Obilatost rucka me ulijenila. Polako dolazim do Surduka. Gledam da li postoji mjesto za postaviti šator da prenocim, medutim nije mi se svidjela slika vikendica oko kojih su vlasnici podigli ograde. Kao da su zaštitili cijeli svijet od seba tim ogradama. To nigdje uz rijeke nisam vidio. Procjenio sam da se u takvoj okolini ne bih ugodno osjecao.
Sunce polako zalazi, prolazim Surduk i idem prema krivini Dunava kod Belegiša. Dolazim do mjesta gdje se rijeka jako širi a u svojoj širini tvori nekoliko ostrva - ada. Odabirem jedno gdje cu prenociti.
Prilazim adi, kad tamo nekoliko rijecnih camaca, na obali nekoliko šatora i grleni poziv ljudi da im se pridružim. Sa zadovoljstvom sam prihvatio taj poziv, upoznao se sa ljudima, podigao svoj šator i do duboko u noci razmjenjivao sa njima price (dok Stomakliju ne popismo, uz nju moje vino i njihovo vino).
Tako doznah da su dvojica iz Zemuna a jedan iz Beograda, da vec godinama unazad na ovoj adi provode noci godišnjeg odmora, a dane provode u camcu loveci ribu. Njihov stil života na rijeci me oduševio, a i jutro iduceg dana pružilo mi je lijepe scene... Oku za užitak, duši za melem
