Zaštita prirodnih resursa – Neretva i Soča

Mangupska deviza: ideje moje, pare (rijeke i šume) tuđe
Traje (nervnopravna) javna rasprava između sučeljenih ekologa, naučnika, ekonomista, poduzetnika, lokalnog stanovništva i političara za i protiv izgradnje velikih hidroelektrana na gornjem toku rijeke Neretve.
Ovisnost civilizacije o energiji i vodi, pogotovo čistim, postaje sve veća, čak i presudna. Zato vrijedi saslušati argumente Ante Markovića, rođenog Konjičanina i radoholičara, nekadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća ex-Jugoslavije koji, navodno, skupa sa slovenačkim kapitalom stoji iza aktuelne gradnje hidroelektrana.
Između ostalog, Ante Marković ima respektabilnu referensu: kao pasionirani nautičar svojevremeno je bio začetnik osnivanja ACI konzorcija marina na Jadranu, danas svjetski afirmirane firme i nautičkom turizmu koja objedinjuje tridesetak marina od Savudrije do Prevlake s nekoliko hiljada vezova za jahte elitnih gostiju.
• Na drugoj strani iskustvo surovo opominje: i danas se stariji s nostalgijom prisjećaju raskošnog proljetnog behara i sepeta punih voća u jesen u plodnoj dolini s pitoresknim gradićem Ostrošcem usred hercegovačkog krša, kojeg je nepovratno potopilo ranih pedesetih godina “socijalističko” Jablaničko jezero. Nakon više od pola stoljeća još sirotinjski izgleda današnji Ostrožac uz magistralni put M17.
Vrijedi porediti slovenačko iskustvo, na koje podsjeća arh. Lidumil Alikalfić, o intenzivnoj izgradnji tri elektrane s niskom branom i 18 potočara (na privatnim imanjima!) u slivu bistre rijeke Soče, uz netaknut gornji tok od izvora do Bovca, ali samo do godine 1955, kada prestaje bilo kakva dalja izgradnja.
Zajednički imenitelj oba iskustva su pedesete godine: očito je sazrijevala svijest o (razornim) posljedicama. Nije problem moćna tehnologija kojom danas vlada čovjek, problem je nepovratan (i nerazuman) gubitak prirodnih resursa.
Problem je što su se u ranoj fazi bezobzirnog kapitalizma i nekompetentnih političara i kod nas morale pojaviti, za psihoanalitičare društvenog nemorala interesantne, domaće kopije legendarnog mangupa Ostapa Bendera s devizom… “ideje moje, pare tuđe”, čiji je lik tridesetih godina prošlog stoljeća stvorio ruski književni tandem Iljf i Petrov.
• Izvjesni Alemko je preko noći započeo posred trase budućeg magistralnog južnog izlaza u Blažuju, srećom danas napušteno, svoje betonsko poslovno carstvo. Mangupi su poduzetno gradili (i doveli do bankrota malezijske partnere) “rezidencijalne” stanove od 350 kvadratnih metara s jakuzi kadom usred dnevnog boravka u “prvom Kondominijumu na Balkanu” Bosmal (čitaj: nikad dovršeni Skadar na Bojani).
Mangupi grade (na državnom zemljištu i infrastrukturi koja je vlasništvo svih građana BiH) i preprodaju apartmane na Bjelašnici, Jahorini, Vlašiću, Kupresu, Blidinju, Jablaničkom i Proko-škom jezeru i drugim ekskluzivnim lokacijama novopečenih tajkunima, ljubiteljima statusnih simbola. Započelo je osamdesetih izgradnjom za povlaštene partijce u naselju Surdup u Neumu.
Ovih dana planinari upozoravaju da nakon prosijecanja nove saobraćajnice motorke nemilosrdno sjeku šumu sve do Rakitnice u gornjem toku Neretve.
A nešto se ne čuju zagovornici i investitori izgradnje potočara koje su prije dvije godine betonom, neuređenim prosjekama za građevinske mašine, betonskim branama i cijevima zauvijek osakatili nekad prelijepu prokošku Jezernicu ispod Vraniće. Bilo bi pošteno da javnost sazna od “vizionarskih” političara koja je korist i da li nove potočare uopće proizvode struju i otplaćuju anuitete prije bilo kakve nove sječe šume i razaranja naših prelijepih prirodnih vodotoka?
Arh. Zoran DORŠNER, Sarajevo – Oslobođenje