U nju su najviše svracali "domaci", stanovnici sela s lijeve i desne strane Kupe, popili bi po koje pice, razmjenili informacije, medusobno se pocastili i nastavili put.
I dode neko novo "civiliziranije" vrijeme. A onda ture pica razmjenile su ture kojekakvih rafala, minobacackih i topovskih salvi, prštala je neobuzdana medusobna mržnja stanovnika s jedne i druge strane Kupe, pojacana ovim ili onim "rodoljubima". A Kupa je svojim tempom proticala, pokušavajuci svojim mirom utišati tenzije nastale u bezumlju.
U takvoj situaciji Krcma ostade na "nicijoj zemlji". Tko se god pravio "dasa" i ispalio iz svoga oružja salvu prema krcmi, ostavio je na njezinim zidovima potpis svoga mentaliteta. Krcma ko' krcma sve je stoicki podnijela i svima u inat cim se divljanje utišalo otvorila svoja vrata žednima i price željnim ljudima.
I opet ljudi s obje strane Kupe prijašnji dobri susjedi (komšije) svracaju u nju, popiju pice, manje jedni druge cašcavaju, ali zato više ne uživaju u njenoj ljepoti, nego se svakim dolaskom u nju podsjecaju kakvi smo u biti zli. Dokaz tome su vrlo vidljivi "potpisi" ostali na njenim zidovima iz toga "zlog" vremena.
.... Doplovio sam Kupom do nje, okrijepio se pivcom i još jednom, a onda nastavio dalje. I vjerujte mi, osjetio sam još uvijek one negativne vibracije koje još nisu zamrle iako je vec 15-tak godina prošlo od zadnjeg medusobnog prepucavanja preko rijeke Kupe...
