Bitka za opstanak ljudske vrste usko je vezana za dostupnost odredenoj kilicini vode za pice koja nam je dnevno potrebna. Bez nje bi u kratkom vremenu umrli.
Cinjenica da nam je voda prijeko i nezamjenjivo potrebna za život pomalo se zloupotrebljava, tako da voda postaje predmet trgovine, a predvidaju ubuduce i toliko važna strateška sirovina da ce se zbog nje voditi ratovi.
Ovu pricu o pretvaranju vode u biznis pocinjem u mjestu Hammamet u Tunisu.
Iza prekrasnih zgrada podignutim do ulice vodi uski prolaz kroz koji opazismo devu. Pravu pravcatu devu koja nas svojom prisutnošcu privuce bliže.
Obzirom na uskocu prolaza i nekako cudnu stranputicu u odnosu na ulicu kojom smo se kretali sa nelagodom se uputismo prema devi da je iz blizine pogledamo, napravimo koju fotografiju i odemo dalje. Deva nam je impozantno djelovala onako preprecujuci cijeli prostor prolaza. medutim kako pridosmo bliže vidjesmo da neposredno prije deve prostor se širi tvoreci mali trg, odnosno prostrano dvorište okrušeno zgradama i zidovima.
Deva je bila umiljata, ali je imala i košaru preko njuške, vjerojatno da ne bi ugrizla nekoga tko joj dode na dohvat zubi. Bila je upregnuta i vezana za nekakvu precku kojoj u prvi trenutak nisam posvetio pažnju. Više sam gledao devu cešuci je ispod vrata što je ona odobravala ne buneci se.
Kada sam malo potisnuo radoznalost prema devi razgledah okolinu. Nedaleko deve sjedio je u hladu vlasnik i dosadivao se okrecuci drveni štap u ruci. Nije se bunio što smo dirali i fotografirali devu. Cak nije tražio da mu platimo za slikanje, što je kod njih cesta pojava da naplacuju turistima.
Precka za koju je deva bila vezana je u biti poluga koja rotira i kojom se vrti mehanizam sa drvenim zupcima
Kada postoji potreba vlasnik deve potjera devu da hoda u krug. hodajuci deva povlaci polugu za koju je vezana, a putem zupcanika prenose se i ubrzavaju okretaji na svojevrsni kaiš, odnosno konop o koji su vezane glinene posude koje iz bunara zahvacaju vodu, podiži je do prostora izvan bunara, a zatim se okrecu, istresaju iz sebe vodu koja ogradenim prihvatilištem dalje tece prema posudama koje donesu oni koji vodu trebaju.
A bunar je široki i ne može se pohvaliti nekom cistocom i higijenom površine vode. No nitko za to ne haje. Bitno da je ima, da im je blizu i da je trebaju, A vlasnik deve je vjerojatno i vlasnik cijele "pumpe" za vodu. Svoj i devin trud naplacuje svakome tko dode po vodu.
Napravio covjek svojevrsan biznis oko vode. Vjerojatno davno prije nego su se neki sjetili poceli flaširati vodu i tako flaširanu nam prodavati.
I kako to biva na kraju svake price, svi sretni i zadovoljni. I oni koju vodu trebaju, a ne mogu do nje i vlasnik cijelog postrojenja i deve koji im vodu vadi iz bunara.
Samo se pitam kako ce kod nas to sa vodom izgledati za nekoliko desetaka godina?
