Predvideno vrijeme puta je otvoreno, odnosno bitno se malko odmoriti od ove sadašnje tekovine, citaj civilizacije, a kada stignem, stigao sam. Vremena je dovoljno i jedan ili dva dana ovamo ili onamo ne igraju ulogu.
Plovuckam tempom oko 70 km dnevno u prosjeku.
Drugog dana puta u kasno popodne ulazim u dravsku krivinu kod sela Gornje Predrijevo na 115.-tom km rijeke. Vidim na desnoj strani rijeke splav za pristajanje, par camaca i cujem žagor ljudi (uz površinu rijeke zvukovi se dalje i jasnije cuju).
Pridem bliže, a ono dobro raspoloženo društvo, zovu me da se pridružim. U takvim prilikama kod mene proradi ono "teško žabu u vodu natjerati". Pridružio sam im se, predstavio se tko sam i kamo putujem, upoznao prisutne i uz cašicu poceo se razgovor.
Do duboko u noc smo razgovarali uz picence i mezicu. Jedva sam ih ubjedio da mi je šator sasvim dovoljan jer su mi htjeli ostaviti kljuceve od vikendice da u njoj prespavam, jer je društvo moralo poci kuci.
Još za dana postavio sam šator tako da se po njihovom odlasku uvukoh u njega i zaspah...
Ujutro me probudila priroda. Razgalamile se kojekakve pticice svojim pjevanjem, ribe u rijeci se pocele pruckati. Ustadoh svjež i odmoran. Niti traga sinocnjim "ljekovima" protiv dehidracije.
Jutro me docekalo u najljepšem izdanju. Uživao sam u radanju novoga dana. Nije da se hvalim, ali pogledajte...
