Kapetan mi pomaže da dodem do svojega automobila, proveza me kroz pola Beograda i ja bez problema sa autom se vratih do mjesta gdje regataši poceše podizati logor.
Razmjenih i državne zastave sa prijateljem Valijem iz Bugarske.
"Dobih" i posjetu Barbanese i njegove supruge sa kojima i jelenka iskonzumirasmo...
Na samom kraju oprostih se sa svima regatašima koji su stajali u redu radi preuzimanja vecere, a onda još i zajednicka fotografija sa društvom sa kojime sam najcešce plovio i družio se: Vaskom, Radetom, Majom i Valijem. Zaželjeh im sretan nastavak regate, a ja teška srca sjedoh u auto i put pod kotace...
Šta reci na kraju?
TID nije samo regata duga 2516,5 km koja se plovi na Dunavu veslajuci svoja plovila od izvora do ušca rijeke, oca svih riijeka. TID je aparat koji mnogima omogucava da promjene nacin svojega života i pocnu drugacije živjeti dok su na regati. On je poseban nacin, stil slobodnog života prilagoden ljudima iz urbanih (i ne samo njih) sredina, da borave u prirodi, krecu se kroz nju na medunarodnoj razini kroz više država, a da se osjecaju sigurni, a opet da osjete divljinu prirode, njenu cud, njenu ljepotu...
Nacin življenja, veliko drugarstvo i druženje, medusobno pomaganje ali i suosjecanje sa bolom drugih je "opijat" koji privlaci ljude na TID.
I kao što u Hrvatskoj Kostajnici postoji uzrecica "Tko se sa Tekije vode napije, taj zauvjek ostade u Kostajnici", mogu reci za TID da tko jednom zaplovi na TID-u taj ostade zatocenik te plovidbe i vjecno TID-om plovi.
Preporucam svima da izdvoje vremena i barem nekoliko dana sudjeluju u regati. Nece se razocarati. Vjerujte mi.
Pozdravlja vas Olimp
