Bravo Bakire, majstore!
Lijepa poruka Tomy!
Od borilackih vjestina, ponajvise sam volio trcanje u dalj. U mladosti trenirao rukomet u Zelji. Prvi poziv trenera da zaigram u prvom timu protiv tadasnje svjetske velesile, sabacke Metaloplastike, se desio kad je Zeljo trebao ispasti iz prve lige, a igraci iz prvog tima odbili igrati zbog strajka. Taman Tanja (zena tadasnjih snova), pristala da izadje samnom u kino, ja se spremio, dotjer'o zaliz'o, kad trener zove... ma kakve je Tanja usne imala, rukomet mi nije padao na pamet... Sutradan, na treningu, ja se zagrijavam, a mene izbacise... eto tako odoh u poroke...
Streljastvom sam se bavio duuuugo, ponekad ljeti igrao fudbal u Velezovim pionirima, bio trener zenske repke moje srednje skole u odbojci (ovaj poziv sam volio pravo)

. Od kosarke sam "popunjavao" ekipu ili dohvacao lopte. Proskijao sam sa 5 godina, zime provodio na Jahorini, aktivno se takmicio u mladjim danima, a onda, opet zenske.
Jedan od hobija/sportova, koji me mogao doci glave je automobilizam. Dva tipa iz mog komsiluka (Miroslav Nosse i Fadil Kadic) su mi bili ideali. Naravno stari nije htio da cuje, pa je trazio od ovih da me ne podrzavaju. Pun adrenalina, odlucih se za ulicne trke po Sarajevu. Kasno u noci, kad svi spavaju, zatvaraju se zadnje kafane, a nas par (tada nije bilo ovoliko budala i ludjaka) razvezemo djevojke kucama, pa na ulice. I dan danas, cim dodjem u Sarajevo, odem i posjetim mjesto gdje sam, pri tadasnjih magicnih 180km/h (tu je ostala kazaljka) opalio u trolejbuski stub ispred autopraonice izmedju Vrbanje i Skenderije (gdje ovi nasi forumasi love klijena i pastrmku). Totalka na autu. Ja izubijan, zbunjen... Do tada sam zivot smatrao za video igru u kojoj mi je ostao jos samo jedan zivot... odlucih vise da ne rizikujem, nego da ga odigram nasigurno, do kraja nivoa!
Ribolov mi je cijelo vrijeme bio sport broj jedan.
Danas pusim k'o ciro, kondicija 0 bodova, ne takmicim se niucemu i vozim kao profesionalac, po pravilima.