Upuštali su se u putovanja po nekim svojim zamišljenim stazama, išli u ,samo njima znanim, smjerovima, bivali opremljeni nužnom ali i opterećeni svakakvom opremom (često su i previše toga nepotrebnoga nosili sa sobom).
Svima je svojstveno da su bili radosni, puni energije i vedrine. Njihovi putevi su ih oplemenjivali, ulijevali snagu u njih, a osjećaj da rade nešto što inaće nije njima svojstveno upalio im je nekakvu posebnu vatru u očima.
Bilo mi je divno komunicirati sa njima. Plamen svoje sreće i zadovoljstva širili bi uokrug pričajući o avanturi koje su se prihvatili. Tada su pomalo i u meni palili plamen neugaslih puteva, doživljaja u njima, svakojakih zgoda i nezgoda ...
Jedan takav susret imao sam protekloga vikenda na 9. Spustu murskih ladji. Međunarodnoj regati na rijeci Muri koja polazi iz Mureka (Austrija), a završava u Dekanovcu u RH. Susret koji me "narogušio" prije nego sam stvarno shvatio o čemu se radi.
Dolaskom u mjesto Apače odakle smo započinjali spust rijekom ugledao sam na prikolici ovaj gliser. Predivno plovilo sa "makinom" koja ga gura zavidnom brzinom. Odmah sam se narogušio pomislivši nešta u stilu: "Šta će nam ovaj ovdje? Zar ne zna da je ovo regata u kojoj se vesla, a ne palie se motori na plovilima (osim spasioci). Sigurno nekakav "tatin sin" koji se želi pokazati. E baš je odabrao gdje će iskazati svoju malograđanštinu."
Pripreme za polazak, pozdravljanje sa starim znancima iz prijašnjih regata odvukli su mi pažnju na drugu stranu. Gotovo zaboravih na gliser i njegovu posadu. Nakon svega krenusmo. Zaplovismo rijekom.
Lagano sam obilazio svoje znance iz Austrije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske, pozdravljao se sa njima, upoznavao nove osobe na regati. Ploveći tako dođoh i do "tatinoga sina". Upoznasmo se i shvatih da sam neopravdano u sebi optužio čovjeka kojega se ne svrstava u "tatine sinove", čovjeka koji i te kako pristaje ovoj regati bez obzira na makinu od motora koja je podignuta na krmi glisera.
Ugodno me iznenadila prijaznost njega i njegovoga društva. Mladi ljudi, željni života, puni pozitivne energije i nadasve kulturni. Došli su na regatu plovilom koje nije uobičajeno za ovakve regate, plovilom sa vrlo jakim pogonskim motorom koji za cijelo vrijeme regate - nisu palili.
Svrstali su se dobrovoljno u red veslača, marljivo veslali obadva dana rijekom djeleći sa nama sve teškoće takvoga kretanja. Preveslali su svih 80 - tak kilometara i došli do cilja regate, mjesta Dekanovca.
Zbiljski su ostvarili prvi dio svojega nauma. Kažem prvi dio jer toga ima još. Želja im je bila doploviti rijekama do Letovanića.
Za one koji ne poznaju toliko geografiju evo male poduke (dobronamjerne, da mi ne bi zamjerili).
Da bi došli do Letovanića moraju proći sve skupa Murom oko 120 km, zatim uploviti u rijeku Dravu, pa njome ići još oko 245 km do Dunava, Zatim Dunavom oko 192 km da bi uplovili u rijeku Savu. Savom bi plovili uzvodno gotovo 600 km do rijeke Kupe kod Siska, pa onda rijekom Kupom još oko 45 km do Letovanića. Sve skupa oko 1.200 km.
Normalno da ne bi izveslali taj put, već od Dekanovca dalje pale motor i plove motornim pogonom. Impozantan put. Čestitao sam im na njemu.
Razmjenili smo mišljenja. Ranije su se informirali i saznali da sam prošao veslajući cijeli taj put kojime oni namjeravaju ploviti. Dao sam im i po koji savjet, upozorio ih na kritične tačke, ali ih i uputio na ljude uz rijeke kojima se mogu obratiti bilo za pomoć ili samo navratiti na "čašicu razgovora".
Razgovarajući sa njima ponovo me zaškakljao zov avanture, želja za putovanjima. Rado bih ponovo prošao taj put, ali onda opet misao, pa ima i novih puteva koji me očekuju.
I dok ovo čitate oni su negdje na rijekama. Ako želite ostvariti vezu sa njima otiđite na obližnju rijeku, zamočite prst u njenu vodu i povezali ste se sa ovim mladim ljudima kojima želim sve najbolje na putu, lijepi provod i puno, puno lijepih uspomena.
