Dugo vremena sam razmišljao kako napisati ovu reportažu. Namjerno sam pustio da prodje duži vremenski period, i da se utisci slegnu, da sve stvari sjednu na svoje mjesto. Nisam htio da pišem „na prvu“ , da me ne bi ponijelo prvobitno ushićenje, i da ne napišem neke stvari koje bi možda kasnije zažalio ili možda želio da promijenim.
O čemu se zapravo radi ?
Radi se o nastavku turneje sa kolegom „Montyjem“, nakon lova na rijeci Savi. Onaj ko je pročitao zna da smo direktno sa Save krenuli put Bosanske Krupe, na Unu i Krušnicu. Nakon višečasovne vožnje u ranim jutarnjim satima ( 03,00 ) smo stigli na destinaciju tj. U B.Krupu.
E sad prije nego što nastavim, moram reći neke stvari o sebi. Nisam neki vrstan ribolovac, al nisam ni najgori, prošao sam dosta ribolovnih destinacija kako u našoj državi tako i van njenih granica. Ono što sam u tim putešestvijama naučio je da svaka rijeka ima svoju ljepotu, ali i drugu stranu medalje. Bio sam ja i na Uni (doduše ne u Krupi), tako da sam znao šta me otprilike očekuje i nisam se previše uzbuđivao oko toga. Mada Una je otprilike najbliže mom viđenju idelane rijeke, one koju zamišljam u svojim snovima, kada maštam o „svom“ mjestu gdje bi volio da proživim život. Da ja nastavim svoju priču…
Dogovor je bio da narednih dana mušičarimo na rijeci Krušnici, inače desna pritoka rijeke Une, ukupne dužine toka oko 7 kilometara. Nisam znao šta da očekujem. Čuo sam da je Krušnica prelijepa rijeka i idealno mjesto za fly fishing, ali odavno sam naučio da u ribarskim kuolarima takve priče ne uzimam zdravo za gotovo. Vjerovatno smo svi mi nebrojeno puta povjerovali pričama o odredjenim destinacijama, kako riba radi, kako ribe ima, kako se svakodnevno love kapitalni primjerci, i poneseni takvim pričama predjemo nekoliko stotina kilometara i doživimo teško razočaranje. Jer riba je baš juče prestala da radi i niko nema pojma zašto je to tako. A prava istina je da je voda devastirana na načine o kojima ovdje uopće ne želim ni da pišem. Na kraju krajeva Krušnicu bi trebao porediti sa rijekama poput Plive i Ribnika koje u fly fishing svijetu kotiraju kao vrhunske destinacije. I zaista je to tako. Dvije destinacije gdje se riba čuva, gdje ima ribe, gdje se mogu uhvatiti i kapitalni primjerci. Dakle što se tiče ribljeg fonda idelano….Ali… Uvijek ono „Ali“…. U par navrata sam posjetio obje destinacije i nisam bio očaran, čak naprotiv… Najbliže poredjenje je sa nekim šaranskim vodama, gdje je ogromna koncentracija ribe i gdje se ribolov sveo na to ko ce vise ribe da izvadi… (E sad će opet neki da „opletu“ po meni, ali kolege ribolovci, ovo je moja priča i moj tekst, i moje vidjenje ribolova i uživanja na vodi, a kome se ne sviđa neka piše svoje viđenje, i neka obrazloži zašto i na koji način uživa u ribolovu)… Elem da ja nastavim, kako rekoh nisam bio očaran. Možda bi i bio prije nekoliko godina, ali danas se vidi prevelik uticaj čovjeka. Previše toga je podređeno ribolovcu, previše komfora, previše urbanizovano za moj ukus, i predodredjeno onoj vrsti ribolovaca koji su „kratki“ s vremenom i koji žele da za kratko vrijeme oćejfe u ribolovu. Za moj pojam i za moj ukus ni blizu idealnoj rijeci. Dakle sa odredjenim predrasudama sam pristupio i rijeci Krušnici. Tog dana poveo nas je domaćin Dževad. Sam put do Krušnice je priča za sebe. Spuštali smo se „kozijom“ stazom do destinacije, i sam taj prilaz vodi je obećavao. Kako smo dublje silazili u kanjon sve mi je jasnije bilo da ulazimo u netaknutu i nedirnutu prirodu. A onda se nakon zadnje krivine ukazala modrozelenkastoplavolika bistrina Krušnice kako vijuga kroz kanjon, omeđena sa obje strane šumovitim obroncima lokalnih brda. Kud god pogledaš zelenilo, samo iznad glava plavetnilo nebo. Nigdje se ne vidi uticaj homosapiensa. Nema zgrada, nema bungalova, nema asfaltiranih puteva, samo staza pored rijeke koje su utabali ribolovci. Ti i rijeka. Rijeka koja teče svojim koritom od svog postanka nepromijenjena ljudskim uticajem. Staneš, gledaš i kroz glavu ti prolazi samo jedna misao „samo Bog može da stvori ovakvu ljepotu“. Koliko sam bio opčinjen, govori i to da nisam napravio ni jednu jedinu fotografiju, a moja strast prema fotografiji je jednaka onoj prema ribolovu. Jednostavno sam fotoaprat stavio u ruke naseg domaćina Dževada i rekao samo škljocaj. I ovdje ću da prestanem da pišem, jer nema riječi kojim bi se ova ljepota mogla dočarati, neka fotke koje je Dževdo napravio kažu više o tome. A ja ću da progovorim još koju o bogatom ribljem fondu. Nakon samo par minuta pecanja, nakon kratkotrajnog kursa od strane Dževada, koji je u svakom momentu pecanja znao koja muha će da radi i ja sam po prvi puta uspio da oćejfim, i dušom i tijelom. Onako ledena prepuna lipljena, i pastrmke, Krušnica me kupila za cijeli život i jedva čekam ponovni susret.