8:38 am - Nedjelja Maj 28, 2017

Ribogojilišta u Bosni i Hercegovini

Veliko hvala gospodinu Ademu Hamziću, koji je dozvolio da izvor informacija za ovu temu bude njegova knjiga “Akvakultura u Bosni i Hercegovini”.

Ideja o realizaciji brošure ili slične publikacije o akvakulturi u Bosni i Hercegovini postojala je još prije rata. Njena realizacija je počela početkom 1998. godine nakon razgovora autora sa mnogim stranim i domaćim ekspertima i budućim investitorima. Uvijek su postojala ista pitanja (Koliko ima ribnjaka u Bosni i Hercegovini, njihovi kapaciteti, proizvodnja i.t.d.) i isti odgovori (“Ne znam.”). Na njihova pitanja nisu mogli odgovoriti niti u jednom ministarstvu ili privrednoj komori.
Godine 1999. gdin. Adem Hamzić je odlučio da posjeti većinu ribnjaka i ribogojilišta u Bosni i Hercegovini (od Martin-Broda do Neuma, od Trebinja do Sijekovca) i, u razgovoru sa vlasnicima ili direktorima, proba prikupiti svu relevantnu dokumentaciju. Imao je veliku podršku skoro svih ribogojilišta, osim nekih malih gdje mu vlasnici nisu dozvolili da slika objekte i prikupi statističke podatke, pravdajući se da je to poslovna tajna. U ovome pregledu dati su osnovni podaci o akvakulturi u BiH i njihovu tačnost garantuju vlasnici i direktori firmi. Možda jedan dio podataka nije tačan, a za to postoji više razloga (neregistrovana firma, rad “na crno” itd.) i zbog toga se izvinjavam poštenim vlasnicima koji svoje obaveze prema društvu uredno ispunjavaju.
Cilj brošure  je bio da se što realnije predstavi akvakultura BiH i njene dobre i loše strane. Jedan dio manjih ribnjaka nije obuhvaćen ovim pregledom, pa molimo vlasnike da mi se jave kako bi ažurirali podatke.

RAZVOJ AKVAKULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

Prvi pisani podaci o organiziranom ribarstvu u Bosni i Hercegovini datiraju iz vremena rane austrijske okupacije. Austrijske vlasti su od grane ribarstva ostvarile 1882. godine prihod od 5.342 forinte, a 1900. godine 8.401 forintu. Poslovima ribarstva se bavila tadašnja Direkcija za šumarstvo, a prihodi su se ostvarivali od taksi za ribarske dozvole profesionalnih ribara, tzv. “ribarine”, sa otvorenih voda (Hutovo blato i dr.).
Organizirana zaštita voda i zakonitost su uvedene Uredbom iz 1886. godine. Godine 1892. ili 1893. je osnovano prvo udruženje ribara BiH pod nazivom “Fischerei-Verein fur Bosnien-Herzegovina”. Prvo udruženje sportskih ribolovaca – Ribarsko Društvo osnovano je u Sarajevu 1906. godine.
Početak modernog ribogojstva u BiH je povezano sa osnivanjem Ribogojilišta “Vrelo Bosne” kod Ilidže 1894. godine. Kasnije, 1898. godine bilo je izgrađeno novo veliko mrjestilište, kapaciteta 600.000 komada ikre, tada najveće i najmodernije u našim krajevima, koje je odigralo veliku ulogu u razvoju pastrmskog ribogojstva u BiH i u poribljavanju rijeka salmonidnim vrstama riba.

U slijedećoj tabeli dat je pregled poribljavanja salmonidnom mlađi (bajraktaricom – Salvelinus fontinalis i potočnom pastrmkom – Salmo truttafario) sa ribogojilišta “Vrelo Bosne” u 1926. godini čija je dužina bila 7 cm i više:

10.III Babinska rijeka (Zenica) 5000 komada
16.III Misoča (Visoko) 3000 komada
18.III Trstionica (Kraljeva Sutjeska) 5000 komada
23.III Blaža-Misoča (Visoko) 3000 komada
04.IV Bioča (Sarajevo) 5000 komada
10.IV Paljanska Miljacka (Sarajevo) 5000 komada
13.IV Prača (Rogatica) 5000 komada
16.IV Pepelarska rijeka (Žepče) 5000 komada
19.IV Ivanovica (Busovača) 4000 komada
24.IV Tarovčica-Gostilja (Kladanj) 4000 komada
28.IV Gostović (Zavidovići) 4000 komada
14.VII Zujevina (Sarajevo) 4000 komada
22.VII Bijeli Rzav (Višegrad) 4000 komada
UKUPNO : 56000 komada
Izlov ribe sa ribnjaka u Prijedoru A.Burda (oko 1932.godine)

Izlov ribe sa ribnjaka u Prijedoru A.Burda (oko 1932.godine)

Razvoj šaranskog ribarstva u BiH počinje 1902. godine kada je poljski državljanin Viktor Burda kupio od Zemaljske vlade neplodno zemljište kod Prijedora i Bosanske Gradiške i započeo izgradnju ribnjaka. On je bio poznati poljski ribarski stručnjak i otac je Artura Burde, našeg poznatog ribarskog stručnjaka. Ribnjačarstvo “Prijedor” je počelo sa proizvodnjom ribe 1905. godine, a Ribnjačarstvo “Bosanska Gradiška” 1908. godine. Prema nepotpunim podacima “Prijedor” je imao površinu od 300 jutara i ekstenzivnu proizvodnju 300-400 kg/kj, a “Bosanska Gradiška” 600 jutara s još ekstenzivnijom proizvodnjom 100-150 kg.

Tehnologija uzgoja šaranskih vrsta riba u periodu od 1919. do 1945. godine nije bila u detaljima jednoobrazna, zbog različitih uvjeta, ali je, u principu, bila slična. Ona se nije mnogo razlikovala od češke, mađarske i njemačke tehnologije jer je došla iz ovih zemalja, a uveli su je i njihovi stručnjaci. U ovom razdoblju u BiH se gotovo ne grade novi ribnjaci.

Transport ribe u drvenim buradima iz ribnjaka u Prijedoru

Transport ribe u drvenim buradima iz ribnjaka u Prijedoru

Pastrmsko ribogojstvo je na početku ovog razdoblja, poslije Prvog svjetskog rata, bilo vrlo nerazvijeno i predstavljalo gaje samo jedno ribogojilište – “Vrelo Bosne”. Ovim ribogojilištem je upravljala sportska ribolovna organizacija i služilo je za proizvodnju ikre i mlađi salmonidnih vrsta riba za poribljavanje naših salmonidnih voda. Prvi put u BiH unesena je i kalifornijska pastrmka (1894) i njom su poribljene i neke naše salmonidne rijeke. Stručna ribarska literatura i časopisi su za ondašnje prilike razvoja slatkovodnog ribarstva bili dosta brojni, a među njima najvažniji je bio časopis “Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini” urednika dr. Vejsila Čurčića. “Športski ribar”, časopis Ribarskog društva za BiH, izlazi u Sarajevu od 1926. godine, a od 1929. godine mijenja naziv u “Ribarski list”.

U periodu od 1946. do 1982. godine, a pogotovo u posljednjem desetljeću prošlog vijeka, naglo se razvija novi, intenzivniji način uzgoja ribe i ostalih vodenih organizama pod internacionalnim nazivom – akvakultura. Razvijen je sistem plutajućih kafeza u jezerima i vodenim akumulacijama gdje se riba vrlo gusto nasađuje i postižu se mnogo veći prinosi. Ishrana riba se vrši visokovrijednom peletiranom hranom.

Prva šaranska mladj

Prva šaranska mladj

U BiH su ribnjaci i ribogojilišta u toku Drugog svjetskog rata bila dobrim dijelom razrušena i onesposobljena za rad. Dugo poslije rata ribarska proizvodnja se nije obnavljala. Površine prijedorskih ribnjaka su bile čak razdijeljene okolnim seljacima, pa ih je 1949. godine trebalo od njih oduzeti kako bi se prišlo obnovi ribnjaka. Iste godine je formirano Državno ribarsko preduzeće u Banja Luci od ribnjaka “Saničani” (u Prijedoru) i Bardača” (u Srbcu). Za direktora je imenovan Branko Račetović, a bivši vlasnik Artur Burda preuzima dužnost rukovodioca proizvodnje. Pod njegovim vodstvom i nadzorom ribnjaci se obnavljaju i osposobljavaju za proizvodnju, a prva poslijeratna proizvodnja je bila ostvarena već 1949. godine. Reorganizacijom 1951. god. dolazi do rasformiranja ovog ribarskog preduzeća u Banja Luci, pa Ribnjačarstvo “Saničani” ulazi u sastav Poljoprivrednog dobra “Saničani” sa sjedištem u Prijedoru, a Ribnjačarstvo “Bardača” u sastav Poljoprivrednog dobra “Motajica” sa sjedištem u Srbcu. Do 1952. godine, zbog malog broja organizacija i male važnosti ove grane poljoprivrede, u BiH se nije formirao AOR (administrativno operativno rukovodstvo) za rukovođenje slatkovodnim ribarstvom. Saranski ribnjaci su potpali pod Ministarstvo poljoprivrede, a pastrmska ribogojilišta i mrjestilišta su postojala u okviru sportskih organizacija. Razdoblje od 1953. godine Poljoprivrednog dobra “Saničani” sa sjedištem u Prijedoru, a Ribnjačarstvo “Bardača” u sastav Poljoprivrednog dobra “Motajica” sa sjedištem u Srbcu.

Mr.ing.Zeno Kindij i Luka Marić prilikom nasadjivanja matica na mriješćenje 1963.godine. Saničani - Prijedor

Mr.ing.Zeno Kindij i Luka Marić

Do 1952. godine, zbog malog broja organizacija i male važnosti ove grane poljoprivrede, u BiH se nije formirao AOR (administrativno operativno rukovodstvo) za rukovođenje slatkovodnim ribarstvom. Šaranski ribnjaci su potpali pod Ministarstvo poljoprivrede, a pastrmska ribogojilišta i mrjestilišta su postojala u okviru sportskih organizacija. Razdoblje od 1953. godine možemo s punim pravom nazvati samoupravnim razdobljem jugoslavenskog ribarstva. Godine 1957. na Bledu se osniva Jugoslovenska zajednica za unapređenje slatkovodnog ribarstva i ovoj zajednici je pristupila većina organizacija slatkovodnog ribarstva iz BiH. Zajednica pod ovim imenom djeluje samo do 1958. godine kada se, na temelju novog zakona, osniva Stručno udruženje za unapređenje slatkovodnog ribarstva Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Stručno udruženje je prekinulo rad 1961. godine, a njegovu ulogu je preuzelo Poslovno udruženje privrednih organizacija slatkovodnog ribarstva Jugoslavije. Donošenjem Zakona o udruženom radu 1976. godine poslovna udruženja se ukidaju, pa se 1977. godine osniva Poslovna zajednica slatkovodnog ribarstva -Ribozajednica.

Polaganje kamena temeljca na početku izgradnje ribogojilišta "Ljuta" u Konjicu (u sredini prvi direktor ribogojilišta Salem Gačanin).

Polaganje kamena temeljca na početku izgradnje ribogojilišta "Ljuta" u Konjicu (u sredini prvi direktor ribogojilišta Salem Gačanin).

U ovom periodu dolazi do introdukcije i uzgoja biljojedih vrsta riba (amur, bijeli i sivi glavaš). Cijene ribe se formiraju slobodno, prateći cijene mesa, najprije teletine, zatim govedine, svinjetine i piletine. Veleprodajne i maloprodajne cijene su se dogovarale u Poslovnom udruženju i Zajednici između proizvođača i trgovaca. Odnos cijena je bio relativno povoljan za proizvođače jer učešće trgovine u maloprodajnim cijenama nije nikada prelazilo 30%.

U ovom razdoblju salmonidno ribogojstvo doživljava pravi procvat. Pastrmska ribogojilišta i objekte počinju osnivati privredne organizacije radi proizvodnje konzumne pastrmke, a i dio sportsko-ribolovnih organizacija prelazi na proizvodnju konzumne ribe za tržište. Tako ova proizvodnja postaje prava privredna djelatnost za razliku od ranije više amaterske proizvodnje ikre i mladunaca za poribljavanje voda. U BiH je bilo 1964. godine 13 salmonidnih ribogojilišta površine 38.000 m2, a najveća su “Jezero” – Jajce, “Milići” – Milići i “Žunovnica” – Hadžići.

U  slijedećoj   tabeli   su  prikazana  salmonidna  ribogojilišta  u  BiH,   njihova proizvodna površina i proizvodnja u 1982. godini.

1. “Okašnica” – Bugojno 0,60 hektara 120 tona
2. “Gornji Ribnik” – Ključ 0,40 hektara 75 tona
3. “Martin-Brod” – Bihać 1,03 hektara 230 tona
4. “Milici” – Vlasenica 0,50 hektara 30 tona
5. “Vrelo Bosne” – Ilidža 0,30 hektara 30 tona
6. “Žunovnica” – Hadžići 0,28 hektara 20 tona
7. “Suha” – Zavidovići 0,10 hektara 20 tona
8. “Blagaj”-Mostar 0,80 hektara 80 tona
9. “Ljuta” – Konjic 0,90 hektara 150 tona
10. “Jezero” – Jajce 1,50 hektara 150 tona
UKUPNO 6,41 hektar 905 tona
+ 20% mlađi 181 tona
Ukupna proizvodnja salmonida: 1.086 tona
Otvaranje novog dijela ribogojilišta u Blagaju u februaru 1975.godine.

Otvaranje novog dijela ribogojilišta u Blagaju u februaru 1975.godine.

Mnoga ribogojilišta proširuju svoje kapacitete, a grade se i nova. Tako u BiH “Gornji Ribnik” – Ključ proširuje površine za 1,6 hektara, a “Martin-Brod” – Bihać za 0,86 hektara. Gradi se novo ribogojilište “Grahovo Vrelo” – Ljubuški površine 0,7 hektara, a u pripremi za gradnju su i mnoga druga ribogojilišta. Prema tome, u BiH se u ovom periodu povećava korisna proizvodna površina salmonidnih ribogojilišta za oko 6,46 hektara. U ovo doba prosječni prinosi konzumne pastrmke su iznosili oko 180 tona po hektaru. Do ovakvih prinosa na salmonidnim ribogojilištima doprinijeli su nova tehnologija i prelazak sa hranidbe klaoničkim otpacima na suhu paletiranu hranu. Svako punosistemno ribogojilište proizvodi i mlađ za vlastite potrebe, a koje nije punosistemno, tu mlađ kupuje.

Institut za ribarstvo je osnovan 1952. godine i djelovao je 12 godina na razvoju slatkovodnog ribarstva u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme postojanja Instituta za ribarstvo BiH vršilac dužnosti direktora Instituta bio je dipl. ing. Dorđe Kosorić.

Direktor Biološkog instituta Univerziteta u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik JID-a, prof. dr. Tonko Šoljan.

Prof. dr. Tonko Šoljan.

Institut za ribarstvo se fuzioniše sa Biološkim institutom Univerziteta u Sarajevu, na čijem je čelu duže vrijeme bio akademik prof. dr. Tonko Soljan. Biološki institut je u svojoj organizaciji imao i Odjeljenje za ihtiologiju i ribarstvo čiji je rukovodilac (do smrti) bio prof. dr. Mahmud Aganović. Rukovodilac laboratorija za primjenjenu ihtiologiju bio je dipl. ing. Đorđe Kosorić. Kao naučni radnici u Institutu su djelovali: S. Mučibabić, N. Kapetanović,   D.   Seratlić-Savić,   M.   Kaluđerčić,   Lj.   Berberović,   A.   Sofradžija, R. Hadžiselimović, Dragan Mikavica, J. Rukavina, M. Čanković, M. Kiškarolj, T. Svob, O. Senk, N. Guzina, I. Veledar, D. Mikavica, D. Kaćanski, R. Škrijelj i E. Korjenić. Na problemima ihtiologije i ribarstva radili su i rukovodioci Biološkog instituta akademici prof. dr. Tonko Soljan i prof. dr. Tihomir Vuković. Biološki institut razvijao je široku naučnu djelatnost i zaslužan je za razvoj ihtiološke i ribarske nauke, a posebno za razvoj salmonidnog i ciprinidnog ribarstva u Bosni i Hercegovini.

prof. dr. Mithat Čanković, dugogodišnji rukovodilac Centra za ribarstvo Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.

Prof. dr. Mithat Čanković

Centar za ribarstvo Instituta za naučno-tehnološku saradnju pri Veterinarskom fakultetu je osnovan 1959. godine, a uloga mu je prvenstveno na oblasti dijagnostike, prevencije i suzbijanja zaraznih parazitskih bolesti riba u kontrolisanim uzgojima salmonidnih i ciprinidnih vrsta riba. Značajan doprinos razvoju Centra imao je prof. dr. Mithat Čanković, dugogodišnji rukovodilac Centra (1996-1998), a u razvoju i jačanju učestvovali su slijedeći nastavnici i naučni radnici: M. Koskaroly, S. Građanin, i V. Imamović.

Od 1959. do 1970. godine direktor Biološkog instituta i načelnik Odjeljenja za ihtiologiju i ribarstvo bio je akademik prof. dr. Tonko Šoljan. On je objavio više naučnih i stručnih radova i monografiju “Ribe Jadrana” (“Pisces mari Adriatici”). Prof. dr. Mahmud Aganović je 15 godina radio u Institutu na dužnosti šefa Laboratorija za ekologiju riba. Njegovo najvažnije djelo je knjiga “Salmonidne vrste riba i njihov uzgoj”. Nakon njega, direktor Biološkog instituta bio je akademik prof. dr. Tihomir Vuković. Od brojnih njegovih djela ističemo knjigu koju je objavio sa dr. Božinom Ivanovićem: “Slatkovodne ribe Jugoslavije” i kao samostalno djelo “Ribe Bosne i Hercegovine: Ključ za određivanje”.

Ranko Skočajić, dugogodišnji direktor ribogojilišta u Blagaju sa poznatim tehnologom salmonidnog ribarstva Batom Stijovićem.

Ranko Skočajić i Bato Stijović

Na razvoj slatkovodnog ribarstva u Bosni i Hercegovini, osim naučnih radnika, veliku ulogu su imali ribarski stručnjaci, rukovodioci pojedinih ribogojilišta i uzgajivači ribe. Među njima, najznačajniju ulogu u salmonidnom ribarstvu imali su: Ranko Skočajić, Bato Stijović, Salem Gačanin, Stjepan Silić, Fehim Saračević, Muhamed Alečković, Josip Šimović, Nikica Tomić i mnogi drugi.

U razvoju ciprinidnog ribarstva značajnu ulogu imali su: Lazo Davidović, Božidar Timarac, Zdravko Neimarovič, Dragan Jovičić, Momo Travar, S. Lepir, A. Dumonjić….

Teško je govoriti o ribarstvu i ihtiologiji, a ne spomenuti i mnoge druge zaslužne naučne radnike i radnike u akvakulturi, pa sam spomenuo samo one koji nisu više među živim ili se više ne bave naukom i tehnologijom u akvakulturi.

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

PRONAĐITE NAS I NA FACEBOOKU

Powered by WordPress Popup