Rijecni "nulti kilometar" oznacava kraj jedne rijeke. Kraj njenog toka, žubora, pokazivanje snage, kraj njenoga imena. Neki ce reci smrt, ali nije tako. Rijeka ne umire. Njen kraj je ujedno i transformirani pocetak necega drugoga. Ona prelazi u život necega drugoga, bilo da je to druga rijeka, jezero ili more. Njena voda, snaga, njen tok postaje voda, snaga i tok necega drugoga.
Kakve se tu sile sudaraju ponekad nismo ni svjesni. Neke osjecamo, a puno ih prolazi nama nezapaženo. Da li je nezapaženo ili smo ih zapazili , a nismo ih svjesno registrirali.
Ploveci raznim rijekama cesto sam dolazio do "nultog kilometra" mnogih vecih i manjih rijeka. Ponekad sam prošao a da ih nisam niti zapazio. Najviše emocija doživio sam na "nultom kilometru" rijeke Save, odnosno na ušcu Save u Dunav.
Dva puta sam doplovio do toga mjesta. Prvi puta putovao sam šest i pol dana prvo Dravom, a onda Dunavom, a drugi puta nakon deset dana plovidbe rijekom Savom došao sam do toga mjesta.
Na pocetku svake plovidbe mislio sam kako cu radostan biti na kraju. U teškim trenucima plovidbe tješio sam se kakvu cu radost na kraju puta imati. A dolaskom na "nulti kilometar" uhvatila me nekakva praznina a u njoj i žalost što mi se put završava. Nekako bih najradije nastavio dalje pa kuda me put odvede. Izašavši na obalu steglo bi mi se grlo i jedva da bih mogao disati, a kamo li govoriti. A i oci bi mi se malo zasuzile. Neznam zašto je to tako, ali uvijek kada se uputim na višednevni put rijekama na pocetku puta racunam na radost na kraju, a kada dodem na kraj nekako se tome ne radujem, nekako sam prazan.
A "nulti kilometar" uvijek ostaje nulti kilometar. Evo ga na rijeci Savi....
