Nije mi toliko važno da li cu biti na vodi ili se kretati hodajuci po prirodi. Važno je samo da idem u prirodu, da nisam u smogu grada na betonu i asvaltu.
Ovoga puta odabrao sam malo pješacenja po brdima, odnosno obroncima Plešivice, planine izmedu Samobora i Jastrebarskog. Tacnije cilj je stari grad Okic koji se lijepo vidi iz daljine gdje strši na stožcu brda dominirajuci okolinom, pazeci da sve bude onako kako biti mora.
O Okicu necu puno. Neki povjesnicari tvrde da je star koliko i Zagreb, neki vele da je mladi, ali pisani dokumenti u kojima se prvi puta spominje datiraju iz daleke 1193. godine.
Mjesto gdje je sagraden tako je strategijski dobro odabrano tako da se sa grada sve vidi nadaleko i naširoko. Visina na kojoj se grad nalazi je 499 metara nadmorske visine. Id daljine gledajuci izgleda kao da je sagraden na vrhu šumske piramide.
Na put sam pošao sa prijateljem koji kao i ja nema šta korisnije nedjeljom raditi nego lutati šumom. Zapocesmo put iz mjesta Sveti Martin pod Okicem, gdje ostavismo auto i odmah iza mosta podosmo stazom uzbrdo.
Ubrzo se popesmo na hrbat Plješivickog obronka po kojemu ide staza. Sa staze se pruža lijepi pogled na cilj današnjega puta. Još da nema toliko vlage u zraku bio bi prekrasan pogled.
Ubrzo susresmo i dvije planinarke ciji cilj je Okic. Malo porazgovarasmo sa njima, a kada smo shvatili da se sa nama boje ici dalje putom kroz šumu zamolih ih za jednu fotografiju sa prijateljem. Na slikanje pristadoše, a ja dobih "adut" da od prijatelja iskamcim pivce u zamjenu za nepokazivanje fotografije njegovoj suprugi. Još se fotografije ne boji, ali moja prica koju bih razvezao uz tu fotografiju bila bi ubitacna.
