Ljubav treba ovjeriti pažnjom

Dok jezero miruje Konjički ribolovci su ove godine bili primorani da za desetak dana odgode tradicionalni prvomartovski početak sezone ribolova na Boračkom jezeru. Led kojim je okovano gorsko oko poremetio je njihove planove, ali nestrpljivi ribari su sezonu otvorili sedam dana kasnije u istom ambijentu, ali bez ribolova.
Na ovogodišnjem otvaranju sezone sportskog ribolova na Boračkom jezeru sudjelovalo je samo tridesetak najhrabrijih. Pamtiće ga se po tome što je sve piće popijeno, sva meza pojedena, i što su sve ribe ostale u jezeru. Ipak, najljepši od svega, bio je doživljaj te nepregledne bijele čistine i spoznaja da pod njom miruje prirodni dragulj kojem mi ni izbliza ne poklanjamo pažnju koliko zaslužuje, govori mi Nedžad Hadžiosmanović, jedan od rijetkih ribolovaca koji je bio

na otvaranju sezone.
Sta učiniti
Sličan dojam sa zaledjenog jezera ponio je i Konjičanin Hasan Pirkić, kojem nije strano druženje sa prirodom i koji prijatelje voli iznenaditi tako što će ih svojim automobilom i odvesti do neke od prirodnih rijetkosti kojima okolina Konjica obiluje.
Možda je upravo sada prilika da, dok jezero miruje, dok se odmara od nas skriveno pod debelim ledenim i snježnim pokrivačem, razmišljamo šta učiniti da ga zaštitimo od nas samih, da mu pomognemo da se odbrani i od prirodnih nepogoda koje mu stalno prijete, pa da nam što duže potraje.Podsjetiše me ove dvije priče o zimskim ugodjajima sa Boračkog jezera na Gorana Sarića, konjičkog pjesnika, na privremenom boravku u Holandiji. Goran je znao reći kako Boračko jezero nije samo za ljetnji djački raspust, već da ga treba doživjeti i u oktobru kad njegova okolina bljesne sa hiljadu boja, ili zimi kada se na njegovoj obali založi vatra i pije sječanjska kafa, a kroz rupu, probijenu na zaleđenoj jezerskoj površini, lovi riba? U tom Goranovom razmišljanju uvijek je bila i doza straha da ljudi od prevelike ljubavi, ali i interesa, ne zaborave na pažnju kojom treba da je ovjerena svaka prava ljubav. Izvjesno je, međutim, da sa ljubavlju čovjeka prema jezeru baš i nije tako. Otud s pravom bojazan koju je svojevremeno izgovorio Goran, a koju ovih dana kao po dogovoru kazuju Haso i Nedžad.
Sve kraće jezero
Boračko jezero je i u godinama pred rat bilo izloženo brojnim prirodnim devastacijama i zagađivanju čemu su doprinosili ljudi. Od podataka dobijenih istraživanjima obavljenim prije tridesetak godina, danas se za tačan može uzeti samo onaj o nadmorskoj visini jezera od 397 metara. Sve drugo, od jezerske površine, širine i dužine, dubine i zapremine do dužine obale, nije isto.
Činjenica da se, prema nekim podacima iz šezdesetih godina, za samo sedam decenija u jezeru nataložilo 115.000 kubnih metara nanosa i da se jezero godišnje smanjuje za nekoliko stotina kvadratnih metara, to najbolje potvrđuje. Prema prvim mjerenjima iz daleke 1892, dužina jezera je bila 786, a širina 402 metra. Nepunih osam decenija kasnije, jezero je bilo kraće za 74 metra i za četiri metra uže.
Kako zaštiti dragulj
Invazija rastinja, prvenstveno barskog bilja, što je posljedica enormnog zagađivanja osobito u ratnom i posljeratnom periodu, učinila je da je pristup jezeru moguć sa manje od 20 posto jezerske obale duge oko 2.400 metara. Svemu tome neslavan doprinos daju brojni objekti izgrađeni u samom zaštitnom pojasu jezera, posječena suma u njegovoj neposrednoj blizini, neadekvatno uređeni kampovi i nemar onih koji jezero pohode da bi uživali u njegovoj ljepoti, a prilikom odlaska ostavljaju gomile otpada pretvarajući jezero i njegove obale u svojevrstan kontejner.
I sve to prolazi bez odgovarajućih sankcija, mada su nadležene inspekcijske službe revnosno upozorvale na takva ponašanja.
Očigledno je da je krajnje vrijeme da se ovom prirodnom dragulju posveti više pažnje. Boračkom jezeru je potrebna zaštita koja će odjeknuti poput one koja je obilježila borbu protiv novih brana na Neretvi i koja je konjičke Zelene učinila planetarno priznatim.
Piše: Edhem BADŽAK