To je tako kada su materijalisti, kada im je stalo do što više novca, kada izgube mjere normalnoga života. Cijeli život im se svodi na novac i brojke kojima se izražava kolicina toga novce.
Ali nije sve u novcu. Postoje zadovoljstva i mimo njega, cak veca nego li je vrijednost novca, zadovoljstva cija se cijena ne može izreci novcem.
Neplanirano sam danas posegao za dijelom svojega bogatstva, za malo vremena koje provedoh sa jednime svojime prijateljem koji uz još mnoge vama znane i neznane, cini moje osobno bogatstvo.
Njegov poziv telefonom me iznenadio i obradovao. Pogotovo kada je rekao da dolazi u Zagreb. Nadosmo se kako se i dogovorismo. Nakon par minuta, koliko nam je trebalo da otpratimo njegovoga poslovnoga partnera na vlak, otrgosmo od ovoga predinamicnoga života malo vremena koje posvetismo sebi.
U miru jedne pivnice povesmo razgovore o temama iz života, nautike, rijeka ... Nismo bili ni svjesni da vrijeme u nepovrat protece a još se ne dotakosmo toliko toga u razgovoru. I pivcu popismo onako lagano da nam polako svakim gutljajem prelije po neku nacetu, a nezavršenu temu razgovora.
Tko zna koliko bi nam trebalo vremena da o svemu popricamo koliko želimo, ali život i njegova dinamika nas prekinuše i odvedoše svakoga na svoju stranu.
I ovo malo vremena koje provedosmo zajedno ucvrsti me u uvjerenu da su prijatelji moje najvece bogatstvo. Koliko mi znaci da mi se on javio da prolazi pored Zagreba na putu kuci u Beograd, da se vidjesmo i da se malo popricasmo dok on predahne na putu, da osjetismo neku bliskost u tome susretu, da popih pivce koje imade još bolji okus kada se sa prijateljem u društvu popi.
Ti trenuci nemaju cijenu i ne mogu se kupiti nikakvim novcanim vrijednostima, te trenutke treba zaslužiti svojim prijateljstvom prema nekome tko ce ti biti prijatelj na kopnu, ali i na vodi.
