Na nekima od tih splavova sam i prespavao noć za lijepih ljetnih večeri, gledajući zvjezdano nebo iz vreče za spavanje. Zvukovi rijeke i kreket žaba nisu dozvoljavali da dugo promatram zvjezdama osuto nebo. San bi me brzo savladivao, a tokom noći bih tako lijepo spavao da bih ujutro ustajao potpuno odmoran kao da sam godinama spavao, a ne samo jednu noć.
No da se vratim početku priče. Desetoga dana plovidbe put sam započeo rano ujutro, prije izlaska sunca, iz Šabca. Radio je najavljivao da ce doći do velikoga pogoršanja vremena pa sam ustao rano ujutro sa namjerom da zadnjih 105 riječnih kilometara, koliko mi do Beograda ostade, preplovim u jednome danu.
Dan je bio predivan sve do iza podne, a onda me počelo sustizati nevrijeme, Mojim dolaskom pred Obrenovac već se sasvim pogoršalo. Počela je i kiša padati, a neugodni bočni vjetar iscrpio mi je snagu tako da već popodne dolaskom do mjesta Zabran, nekoliko kilometara nizvodno od Obrenovca, odlučih da tu potražim prenoćište, a ujutro slijedecega dana da nastavim put odmoran i spreman se suprostaviti pogoršalom vremenu.
Dolaskom do velike zabranske krivine doplovih do više splavova koji tu plutaju. Na jednome od njih vidjeh mladi par, kako me mahanjem ruke pozivaju da im se pridružim.
Doplovio sam do njihovoga splava i upoznao se sa njima, Jelenom i Savom. Započesmo razgovor u kojem im rekoh da sam prije deset dana započeo putovanje iz Zagreba. Najprije mi nisu povjerovali, a kada su pažljivije oslušnili moj govor uvjeriše se da bih stvarno mogao biti "stranac".
Sjedosmo pod natkriveni dio splava dok Jelena nije pripremila kavu, a i kako bih se sklonili od kiše koja je padala. Sava je htjeo probati malo "projahati" moga ata. Nakon nekoliko zaveslaja uvidio je da baš to nije niti lako, a i da ga kanu ne "sluša". Još je više bio u nevjerici kako sam prevalio tako dug put na tako nemirnom "atu".
Vani se smrklo, vjetar se pojačao zajedno sa kišom. Zapitah ih da li ima ovdje pogodnoga mjesta gdje bih prenoćio. Najprije su mobitelom stupili u kontakt sa prijateljom koji ima splav do njihovoga kako bih tamo prespavao, a kako prijatelj nije mogao doći do kasno u noć, smještaj sam dobio u jednoh kući koja se renovirala, a koju je čuvao i pazio lokalni beskućnik, Bukara, koji živi od ljudi koji mu ponešta poklone.
Kod njih na splavu nisam mogao spavati jer oni tu borave i noćivaju, a prostor je veoma ograničen. Šator zbog pogoršanja vremena nisam želio postavljati jer nije bila prijeka potreba za tim.
Nakon što sam se smjestio u kući kod Bukare, Sava me obradovao hladnim pivcem koje je tko zna gdje nabavio za mene. Znam pouzdano da ga nije imao na splavu. Zbog takvog gesta sam mu neizmjerno zahvalan.
Ujutro rano ustadoh, spremih stvari i utrpah ih u kanu. Kod Jelene i Save osvježio sam se jutarnjom kavom. Zadržavali su me da ostanem još barem dok nevrijeme ne prestane ili barem dok kiša ne prestane padati.
Nisam popustio njihovim nagovorima. Nakon kave nastavih put. Do Beograda mi ostade "samo" tridesetak kilometara. Obukoh kišnu kabanicu, zatuškah opremu pod najlon i šatorsko krilo, uzeh veslo u ruke, oprostih se od ljubaznih domaćina i nastavih put.
Začuđeno i zbunjeno su gledali za mnom ne vjerujući da sam bio kod njih. Do sada tako otkačenog rijekoplovca nisu susreli.
Ostadoše mi u ugodnom sjećanju. Mladi bračni par koji svo svoje slobodno vrijeme borave na rijeci u svojemu splavu. Odrekli su se komfora kuće "na kopnu" uselivši se u malu kucicu na splavu smještenu na tako lijepoj lokaciji sa koje imaju pogled na rijeku Savu daleko uzvodno i nizvodno, dominirajuci sa krivine na obje strane rijeke. Živeći na njoj uživaju u prirodi, miru, tišini, riječnom zraku i ljudima koji vole rijeku i njome se promeću. Jedan od takvih sam bio i ja. Obogatih im kolekciju likova koji Savom prodoše uz njih...
