Ili možda sve ostade napisano na spomenicima koje sagradi jedna generacija, a poruši i oskrnavi druga?
Ovo nije moje sjećanje, ali spomenik ostavi duboki trag u meni kada sam ga vidio. Kada sam shvatio čemu on postade znamen, kojem događaju. A događaj je vezan uz most i zlobu ljudsku. Most na Dunavu koji povezuje Petrovaradin sa Novim Sadom-
Most preko kojega prohujaše minula vremena potiskivana burnim događajima stradanja naroda. Mojih naroda. Naroda koji nastanjiva ove naše balkanske prostore i ni kriv ni dužan natopio je svaki grumen zemlje svojom krvi. Natopio više puta iz generacije u generaciju.
Pa evo da se podsjetimo, da ne zaboravimo, ali oprostismo jer tako moramo.
Praštamo jer moramo i dalje živjeti, jer život ide dalje, a mi ostasmo dok i na nas ne dođe red da odemo. Sanjamo o blagostanju, sreći miru, a podigosmo toliko ratova da gotovo svaka generacija ima svoj rat. U njima porušismo ono što nam preci sagradiše, a onda kada se izmirismo ponovo gradimo da bi buduća generacija imala šta rušiti.
Žrtve ne smijemo zaboraviti, kao i način kako su umorene, jer tko ima toliko zlobnosti, toliko nečovječnosti da baca žive ljude sa mosta u zaleđeni Dunav. Da ih jednostavno baci samo zato jer nisu pripadnici naroda koji je trenutno silom zavladao nekim prostorom. A kako je tim ljudima, žrtvama, bilo dok su ih vodili i dok su spoznali šta ih čeka?
Da li su krivci ikada kažnjeni, da li su spoznali koliko su pogriješili, da li su spoznali koliko su se zastranili od ljudi?
I da li ćemo uopće kazniti sve krivce koji se zastraniše od ljudskoga roda i počiniše zločin?....