Sretoh ih nakon malo više od 2 sata borbe sa rijekom. Sagradili su lijepi splav od bacava za naftu, povezali ih metalnom konstrukcijom, napravili kormilo i za svaki slucaj stavili mali Tomosov vanbrodski motoric i njih cetvorica se iz Slovenije otisnula Murom put ušca Dunava u Crno more. Nad splavom su stavili krov da ih sunce ne bi jako smetalo, u nekoliko bacava upakirali opremu, dok su u jednoj naložili vatru da se valjda ogriju ili nešta ispeku za jelo.
Susret je bio više nego srdacan, veselili su se da nekoga vide u toj pustoši i da malo rastjeraju strah koji se u njih uvukao jer ih je nekoliko puta rijeka na krivinama nabijala u obalu, a kod Podturena su se jedva oslobodili obale, a da se nisu rasprsnuli ili prekrenuli, kako sam saznao od skelara. Bili su malo podnapiti i ponudili su me vinjakom, što sam odbio jer je rijeka izuzetno nabujala i tražila je veliku pažnju u plovidbi, tako da je bilo kakav alkohol bio suvišan.
Malo smo plovili zajedno razmjenjujuci informacije, tako saznah da su iz mjesta Apaci u Sloveniji krenuli na neizvjestan put.Nikada prije nisu tako nešta poduzeli i nadali su se da ce to jednostavnije i sigurnije ici, a ne ovako turbolentno i na granici sigurnosti. Njihova želja da se domognu Crnog mora bila je prevelika i iluzorna jer sa takvom splavi pitanje je kako bi ih lucke kapetanije pustile u medunarodne rijecne plovne putove. Nakon malo razgovora otišao sam naprijed i više se nismo nikada vidjeli.
Poslije sam cuo dvije price o njima. Prema prvoj došli su do Osijeka nakon dugog i za njih prenapornog puta i tu pristali, splav prodali te se vratili kuci, dok prema drugoj, da su to isto uradili ali u Beogradu, do kojega su jako dugo putovali. Neznam koja je od njih istinita i da li je ikoja istinita, ali njima svaka cast na odvažnosti i odluci da se krecu rijekama...
