...Uživam diveci se Petrovaradinu...
... sada još da iza mosta pronadem Granicnu policiju i obavim sve formalnosti oko granice. Lagano veslam gledajuci u daljinu i skoro zapeh za nekakvu sajlu koja je od stupa koji viri iz vode razapeta prema obali na manje od metar iznad vode. Vidjevši je naglo sam se okrenuo unazad, snažno zaveslao i udaljio se prema sredini rijeke da bih došao do mjesta gdje mogu sigurno proci ispod sajle.
Pogled prema tvrdavi Petrovaradina još uvijek je privlacan i ocaravajuci...
Pronašao sam prema ranije dobivenom opisu splav Granicne policije. Kako je visok nisam mogao pristati uz njega, vec sam pristao nekoliko metara od njega uz obalu, vezao kanu, uzeo sve dokumente, popeo se na nasip i sa nasipa na most koji vodi do splava.
Dolaskom na splav jedan op policajaca me ljubazno zapita šta želim. Rekoh mu da sam došao prijaviti ulazak u Srbiju. Odmjerio me onakvoga neobrijanoga u kratkim hlacama i majici, sa polupotrganim slamnatim šeširom na glavi i zacudeno me zapitao kako sam stigao. Rekoh mu kanuom od Donje Dubrave. Zapita me u nevjerici gdje mi je kanu i kada sam ga pokazao dolje vezanoga, svi prisutni na splavu i policija i carina natiskaše se uz rub splava da to vide.
Dalje je sve išlo lagano, pregledaše mi dokumente, uputiše u lucku kapetaniju koja je odmah preko ulice od splava, a kada ovi cuše da kanuom dolazim, rekoše da nije to njihova nadležnost jer se radi o sportskom plovilu koje ne podliježe registraciji. Zamolih ih da to telefonom jave policiji što i uciniše. Vratih se nazad u policiju, udariše mi pecat u pasoš i ja zvanicno udoh u Srbiju.
Put nastavih ispod željeznickoga mosta.
