Danas me nekako kopkalo da vam predstavim Bukaru. Tako ga naime zovu oni koji ga poznaju.
Upoznao sam ga u Zabranu (mjestu iza obrenovacke krivine rijeke Save, prema Beogradu). Priprost covjek kojemu naocare uvecavaju dobrodušne oci. Prosjecne je visine prešao cetrdesetu godinu. Stanuje u nekoj zgradi koju i ujedno cuva a ona se polako adaptira za ugostiteljski objekat jer je dvadesetak metara od rijeke. Ne radi nigdje, a i nešto posebno ni nezna raditi, ali uskace u pomoc vlasnicima skela kojih tamo sve više ima, malo ih pocuva i tako živi od onoga što dobije. Žena ga ostavila i otišla sa njegovim najboljim prijateljem, o cemu prica bez imalo emocija.
Kako sam po nevremenu doplovio iz Šapca do Zabrana, nesebicno mi je omogucio da prespavam u "njegovoj" kuci, da nisam vani u šatoru po nevremenu, što sam i prihvatio. Slušajuci ga kako prica o svojem ispraznom životu bez sutrašnjice, ciljeva i planova, bilo mi ga je žao jer nije pokvareni covjek, a zbog svoje neprosvjecenosti (da ne budem stroži), vodi zakav, neizvjestan život. Uz njega se vrzma desetak kojekakvih pasa sa kojima podjeli ono što ima, a i na ciji racun izmoli hranu za sebe i njih od izletnika, vlasnika skela ili putnika namjernika.
Iako je takav kakav jeste, ostao mi je u ugodnom sjecanju. Vjerujem da oni koji kod Zabrana love ribu sigurno za njega znaju, a možda, imaju drugacije mišljenje o njemu nego ja. Ako ovo procitaju i njega poznaju neka ga pozdrave u moje ime. Zaista mi je pozitivno obogatio moju enciklopediju likova koje sam upoznao.
