insekti. Naravno, nećete koristiti sve ove mamce svaki put kad odete u ribolov. Kada je rijeka bistra, hljebna ruža i kukuruz šećerac su se pokazali najboljim. Kada je voda mutna, bolje je koristiti što aromatičnije mamce (crvi, sir ili mesni narezak). Ljeti možete probati i puža. Ukoliko dođe do trzaja, biće to još dok mamac tone. Tu je i korica hljeba slobodno vezana na udicu bez olova za ljetnje, a sa olovom za zimske uslove pecanja. Olovo postavite 5 do 15 cm iznad udice ka štapu. Dobra je ideja da nekoliko najsitnijih olovaca (sačmu) stavite na poseban najlon dužine 10 cm i navežete kao bočni predvez 20cm od udice ka štapu.

Najbolji trenutak za klijena je onaj određen promjenom nivoa vode. Često zamućenje vode donosi krupne klijenove na jako aromatičnim mamcima. Doba dana i nije toliko presudno, jer su klijenovi aktivni uvijek. Ipak sumrak daje najbolje rezultate kad se love krupni komadi. Od tehnika možete koristiti lov na “pec”, dubinsku metodu bez i sa hranilicom, varaličarenje i mušičarenje.

lov na pec
Naročito je zanimljiv lov na “pec”, koji je specifičan za manje rijeke i jezera. Pribor koji se koristi može biti sasvim skroman. Dovoljno je imati vitak, lak i brz štap srednje dužine (3-4m), laganu mašinicu sa namotanim najlonom prečnika 0,10-0,20mm (nosivost do 1 kg je u većini slučajeva dovoljna), sasvim mali plovak( 4AAA wagler) i udicu, najbolje veličine oko broja 12, mada u nekim danima, kada su klijenovi izuzetno oprezni, treba ići i na sitnije udice (br. 18 do 20). Da bi plovak brzo ispravio postavite 2-3 olova-sačme odmah pored plovka. Tako ćete dobiti i da mamac što sporije tone. Najuspješniji mamac je skakavac (crni popac), ali se mogu koristiti i drugi krupniji insekti i leptirovi. Pri zabacivanju grublji udar udice sa mamcem i plovka o površinu vode u većini slučajeva skreće pažnju klijena i izaziva ga da zagrize čak i kada nije gladan. Ipak, udar ne smije biti neprirodno jak, jer će otjerati jato. Ako nema udara ribe poslije nekoliko sekundi od zabacivanja, cijeli se postupak ponavlja. Duže čekanje nema smisla, jer klijen uzima mamac u prvih 30 cm od površine. Iako kod zabacivanja ne mora mnogo da se pazi na narušavanje tišine, mjestu za ribolov treba prići što tiše, bez naglih pokreta, naročito ako su klijenovi na površini vode. Kada se zauzme dobra pozicija za zabacivanje, zakratko se sačeka i kada se uvjerite da su klijenovi ostali tu, počinje se lov. Uočavanje jata je velika prednost. Imajte na umu da često nije moguće sagledati ribu u vodi. Kada ribu vidite treba težiti da mamac padne 20-40cm ispred uočenog klijena. Ako na njega krene sitan primjerak ne treba mu dozvoliti da ga on zgrabi, već ga povlačenjem najlona spriječiti u tome.U jurnjavi i otimanju za plijen koje tada nastane udicu obično proguta najkrupniji klijen iz grupe. Kada klijen uzme mamac, prije kontriranja vrh štapa treba spustiti što bliže površini vode. Potezanje treba da bude kratko i dovoljno energično da bi se udica sigurno zabola. Zakačenom klijenu ne treba dozvoliti da se izbacuje iz vode, jer se tada, u većini slučajeva, on uspješno oslobađa udice prije nego što ga izvučemo na obalu. Klijenovi koji se love na ovaj način su teški 100-300 grama. Kapitalci teški i više od 2 kg su daleko rjeđi i oprezniji, ali se i oni ponekad daju prevariti. Čest razlog gubljenja ulova je prekasna kontra. Naime, klijen uzima mamac obično dok još tone. Premeće ga u ustima i ako osjeti otpor odmah ga ispušta. Ovdje mora uslijediti brza kontra. Najveći problem je što u toku tonjenja mamaca, dok struna nije još zategnuta, blagi trzaj kljena nećete ni osjetiti na štapu pa je potrebno dobro paziti na svako i najmanje zatezanje najlona.

dubinska metoda
Na kanalima i drugim uskim vodama trudite se da dosegnete suprotnu stranu obale dugim štapom sa kratkim najlonom. Međutim, na širim vodama i jezerima, dubinski metod nalazi svoju primjenu. Najlon treba da bude nosivosti 1,3 do 2,3 kg. Udica veličine od 8 do 4. Na oko 20 cm od udice ka štapu dodajte još jedno olovo kako bi primorali mamac da leži na dnu. Osnovni princip je da treba da stavite minimalno olova. Dubinski metod lova se primjenjuje za vrijeme većih voda, naročito u proljeće i u kasnu jesen. Kada je voda bistra, možete prihraniti željeno mjesto loosefeed tehnikom mesnim crvićima, konopljinim sjemenom ili kukuruzom šećercem i čekati da se klijenovi pojave pa pecati jednim štapom. Primamljivanje groudbait tehnikom ne daje adekvatne rezultate kod pecanja klijena. Ova napomena vezana za primamljivanje važi i pri pecanju plovkom. Kod mutnih voda, kao i u zimskim uslovima ta varijanta ribolova rijetko uspjeva. Bolje je onda zabaciti više dubinki i čekati ili koristiti metod pecanja sa dva štapa. Jedan zabacite na 4 do 5 m od obale, sa minimalnom količinom olova potrebnom da se mamac nađe na dnu. Koristite pola sardine, durbaka ili krupniju glistu. Na drugom štapu ponudite komadić mesnog nareska ili sira na dlaci i zabacite dalje u glavni tok. Koristite fiksno olovo težine 50 g.

varaličarenje
Nikako ne treba zaboraviti lov klijena varalicom. Ovaj metod se najčešće primjenjuje u popodnevnim satima, kad klijen iz dubine osmatra površinu vode i kada će vašu varalicu brzo spaziti. Vodite varalicu na dubini oko 30 cm. Od varalica treba koristiti voblere od 3 do 5 cm , kao što su Rapale(Countdown i Mini Fat Rap u boji i S, SD, MN, RT, GRT, P, G i u mutnoj vodi GFR, RH, FT i SGT(SLN))*, Ružno pače( BIS, BT, BGI, BS, DOR, BASS)* ili ručno pravljene voblere domaćih autora od 5 cm boje crno-bijele i zlatno-crne. Takođe mogu se koristiti i leptiri veličine 0 do 3 i male kašike, male glavinjare imitacije žaba i riba, tvisteri i šedici veličine 2,5 do 4. Preporuke UK ribolovaca su: River Runt, Wee Frog, Big S, Ondex i Meps Aglia. Zabacujte varalicu nizvodno i poprečno na tok rijeke. Obratite pažnju da se klijenovi nalaze obično pri obali, u sjenci ispod krošnji drveća koje natkrivljuju površinu vode (ako su ta drveća još dud, glog ili trešnja eto objašnjenja zašto se i na ove biljne mamce može uloviti klijen), uz obalu obraslu kupinama ili među potopljenim panjevima i granama. Na ovim mjestima klijen sačekuje svoj plijen bilo da su to ribice, insekti koji slijeću na vodu ili upadaju slučajno u nju ili plodovi koji padaju sa krošnji. Dakle na tom mjestu treba pecati i bacati varalicu. Varalicu po pravilu klijen uzima naglo, odlučno i kratko, obično čim dotakne vodu ili par sekundi nakon toga. Pravovremena kontra je najbitnija.

Moguća su tri scenarija koji vam se mogu dogoditi pri vođenju varalice:

• Bacate varalicu, ona pada, osjećate (a vrlo često čak ni ne osjetite na štapu, već samo vidite da je najlon počeo malo brže da se zateže) blagi trzaj i nastavljate da namotavate. Varalicu dovodite do vode i ponovo zabacujete. Desilo se da je klijen uzeo varalicu još dok tone i dok najlon još nije bio zategnut, te stoga niste ni osjetili trzaj. Klijen je uzeo varalicu, malo je ponio, osjetio otpor, prepoznao da “to” nije za jelo i ispljunuo je. Da bi riješili ovaj problem važi ista napomena kao i kod pecanja plovkom. Posmatrajte najlon još dok tone i na svaki sumljivi pokret najlona najbolje je da kontrirate.

• Bacate varalicu, vodite je kroz vodu, osjećate blag trzaj, kontrirate i ništa. Opet vam je na varalici bio klijen, koji ju je okusio i osjetio da nije za jelo i ispljunuo. Jedino rešenje je da prilikom namotavanja najlon držite uvijek nategnutim, posmatrate vrh štapa i kontrirate odmah pri najmanjem trzaju.

• Treći scenarijo je dosta čest. U toku vučenja osjetite otežanje i pomišljate da je u pitanju trava ili komadić kese. Dovodite varalicu do kraja i primjećujete da je u pitanju klijen. U većini slučajeva ovakav klijen će se pri izvlačenju otkačiti, jer nije dobro zagrizao mamac. I ovdje je jedino rješenje kontra i pri najmanjoj promjeni opterećenja.
Pored vođenja varalice može se na bržim vodama koristiti i tehnika “lerovanja” – zabacivanja nizvodno i zadržavanja varalice na jednom mjestu, koja vibrira pod dejstvom toka vode. Povlačenjem vrha štapa gore dolje mijenjate dubinu , a lijevo desno mjesto varalice.

mušičarenje
Ponekad se za vrijeme sunčanog i toplog dana klijen okuplja na samoj površini vode i tada ga je moguće loviti strimerma i mušicama potezaljkama koje se mogu kombinovati sa voblerima ili leptirovima. Od mušica su se najbolje pokazale imitacije bumbara, kočijaša, zulua i vještice. Umjesto mušice istim principom se može loviti i na malog skakavca (i zelenog i braon) i popca. Kao zamjena za pravi mušičarski pribor može se koristiti i vaser kugla (20 mm sa malom količinom vode u njoj), tanak najlon bez olova i vještačka mušica (zlatna, crni palmer i aleksandra) ili svježe uhvaćeni skakavac ili popac. Na najlon treba rasporediti nekoliko mušica (3-4). Mušice, kao i varalice treba voditi u prvih 30 cm vode. Ne treba ih voditi prebrzo da ne bi poskakivale po površini.

Posted in | Nema komentara »

Karaš (Carassius carassius)

Zlatni karaš – Karas

Porijeklo karaša su rijeke koje se ulivaju u Sjeverno, Baltičko i Crno more, kao i one koje se ulivaju u Atlanski okean, pa sve do rijeke Lene. Živi uglavnom u mirnim, jako zatravljenim ravničarskim vodama sa muljevitim dnom, dok je relativno rijedak u rijekama. Njegova izuzetna izdržljivost omogućava mu da živi i u onim vodama u kojima druge ribe ne mogu. Na primer, moguće ga je naći i u bazenima koji se u toku zime skoro potpuno lede, a u toku ljeta zbog male količine vode, postaju izuzetno tople skoro bez imalo kiseonika u vodi. U zavisnosti od uslova života, karaš ima veliku varijabilnost građe. Prosječno poraste 15-30 cm, a dostiže i do 50cm i težinu od 2,7kg. U vodama sa malo hrane kao i u malim vodama dešava se da se prenamnože pa se tu mogu naći duguljasta zakržljala jata čiji pojedinci teško premašuju 300g. Ove karakteristike nisu nasljedne i zavise samo od uslova. Kada dođu bolja vremena, potomci zakržljalih jedinki postaju brzorastući primjerci okruglog tijela. U vodama sa dosta hrane, a posebno u onima u kojim ima dosta grabljivica, mogu se naći ogromni primjerci karaša, ali su oni izuzetno rijetki.

Karaš živi na dnu gdje se i hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U toku ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane. U vodama koje se zimi potpuno lede, preživljava zahvaljujući svojoj tjelesnoj izlučevini koja se ne ledi, a obezbeđuje vlažnost kože. Pari se u maju i junu, a ženka položi oko 300.000 komada jajašaca na podvodnom bilju.

LOV KARAŠA

Sezona najboljeg lova je od juna do oktobra, posebno kada je pritisak visok, i nema vjetra. Na većini voda, treba loviti noću i od izlaska sunca pa sve do 10 časova. U toku izrazito toplih dana, probajte da pecate na hljebnu ružu na udici veličine 16 ili 18. Prihranjujte blago potpuno razvodnjenim hljebom. Prihranjivanje jednog mjesta u toku dužeg vremenskog perioda, prije pecanja, je jedan o od najboljih načina da privučete veći broj različitih vrsta riba. Čudno, ali ovaj metod neće povećati broj upecanih karaša. Najveći razlog tome je to što karaši nisu velike lutalice. Uglavnom se zadržavaju na svojoj teritoriji, rijetko je napuštajući. Ipak, mjesto na kome lovite, treba dobro nahraniti mamcem sa kojim ćete pecati, par sati ranije.

Ukoliko planirate rani jutarnji izlazak na vodu, nahranite u sumrak prethodnog dana i to sa par kugli navlaženog izgnječenog hljeba sa dodatkom mesnih crva i kukuruza šećerca. Rano izjutra pažljivo priđite hranjenom mjestu i raspakujte pribor. Primjetićete mjehure vazduha na površini vode koji potiču od riba koje hraneći se riju po dnu. Nemojte više prihranjivati mjesto, jer će to samo rasplašiti ribu. Namamčite udice hljebnim ružama ili mjesnim crvićima i zabacite tamo gdje ima najviše mjehura. Rezultat bi trebao da bude trenutan.

Karaša nećete naći na svakom mjestu u vodama u kojima boravi. Jata se obično kreću po svojoj teritoriji u potrazi za hranom, ali njihovo ponašanje uslovljavaju i vremenske prilike. Jata su obično sačinjena od jedinki istog uzrasta. Veće ribe plivaju u manjim grupacijama od po dve tri jedinke, koje se za vrijeme najvećih toplota u toku dana kriju u priobalju i među vodenim biljem.

U dubokim vještačkim jezerima, karaši se u toku vidljivog dijela dana sele ka najdubljim dijelovima, dok predveče dolaze u plićake nekad ni 50 cm duboke. Svoje prisustvo odaju mjehurima vazduha na površini vode, koji se stvaraju dok traže hranu po dnu. Uglavnom traži vode zaklonjene od jakog vjetra, a idealna temperatura vode je od 16 do 20°C. U takvim uslovima, očekujte karaša od rane zore pa sve do 10 sati prije podne, ali i od trenutka zalaska sunca pa sve do potpunog mraka. Sa naglim padom nivoa vode karaš nagonski počinje intenzivnije da se hrani. Na taj način se priprema za ukopavanje u blato u kome može duže vrijemena da preživi u vrlo plitkoj vodi. Lovi se lakim ribolovnim priborom, najuspješnije na plovak. Štap od 4 metra, najlon nosivosti 1,1 kg biće dovoljni. Ukoliko se pojave krupniji karaši, uzmite jači štap dužine 3,5 m i najlon debljine 0,10 – 0,16 mm i nosivosti 1,4 do 1,8 kg.

Kako je karaš riba dna, i kako se dešava da i desetak puta sisa mamac prije nego ga proguta treba posebnu pažnju da obratite na plovak. Uzmite uvijek najfiniji plovak koji prilike dopuštaju. Nosivost neka mu bude od 0,5 do 1,5 g. Na otvorenim vodama bolje je koristiti crne plovke, dok je u sjenci bolje uzeti crvene. Noću dodajte fluorescentne ampulice kako bi vidjeli trzaje.

Za vrijeme mirnih dana manja olova vezana 15 cm iznad mamca su savim dovoljna da obezbjede da udica leži tik iznad dna. Kada pecate vagler tehnikom, uzmite minimalno olovo koje će vam omogućiti da zabacite na daljinu od 1 do 3 dužine štapa. Kada je vjetrovito, stabilizujte mamac na dnu sa par olovaca 60 do 90 cm iznad mamca. Olovca treba da budu 15 cm iznad dna, kako se mamac ispod ne bi mrdao usljed talasanja vode. Udice izaberite između veličina 10 i 18 u zavisnosti od mamca. Ispitivanje dubine vode je najbitnija mjera prije pecanja. Ima dvije svrhe, prvo da se ispitaju konture dna, a onda i da se mamac postavi tako da tek dodiruje dno. Kada sagledate izgled dna, bacite primamu sa unutrašnje strane terase. Svakih pet minuta dodajte još primame i ponovo zabacite.

Za noćno pecanje bolje je koristiti štapove dužine 3 do 3,5 m i najlon nosivosti 2,3 kg. Pecajte ih dubinskom metodom normalno ili sa otpuštenim najlonom i slobodnom špilnom ili plovkom. Idealni plovci su oni sa crvenom kuglom na vrhu antene, kako bi bili dobro uočljivi za vrijeme sumraka. Noću ih možete zamijeniti sa onima koji imaju fluorescentne antene. Plovak vežite wagler metodom, samo na dnu, tako da može da klizi slobodno niz najlon između dva graničnika. Dodajte jedno malo olovce na 15 cm iznad udice, kako bi mamac što prije pao na dno i da bi tu ostao fiksiran. Karaš prije svega voli nepomičan mamac, pa mu treba i omogućiti. Takođe, ako je moguće koristite brzo tonuće najlone.

Uobičajeni mamci su kukuruz šećerac i kišna glista (Eisenia foetida), ali su se kao najbolji pokazali hljeb i mesni crvi zasebno ili u sendviču. Primama treba da bude bijele boje sa primjesama mamca na koga pecate. Nekada mogu da se kao mamci koriste i kocke mesnog nareska ili zamrznuti grašak. Primama bi trebala da ima aromu konopljinog sjemena.
Tipičan pokret plovka pri trzaju karaša je kompleksan i može da traje i do pet minuta. Prvo plovak potone, pa izroni, nakon toga krene na jednu pa na drugu stranu i najzad potone. Takođe, nekada se desi da karaš sisa mamac. U tom slučaju plovak samo vibrira po površini. Da bi primjetili tako fine trzaje koristite plovke sa prugastim antenama. Najzad, posljednja manifestacija može se vidjeti kad karaš priđe mamcu, zaustavi se ispred njega i onda naglim otvaranjem usta usisa mamac. Tada plovak jednostavno brzo i odlučno potone pravo u dubinu vode. Kada se karaš sprema za ukopavanje u blato, kad nivo vode krene naglo da pada i izgled trzaja plovka se mijenja. Tada su trzaji nagli, pravolinijski i treba kontrirati kad plovak ide dolje. U ovom periodu treba koristiti najosetljivije takmičarske plovke, a štap je neophodno držati u ruci kako bi brzo mogli da reagujete.

Rupe u travi su prava mjesta za zabacivanje plovka. Međutim, nemojte zabacivati u sredinu rupe, već na samu njenu ivicu. Na taj način ćete smanjiti broj lažnih trzaja prouzrokovanih udarom tijela ili repa karaša po najlonu.
U toku zime, karaš se hrani u toku najtoplijeg dijela dana, kada su temperature najviše i kada je voda osunčana. Idealna temperatura vode je 7°C, mada je karaš aktivan sve do 4°C. Interesantno je da se karaši često u toku zime igraju na površini vode. Nervozno se bacaju i po nekoliko puta u nizu. Ova igra nema veze sa hranjenjem i vrlo teško ćete ovakvog karaša upecati. Ovo zimsko igranje treba razlikovati od ljetnjeg izranjanja, kada se karaš hrani i kada polako prevaljuje tijelo po površini.

neki od najboljih recepata za prihranu mjesta za pecanje karaša

Tijesto od ovsenih ili zobenih pahuljica
Ove pahuljice se skuhaju. Dobro skuhane, pospu se hljebnim pahuljicama ili bijelim pšeničnim brašnom, najbolje onim za razvlačenje, pa se dobro umijese. Prije posipanja može se dodati i neki mirisni sastojak. Npr. za bodorke anis ili korijander, za karaša i deveriku šećer. Kada je ovako tijesto pripremljeno, može se dodati i malo meda. Ako ste se namjerili na šarane, umjesto pahuljica ili brašna od pšenice dodajte kukuruzno brašno (nikako griz).

Tijesto od kukuruznog brašna
Naročito je dobro za karaše i šarane. Kukuruzno brašno se ukuha. Po njemu pospu hljebne pahuljice ili bijelo pšenično brašno. I ovdje se preporučuje dodavanje mirisnih materija u prašku i meda. Ako lovite mrene ili klenove, onda ukuhanom kukuruznom brašnu dodajete istrugani sir i vanilin šećer.

Tijesto od griza
Kao za pravljenje tijesta od pahulljica, skuha se griz, pa se pospe pahuljicama ili pšeničnim brašnom. Kada mu se doda anis u prahu, odličan je mamac za karaše, bodorke i deverike.

Hljeb
Koristi se sredina svježeg bijelog hljeba, odnosno peciva. Bijeli hljeb je bolji za stajaće vode dok je polubijeli hljeb pogodniji za tekuće vode. Treba voditi računa da mirisni dodaci teško prodiru u hljeb i voda ih brzo ispira. Zato su preporućljivi dodaci u tečnom stanju, kao npr. vanila koja se dodaje pecivu

Posted in | Nema komentara »

Jez (Leuciscus idus)

Bratfiš – Jaz – Protfiš – Pečenica

Jaz naseljava sve evropske vode sem voda Britanije, Francuske, Švajcarske, Norveške i regiona južno od Alpa i Dunava. Kod nas ga ima duž cijelog toka Dunava i Save, a vrlo je brojan i u kanalima sistema DTD. U pritokama Dunava i Save ga takođe ima, ali samo u nizijskom dijelu. Bira centralne i donje riječne tokove, mrtvaje i bare. Više voli dublju vodu sporijeg toka u kojima živi u velikim jatima hraneći se pri dnu. Jaz je jatna riba. Jata čine jedinke istog uzrasta. Jedino krupniji primjerci lutaju u parovima ili pojedinačno. Na istom mjestu se rijetko može uloviti više takvih komada. Sa proljeća, od aprila do juna, kada temperatura vode dostigne 80°C, parovi polno zrelih jedinki se izdvajaju i polažu ikru. Parenje traje oko tri dana. Ženka položi do 114.000 jajašaca na podvodno bilje i korjenje. U periodu parenja, što je i karakteristika svih šaranskih riba, poprima svečano, zlatno ruho. Po izvaljivanju mlađ, 20-ak dana po polaganju ikre, živi na zooplanktonu, a kako rastu prelaze na sitne larve insekata. Odrasle ribe se hrane insektima i larvama. Polno sazrijevaju između 3 i 5 godina, dok im prosječan životni vijek traje 15 godina. Maksimalna dužina ribe je 35 do 50 cm, a masa 2 kg.
Aktivnost jaza tokom godine je ista kao i kod većine šaranskih riba. Neophodna mu je toplija voda kako bi mu se metabolizam pokrenuo, što znači da je zimi gotovo potpuno neaktivan i da ćete ga uloviti samo kada su dani izuzetno sunčani za to doba godine i ako mu mamac prinesete, malte ne, ispred usta. Imajte u vidu da je jaz, iako ljeti riba plićaka, zimi sakriven u krtozima u najdubljem dijelu rijeke.

Pravo vrijeme za lov jaza je od jula do septembra, kada se jaz približava obali u potrazi za hranom. Najradije se nalazi na dnu i to tamo gdje voda nije dublja od 3 metra. Na površinu izlazi samo kada je svjetlost smanjena, odnosno rano ujutro i uveče. Ponekad, kada je vrijeme oblačno ili maglovito, može se desiti da jaz produži svoj boravak na površini. Najbolji reper za to gdje je jaz, je da posmatrate gdje mu je prirodna hrana. Kada po površini vode nema gusjenica i sitnih insekata, ni jaz nema razlog da bude tu, već se radije povlači u dubinu.

Jaz ima izuzetno razvijeno čulo vida i vrlo dobro osjeća vibracije koje se prenose preko zemlje u vodu. Uvijek imajte u vidu da je ovo plašljiva i oprezna riba i svako bahato ponašanje na obali sigurno će ga uplašiti i otjerati.

Od svih mjesta u rijeci ova riba će najčešće izabrati mjesta gdje se male vode ulivaju u vodeni tok. Izvori i rukavci su mu omiljena mjesta. Zbog stalnog miješanja vode, ona postaje bogatija kiseonikom i riba teži da u njoj što duže ostane. Takođe, mnoga jata sitnih riba vole upravo ovakva mjesta, a jaz je tu da bi se njima hranio. Obratite pažnju na to da jaz voli da se zadržava na mjestima gdje se kanalizacija ulijeva u vodu. Ova mjesta su primamljiva za sve stanovnike voda zbog obilja hrane, ali ovakve ribe mogu biti vrlo neugodnog ukusa i mirisa, pa čak i bakteriološki neispravne za jelo.
Jaz izgleda kao da je nastao ukrštanjem klena i bodorke. Njegova zaobljena leđa su plavo-zelene boje, bokovi su srebrni, a stomak beo. Repno i dorzalno peraje su sive boje, dok su ostala peraja crvenkasta, i za razliku od klenovih konkavna (udubljena). Najsigurniji način za identifikaciju jaza je broj krljušti na lateralnoj liniji, koji je kod jaza 55 do 61, a kod klena i bodorke 42 do 46.

LOV JEZA

Da bi jaza uspješno lovili, pogledajmo prvo šta je njegova prirodna hrana, a to su sitne ribe, insekti i razne vrste crva. Dakle, odmah je jasno da su odlični mamci: sve vrste glista – posebno crvene gliste, insekti, mesni crvići i kasteri posebno, skakavci, gusenice, larve komaraca, pa i poneki sitniji keder. Kao alternativa ovoj ribi se može ponuditi: hljeb, kulja, zrnevlje ili kukuruz.

Prihranjivanje je i za jaza od esencijalnog značaja. Međutim, obratite pažnju na njegovu prirodu. Ovo je riba dna i tu je i treba tražiti i primamljivati. Takođe voda ne treba da bude dublja od 3 metra, inače tu jaz vrlo rijetko, sem zimi, dolazi. Dakle, treba nam tvrda primama, koja se polako raspada, tamne je boje, pada na dno i po mogućnosti ne stvara ni malo magle u vodi, kako ne bi primamio gomilu sitne beovice, koja će nam samo otežati ribolov. Takvu primamu možemo i kupiti kao gotovu, ali možemo i napraviti po sljedećem receptu: u 1 kg izmrvljenog hljeba bez korice dodati 2 šake prekrupa ili izdrobljenog mladog kukuruza, a po potrebi dodaje se zemlja ili glina, nikako treset. Ovaj posljednji sastojak će primamu otežati i obojiti. Primama se baca tehnikom polumasovnog prihranjivanja sa kasnijim dohranjivanjem. Dohranjivanje je moguće vršiti klikerima same osnovne primame, rasipanjem kukuruza ili bacanjem komadića kulje.

Najpogodnija mjesta za lov jaza su dijelovi obale utvrđeni kamenom, mjesta gdje su potopljeni brodovi ili šlepovi, isteci poljskih kanala preko pumpi, mjesta sa potopljenim oborenim drvećem i ulivi malih tokova i izvora u veće vode.

Jaz se lovi na sva tri osnovna načina: najčešce plovkom, rjeđe varalicom, a dubinkom uglavnom slučajno. Jaz se najlakše i najčešće lovi na plovak i to obično štapom dužine preko 4 m sa ili bez mašinice. Ovakav štap u većini slučajeva pokriva potpuni areal kretanja jaza u vodi, a ribolovcu pruža mogućnost da precizno zabaci na hranjeno mjesto. Kao plovak, nosivosti od 3 do 5 g, se može koristiti i klizeći i fiksni, ali treba paziti da se mamac nađe na dnu. Još je bolje da je mamac samo malo odignut od dna i da sa on ponudi jazu “na tacni”. Ovo olakšavanje mamaca se sastoji u tome, da se uz mamac na udicu okaći i kuglica stiropora ili komadić hrane za pse. Klizeći vagler plovak se može i mora koristiti samo na onim vodama gdje je plićak predugačak, recimo šest-sedam metara, kao što je to slučaj na većim jezerima, pa ga treba prebaciti. Najlon treba da je 0,15-0,25 mm, nosivosti do 2 kg, bez obzira na boju. Udica od broja 12 pa do 6.

Tehnika ribolova plovkom može biti i pretraživanje dna. Zabacite uzvodno i pustite da struja nosi plovak. Mamac ce na taj način ići neposredno iznad dna dodirivajući ga povremeno. Visoko dignut mamac, jaz rijetko kad uzima. Jaz udicu sa mamcem uzima punim zahvatom usta, tako da plovak zastane kao da je udica zakačila dno. Poslije nekoliko trenutaka, plovak brzo potanja u pravcu dubljeg dijela vode. Tada treba učiniti lakšu kontru. Jača nije preporučljiva zbog mekanih usta koja bi pri tom mogla biti prosječena udicom.

Tehnika varaličarenja je nešto drukčija nego kod recimo bandara. Vođenje treba da je brzo, pa čak i pravolinijsko. Cilj nam je da natjeramo jaza da pomisli da je naša varalica sitna beovica koja slobodno pliva u potrazi za hranom. Ovakva manifestacija će zainteresovati jaza, koji će po pravilu pojuriti za hranom. Ono što je bitno napomenuti na ovom mjestu jeste da jaz grabi odmah i snažno. Često uz jak cimaj. Međutim, čim osjeti otpor ispušta mamac. Ovo važi za sve metode ribolova, ali je za varalicu od presudnog značaja. Dakle vaša kontra mora biti brza i pravovremena. Od varalica najbolje su se pokazali okretni spineri, žuti meps broj.2, Zoranovi vobleri veličine 5 cm sivo-bijele i zlatno-crne boje i druge slične varalice. Najlon za ovu svrhu treba da je nešto jači 0,30 do 0,35 mm.

Lov dubinskom metodom je realno moguć, ali je pravo pitanje zbog čega bi zabacivali dubinku na tako malom rastojanju od obale. Pritom, morate neprestano paziti na vrh štapa, jer jaz često udara samo jedanput. Jedini razlog može biti prebrza riječna struja, koja bi plovak nosila bez kontrole. Kod nas pored jaza živi i manji zlatni jaz, naša najljepša riba i velika rijetkost, koja po vjerovanju ribolovaca donosi sreću onom koji je ulovi.

Posted in | Nema komentara »

Jegulja (Anguilla Anguilla)

Evropska jegulja

Naseljava Evropu duž obale Atlanskog okeana, Mediteranskog, Azovskog i Crnog mora. Ženke migriraju u gornje tokove rijeka koje se ulivaju u ta mora, dok mužjaci ostaju u brakičnim vodama na ušćima. U potrazi za hranom jegulje migriraju uzvodno i to sve do visina od 1.000 metara nadmorske visine. Teško da neko ne zna kako izgleda jegulja. Tijelo joj je zmijoliko, a velika usta skrivaju mnoštvo sitnih zuba. Peraja su joj modifikovana tako da analno i dorzalno peraje grade jednu neprekidnu liniju oko repnog dijela. Samo pektoralna peraja, odaju da ova životinja pripada ribama. Boja joj se mijenja kako stari. U principu je crna ili braon sa gornje strane, a žuta ili srebrna sa trbušne strane. Odrasle jedinke variraju u dužini. Ženke mogu dostići dužinu od 1 m, dok mužjaci rijetko prelaze 0,5 m. Rastu izuzetno sporo. Mužjaci postaju polno zreli za 4 do 14 godina, a ženke za 10 do 20 godina. Odrasle jegulje mijenjaju boju u srebrnu kada postanu polno zrele. U tom periodu jegulje su izuzetno proždrljive, nagomilavajući veliku količinu masnih rezervi. Kada se ugoje dovoljno prestaju da se hrane. Pri kraju ljeta i sa početkom jeseni, odrasle jegulje se pokreću na veliko putovanje dugo 4.000 do 7.000 km ka mjestima gdje se već vijekovima pare. U toku ovog puta jegulja dnevno predje 20 do 40 km.

U martu i aprilu, jegulje stižu na mjesto parenja, u Sergaso moru, između Bahama i Bermuda. Parenje je misterija jer do sada čovjek nije vidio ni jedno, ali se u ovim vodama može naći veliki broj mlađi jegulje medju zooplanktonom. Pretpostavlja se da je kolektivno i da se dešava na dubinama od 100 do 400 m. Nakon parenja, jegulje umiru pretpostavlja se od iscrpljenosti. Kada se mlađ izlegne prepušta se Golfskoj struji kojoj treba oko tri godine da ih dovede do voda Evrope. U toku ovog putovanja listolike larve jegulje se transformišu u staklasto prozirnu mlađ, koja kako stari dobija sve tamnije boje.

LOV JEGULJE

Bez obzira što se jegulje vrlo rijetko upecaju, činjenica je da se u svakoj vodi nalaze veliki primerci. Takođe treba imati na umu da među upecanim jeguljama većina potiče iz stajaćih voda. Bez obzira gdje hvatate jegulje, one se najbezbjednije osjećaju blizu ostrvaca, kamenja, podvodnog bilja, potopljenog drveća ili potopljenih sprudova. Takođe, jegulje vole da se ukopavaju u meko dno. Jegulja se najčešće ulovi od juna do septembra, u periodu od sat vremena prije sutona pa sve do ponoći, ali i izjutra sat prije zore pa sve dok sunce ne izađe. Ponekad lovci na štuke zimi, ulove na mrtvog kedera jegulju. Preko cijele godine, kada je oblačno, jegulje se hrane po dnu, koristeći svoj izuzetno jak osećaj mirisa u potrazi za hranom. Ali, kada je vedro, posebno pri jakoj mjesečini, obično love u srednjem sloju vode napadajući mlađ na površini vode po silueti koja se javlja od mjeseca.

Osnovni metod pecanja jegulja je vagler. Na udicu se postavljaju bronzani mesni crvići, koji se čisti bacaju kao primama. Potrebna vam je veća količina crvića, jer prihranjivanje mora biti konstantno. Poboljšani metod pecanja je izuzetno dugim štapovima sa kratkim najlonom umjesto vagler tehnike. Na ovaj način se postiže bolja preciznost zabačaja, ali i bolja fiksacija mamca. Jegulja naime traži potpuno nepomičan mamac. Štap treba da je tvrđi.

Bez obzira gdje i kada pecate, postoje tri osnovne postavke pribora. Prvo, pecajte 10 do 30 cm dublje od dubine vode, ali budite spremni da smanjite dubinu, kada jegulje počnu da se kreću ka površini. Postavka 1 se koristi kada nema toka vode sem blagog pomjeranja površine prouzrokovane vjetrom. Koristite takmičarske plovke kruškastog tela, nosivosti 0,75 do 2 g. Postavka 2 se koristi kada nema nimalo vjetra. Koriste se isti plovci nosivosti 0,75 do 1,25 g. Postavka 3 je za tekuću vodu. Koriste se takmičarski plovci šljivolikog tijela od balze, nosivosti 1 do 2,5 g. Za sve tri postavke koristi se najlon nosivosti 1 kg, podvez nosivosti 0,75 kg, sa udicama veličine 18, 20 ili 22.

Najbolje mjesto za lov je prelaz ravnog dna u strmu ivicu. Obično je to dubina oko 4 m. Podesite dubinu pecanja da bude 10 do 30 cm veća od dubine vode. Kao mamac stavite bronzanog mesnog crvića. Prihranjujte mješavinom bronzanih crvića i kastera oko vašeg plovka. Nakon toga prihranite uzak pojas iza plovka. Ideja je da se privuku jegulje iz centra vode, ka obali. Bacite po 20 crvića ili kastera svaki put kad zabacite plovak. Kontrirajte na svaki brzi trazaj i potapanje plovka. Ukoliko se poveća broj trzaja dok mamac pada u vodu, smanjite dubinu. To je znak da se riba nalazi u srednjem sloju.

Ukoliko pecate velike jegulje obratite pažnju. Velike jegulje su izuzetno jaki borci i za njih je potreban snažan pribor, isti onaj koji se koristi za šarana ili štuku. Ukoliko pecate dalje od obale, potreban vam je brži i krući štap, dok je za priobalno pecanje potreban mekši pribor. Dužina štapa od 3,5 do 4 m je idealna. Najlon bi trebao da bude nosivosti od 4,5 do 5 kg, dobre marke i izuzetnog kvaliteta. Dobro je koristiti sajlicu kao podvez zbog jeguljinih zuba. Mamci za velike jegulje su durbaci i komadi kedera. Veličinu udice prilagodite veličini mamca, a mogu biti od 2 do 10. Krupna jegulja će ispustiti mamac ukoliko osjeti i najmanji otpor. Iz tog razloga indikatori trzaja i mašinica moraju dati potpunu slobodu najlonu. Ukoliko vaša mašinica nema mogućnost slobodnog otpuštanja najlona, prebacite preklopnik tako da oslobodi najlon. Ukoliko je vrijeme vjetrovito, ili je kretanje vode jače, koristite prstenove kako bi ste razlikovali lažne trzaje. Kod dubinske metode olovo mora biti klizeće kako bi pružalo najmanji mogući otpor. Dobro je obaviti dio najlona blizu olova silikonom ili stabljikom baštenske kane kako se ne bi zario u mulj povučen olovom. Kada se peca u srednjem sloju ili na površini, koristite plastične, lake plovke. Možete koristiti i hranilicu i u nju stavite vatu natopljenu mirisom koji može privući jegulje.

Ukoliko ste sve podesili pravilno, velika jegulja neće osjetiti nikakav otpor i krenuće da nosi mamac i udicu. Ovo će vam dati dosta vremena da kontrirate. Imajte na umu da se jegulja u blizini prirodnih zaklona, kada je na najlonu, jednostavno baca ka njima. Stigne li do njih, najlon će obmotati oko prepreke i nema načina da je izvadite napolje.

Posted in | Nema komentara »

Grgeč (Perca fluviatilis)

Bandar – Ostriž

Bandar naseljava cijelu Evropu, osim voda Škotske i Norveške. Naseljava sve vrste vodenih teritorija. Bez obzira na tip vode, bandara uvijek tražite iza betonskih blokova, većeg kamenja, potopljenog drveća, među vodenim biljem ili ispod podlokane obale iz koje izrasta dosta korenja priobalnog drveća. Mrijesti se obično od marta do aprila, ali ako je temperatura niža, taj period može da se produži i do juna. Ženka polaže i do 200.000 komada ikre i to je razlog brzog osvajanja novih voda.

U mladosti, bandar je vretenast, ali sa godinama dobija grbu iza glave. Naraste i do 50 cm sa težinom do 2 kg i može živjeti i do 50 godina. Najčešće upecani primjerci su oko 200g.

Bandar je jatna riba i u jatu i lovi, a samo kada ostari postaje usamljenik. Jata su obično sastavljena od primjeraka iste veličine i što su članovi mlađi jato je veće. Sa dolaskom noći i polaskom na počinak jato se raspada, da bi se izjutra opet formiralo. Odrasli grgeči zimi, iz dubina, periodično dolaze u pliće dijelove da nešto s nogu ulove i pojedu, pa se zatim ponovo vraćaju u dubinu. Najaktivniji je kada je temperatura preko 14°C. Kada temperatura padne ispod 4°C bandar pada u san. Bandar je lijepa riba, čiji oblik tijela ukazuje na grabljivi način života. Leđa su mu maslinasto zelena sa 6 do 7 crnih linija koja mu pomažu da se sakrije u vodeno bilje odakle vreba plijen. Rep je mali, pa bandar nije brz plivač, ali je izuzetno izdržljiv. Bandar plijen progoni, za razliku od štuke koja plijen napada u trenu i brzo odustaje.

LOV GRGEČA

• Taktika za lov sitnijih bandara
Sitni bandari žive u svim tipovima voda, a narav im je takva da napadaju svaki mamac koji pecaroš baci u toku cijelog dana. Često je jedina riba koja grize u toku dugih ljetnjih dana. Najčešće se mogu naći na skrovitim mjestima gdje neki objekat natkriva površinu vode, recimo vrba ili dok, ali i plivajuća vodena trava. Korjenje i panjevi su sigurni znak da su bandari tu. Najviše voli sporotekuće i mirne vode i rijetko se kreću u matici rijeke.

Kada koristite velike mamce kao što su gliste, bandar napravi pauzu prije nego što uzme mamac. Naizgled se čini da se igra sa njim, plovak prvo krene da tone, ali ubrzo počinje da vibrira. U tom trenutku kontra je siguran promašaj. Treba sačekati da bandar potpuno uzme mamac, što on i radi odlučno potpuno potapajući plovak. Ukoliko zakasnite sa kontrom, može vam se desiti da vam udica ostane u želudcu upecane ribe.

Pecanje plovkom i dubinsko pecanje su podjednako efikasni pri lovu bandara. Međutim, ako pecate bliže obali, prednost dajte plovcima. Laka pecaljka i fiksirana špulna sa najlonom nosivosti do 1 kg su idealna kombinacija. Ukoliko pecate na većim daljinama, koristite dubinku i hranilicu. Najlon nosivosti do 2 kg je pravi izbor.

• Taktika za lov velikih bandara
Najveći problem kod lova krupnih bandara su upravo njihova sitnija sabraca koja jednostavno napadaju svaki mamac koji im se nađe u blizini čim ga spaze. Jedini način da stignete do krupnijih komada je da izaberete pravu vodu, metod i doba godina za njihovo pecanje. Imajte na umu da čak i najmanja jezera skrivaju u svojim vodama krupne jedinke. Jesen je pravo vrijeme za lov na krupnije bandare. U to doba godine oni formiraju velika jata na dnu vode kako bi zajedno migrirali u najdublje dijelove gdje prezimljavaju. U tom periodu su izuzetno proždrljivi i agresivni.

Kao tradicionalni mamci koriste se gliste, žive i mrtve ribice (najbolje plavci), ali i durbaci mamci koji se sve češće koriste.

Na većim, dubljim vodama, možete pokušati da zainteresujete ribu primamom. U hranilicu stavite aromatizovanu primamu za bijelu ribu sa dodatkom mesnih crvića. Sa aromom se može eksperimentisati: suha krv i ekstrakt crva uz crvenu boju često mogu pomoći. Mesni crvići imaju zadatak da privuku sitnu ribu čije će prisustvo zainteresovati veće bandare. Na manjim jezerima i kanalima upotreba hranilice može pretjerano uznemiriti ribu. Na ovim vodama bolje je koristiti dubinsku metodu ili vagler plovak, a udicu mamčiti glistom. Kod vaglera dodajte na udicu i par crvića kako bi svojim pokretima učinili mamac življim. Svakih par minuta kratkim trzajem povlačite štap, što će često rezultovati ugrizom sumnjičavog bandara u blizini. Na velikim, dubokim vodama varaličarenje je mnogo efikasnije od bilo kog drugog metoda jer vam omogućava da pretražujete kompletnu površinu vode. Patenti kao što su ABU Toby, Atom, Reflex i Zoranovi vobleri veličine 5 cm u sivo-bijeloj boji su se već do sada dobro pokazali. Ono što je najbitnije jeste da povlačite varalicu što je sporije moguće, da joj dozvolite da potone do samog dna prije nego što je povlačenjem dovedete do površine. Nije loše da koristite sajlu za vezivanje varalice, jer se može desiti da na nju napadne štuka, koja bi monofilament presjekla svojim oštrim zubima.

Bandar obično ne uzima mamac naglo, već prvo voli sa njim da se poigra, što čini pravovremeno kontriranje dosta teškim. Kod pecanja plovkom, recimo, dobro je sačekati par sekundi nakon što plovak nestane, pa tek onda kontrirati i to blago. Nemojte predugo čekati, jer riba može ispustiti mamac, ali i potpuno progutati udicu koju je kasnije teško izvaditi. Crvena boja je najprivlačnija za bandara. Uz standardni mamac na udicu se može dodati crvena pločica ili perce. Ukoliko varaličarite, probajte varalice sa crvenim tijelom ili nekim većim crvenim dijelom. · Najkrupniji bandari žive u najvećim dubinama rijeka, nizvodno od velikih predmeta u vodi, kao što su nosači mostova ili stijene, pored potopljenog drveća. U jezerima najčešće se okupljaju na mjestima gde korjenje priobalnog drveća pravi gust splet kanala u vodi natkrivenoj sjenkom krošnje. Često patroliraju i dijelovima vode koja je obrasla površinskom vegetacijom. Ljeti, mjesta gdje je struja jaka, gdje se voda pjeni i osvježava kiseonikom su rado posjećivana mjesta za krupnije bandara. Takođe, bandara ima gdje god ima i sitne ribe kojom se bandari hrane.

Kako je bandar zainteresovan za sve što sija i vibrira, gotovo svaka varalica će za njega biti odlična. Ukoliko želite da pretražite vodu po dubini koristite fleksibilne silikonske varalice. Boja zavisi od mjesta do mjesta. U većini slučajeva je to čisto bijela varalica, dok se na drugim vodama žuta ili crvena varalica pokazuje kao bolja. Varalica može biti u obliku tvistera, ali ni oblici rakova, žaba ili ribica nisu loši. Kod vođenja mamca obratite pažnju da bandar nije bog zna kako brz i spretan plivač. Omogućite mu da mamac sustigne. Metalne varalice, kao što su Mepps (veličine 0-2), Tori i Panter Martin su se na mnogim vodama pokazale kao dobitna kombinacija. Na ovakve varalice može se okačiti komadić crvenog platna ili plastike kako bi još više privukle pažnju proždrljivog bandara.

Dobar metod pecanja bandaraje sljedeći:
Na udicu postaviti dvije manje gliste ili kombinaciju gliste i mesnog ili brašnenog crva. Deset santimetara od udice postavi se olovo koje ne može da se približi udici jer ste ispod olova postavili stoper. Ovakvim sistemom polako pretražujte dno. Bacajte polako i oprezno. Pretražite teren sa lijeva na desno, a onda promjenite lokaciju.

Još jedna kombinacija je česta:
Metalna varalica sa glistom razvučenom po najlonu i udicom na kraju. Ovakav sistem ribu privlači vibracijom i sjajem varalice, ali i mirisom i oblikom gliste. Ovdje je bitno da glista prilikom vučenja bude potpuno ispravljena. Vođenje ovakvog sistema može biti po sredini vode, ali je češće vođenje odskakanjem od dna. Nakon zabacivanja sačeka se da varalica padne na dno. To se vidi po tome što se najlon opusti potpuno. Zatim vrh štapa spustimo na oko 50 cm od površine vode i namotamo koliko možemo najlona, a da ne pomjerimo varalicu. Sljedeći potez je naglo izdizanje vrha štapa za oko 80 cm. Varalica će na ovaj trzaj poletjeti sa dna, što često izazove bandara da napadne. Nakon nekih 80cm varalica se zaustavlja i ponovo pada ka dnu imitirajući bolesnu ribu. Cio postupak se ponavlja sve dok ne izvučemo varalicu iz vode.

Bandar se može, mada ne baš često, loviti i strimerom. Uglavnom se koristi plavi ili narandžasti strimer na udici veličine 6-8. Ovakav strimer treba da ima i par zlatnih niti u sebi. Vođenje ovakvog strimera je po dnu. Prvo zabacujemo strimer na mjesto gdje predpostavljamo da su bandari, pa kao i u prethodnom slučaju imitiramo bolesnu malu ribu.

Živi i mrtvi kederi su dobri mamci za bandare. Za razliku od varalica, gdje riba uzima mamac na brzinu, ne gledajući kako joj ne bi pobjegao, kedera bandar dobro zagleda prije nego ga proguta. Ovo znači da sajlu ne smijete koristiti. Koristite monofilament ukoliko ste sigurni da nema štuka u blizini, inače koristite neki od novih materijala kao što su Kryston Silkworm ili Kryston Quicksilver. Pravo mjesto za zabacivanje kedera je u blizini mjesta gdje lokvanji prekrivaju vodu.
Ukoliko koristite mrtvog kedera, otpustite najlon ili koristite maksimalno lako olovo, kako bendar ne bi osjetio otpor pri uzimanju mamca. Olovo i mamac se mogu uplesti u organske ostatke na dnu vode kao što su lišće i grančice. Da bi se ovo spriječilo treba koristiti olova oblih ivica, a u mamac treba ubaciti vazduh medicinskim špricem. Mamci moraju uvijek biti svježi. Sitne bodorke, beovice, crvenperke i krkuše dužine od 3,5 do 5 cm su idealne. Nemojte nikada koristiti smrdljive, stare ribice, kao ni morsku ribu, jer bandar ne voli miris mora.

Posted in | Nema komentara »